Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-758/07 (R. Č., B. R.-B., I. B., T. L., M. Ć.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Radni spor
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-758/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 758/07, rješavajući apelaciju Redže Čauševića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Redže Čauševića, Bahrije Ramić-Bukvić, Ismeta Bajrovića, Tahira Lakočevića, Melihe Ćatić, Ismete Hodžić i Mubere Redžić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2372/05od 19. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Redžo Čaušević, Bahrija Ramić-Bukvić, Ismet Bajrović, Tahira Lakočević, Meliha Ćatić, Ismeta Hodžić i Mubera Redžić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, podnijeli su 7. februara 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2372/05 od 19. januara 2007. godine.
2. Apelanti su 24. marta 2003. godine, protiv tuženog «Bosnalijek» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), podnijeli tužbu Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) radi isplate naknada za vrijeme čekanja posla. Presudom Općinskog suda broj Pr-1631/05 od 5. avgusta 2005. godine, obavezan je tuženi da apelantima na ime naknade za vrijeme čekanja posla u periodu od 24. marta 2000. do 31. decembra 2002. godine, isplati ukupan iznos od 46.200,00 KM, i to svakom od tužitelja iznos od po 6.600,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, uz naknadu troškova postupka.
3. Općinski sud je, nakon što je izveo predložene dokaze, utvrdio da su apelanti bili radnici preduzeća «Sanofarm», čiji je pravni sljednik tuženi. Nadalje, sud je utvrdio da su apelanti kod prednika tuženog bili na čekanju u periodu od 1997. i 1998. godine do 31.decembra 2002. godine, kada im je prestao radni odnos. Apelanti su potraživali isplatu naknade za vrijeme čekanja posla za vremenski period od 23. marta 2000. do 31. decembra 2002. godine i to iznose od po 200,00 KM za svaki mjesec čekanja posla. Obzirom da tuženi nije osporio pravo na potraživanje niti osnov potraživanja u pogledu naknada za vrijeme čekanja posla, sud je usvojio tužbeni zahtjev apelanta. U pogledu istaknutog prigovora tuženog o neblagovremenosti podnošenja tužbe, sud se pozvao na odredbu člana 106. Zakona o radu („Službene novine FBiH“, br. 43/99 i 32/00 i 29/03, u daljnjem tekstu: ZOR) zato što je najstarije potraživanje apelanta za period april 2000. godine, a tužba je podnijeta 24.marta 2003. godine, odnosno prije isteka roka od tri godine kada nastupa apsolutna zastara potraživanja.
4. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2372/05 od 19. januara 2007. godine, djelimično je uvažena žalba tuženog i presuda preinačena na način da je tuženi obavezan da apelantima isplati na ime naknade za vrijeme čekanja posla za period od 24. marta do 5. maja 2000. godine ukupan iznos od 1.400,00 KM, odnosno svakom od aplenata iznos od po 200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Također je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude, sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su apelanti, u periodu od 24. marta 2000. godine do 31. decembra 2002. godine kada im je prestao radni odnos, bili na čekanju posla, te da je mjesečna naknada za vrijeme čekanja posla iznosila 200,00 KM. Prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbu člana 103. ZOR-a odbivši prigovor tuženog o neblagovremenosti podnošenja tužbe, obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva novčano potraživanje. Međutim, Općinski sud nije pravilno primijenio materijalni zakon i to ZOR. Naime, članom 143. ZOR-a je propisano sljedeće: »Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduze šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad [...] Ako zaposlenik na čekanju posla [...] ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos [...] ». Kantonalni sud je na osnovu toga zaključio da je 5. maja 2000. godine apelantima po sili zakona prestao radni odnos. Obzirom da ZOR nakon 5. maja 2000. godine ne poznaje status zaposlenika na čekanju posla to je i zahtjev za isplatu naknade za vrijeme čekanja posla nakon tog datuma u suprotnosti sa pozitivnim zakonskim propisima. Zaposlenik kojem je radni odnos prestao po sili zakona, u skladu sa odredbom člana 143. ZOR-a ne može potraživati naknadu za vrijeme čekanja posla nakon 5 maja 2000. godine jer je kasnije izdatim rješenjem utvrđen drugi datum prestanka radnog odnosa. Stoga je Kantonalni sud usvojio tužbeni zahtjev apelanata samo za mjesec april 2000. godine i obavezao tuženog da za mjesec april 2000. godine isplati apelantima iznos od po 200,00 KM
5. Apelanti se žale da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U navodima apelacije apelanti ponavljaju hronologiju događaja vezanu za tok sudskog postupka koji je okončan osporenom presudom. Smatraju da činjenice u konkretnom slučaju nisu pravilno i potpuno utvrđene niti je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Ističu da Općinski sud nije utvrdio kakav status su imali u relevantnom vremenskom peridu i da su oni tražili da im se priznaju sva prava iz radnog odnosa. Navode da nikad nisu primili rješenje o čekanju nego da su cijelo vrijeme bili u radnom odnosu i po pozivu poslodavca se odazivali na posao. Apelanti tvrde da je njima prestao radni odnos 31. decembra 2002. godine i da nije bilo nikakvog osnova da im se utvrdi da su bili na čekanju u skladu sa ZOR-om. Podslije ovih navoda, apelanti ističu da je iz tih razloga presuda Općinskog suda sasvim u redu a da je presuda Kantonalnog proizvoljna i pogrešna. Naime, apelanti smatraju da je Kantonalni sud propustio da utvrdi da su apelanti bili u radnom odnosu kod tuženog u vremenskom periodu počev od 23 marta 2000. do 31.decembra 2002. godine, zbog čega je proizvoljno primijenjen član 143. ZOR-a te propušteno da im se odredi naknada za vrijeme trajanja radnog odnosa. Također, apelanti navode da su sudovi povodom istog činjeničnog i pravnog supstrata donosili odluke u kojima je sud utvrdio da je radni odnos zaposlenika kod istog poslodavca trajao do 31.12.2002. godine i isplaćena im plaća u skladu s tim, te dostavljaju odluku Kantonalnog suda kojom potkrepljuju ove navode. Zbog navednog smatraju da su stavljeni u drugačiji položaj, kao i da uskraćivanje naknade predstavlja povredu ustavnog prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Zbog svega navedenog apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na imovinu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. ako apelanti nemaju «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelanti nisu «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava
8. Apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove i praksu Evropskog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući po žalbi tuženog, prvostepenu presudu preinačio primjenom odredbe iz člana 143. stav 4. ZOR-a. U odnosu na navode apelanata da je sud po njihovom zahtjevu pogrešno primjenio materijalni propis, koji se odnosi na status «radnika na čekanju», Ustavni sud smatra da je prvostepenom presudom nesporno utvrđeno da su apelanti bili u statusu «čekanja posla», počev od 1997 i 1998. godine. Kantonalni sud je u presudi zaključio da su apelanti, u smislu člana 143. stav 2. imali status radnika na čekanju posla na dan stupanja na snagu ZOR-a, 5. novembra 1999. godine, te kako od strane tuženog nisu bili pozvani na rad u roku koji je propisan stavom 1. navedenog člana, to im je radni odnos prestao po sili zakona. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao odgovarajuće obrazloženje za svoje zaključke u vezi sa apelantovim statusom radnika na čekanju posla koje nije proizvoljno s obzirom da je zasnovano na relevantnim zakonskim odredbama, te da takvo obrazloženje ni na koji način ne pokazuje proizvoljnost u primjeni prava..
10. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je po tužbi apelanata vođen dvostepeni sudski postupak; da je Općinski sud u toku postupka utvrdio kao nespornu činjenicu da su apelanti «radnici na čekanju». Apelanti su bili zadovoljni prvostepenom odlukom, i nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem od strane Općinskog suda prvi put ističu u podnijetoj apelaciji Ustavnom sudu. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u odluci broj AP-476/04 17. decembra 2004. godine, gdje je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 17. decembra 2004. godine, tačka 26., objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 34/05 od 31. maja 2005. godine). Ustavni sud smatra da su apelanti propustili iskoristiti priliku da putem redovnih pravnih sredstava koje su imali na raspolaganju, istaknu navedene prigovore u žalbi protiv prvostepene presude i na taj način pruže mogućnost drugostepenom sudu da se o njegovim prigovorima izjasni.
11. Ustavni sud smatra da je Knatonalni sud za svoje odlučenje dao detaljna obrazloženja zasnovana na utvrđenim činjenicama, a apelanti su u potpunosti uživali sve garancije prava na pravično suđenje. Osim toga, ništa ne ukazuje na to da je primjena materijalnih propisa bila proizvoljna i na štetu apelanata. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, u drugostepenoj odluci, dao jasne i nedvosmislene razloge za preinačenje odluke Općinskog suda te se pozvao na relevantne odredbe ZOR-a. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema elemenata koji ukazuju da je postupak bio nepravičan, a nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, dok apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da apelanti ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se pozivaju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U vezi sa navodima apelanata o tome da su u istim slučajevima, sudovi u nekim predmetima donosili drugačije odluke, Ustavni sud ukazuje da, iako takva praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava, ta činjenica, sama po sebi, ne znači da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelanti pozivaju.
13. U pogledu navoda apelanata o diskriminaciji, Ustavni sud zapaža da apelanti osim paušalnih navoda da ta povreda postoji, uz apelaciju nisu dostavili dokaze ili ukazali na činjenice na osnovu kojih bi navedenu povredu prava na koju se pozivaju učinila vjerovatnom ili mogućom u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na zabranu diskriminacije u uživanju prava na rad očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelanti su također naveli da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Njihovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava koje su iznijeli i u odnosu na navodno kršenje prava na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud već zaključio da su očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović