Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1000/07 (S. S.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Povrat stana
- Stanovi JNA
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 18
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1000/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-1000/07, rješavajući apelaciju Steve Slavujevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Steve Slavujevića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Sarajevo broj U: 90/05 od 21. septembra 2006. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj: 27/02-23-717/03 od 2. juna 2003. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj: 23/6-372-
P-5609/98 od 29. novembra 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stevo Slavujević iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Dušan Kalaba advokat iz Sarajeva, podnio je 3. aprila 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U: 90/05 od 21. septembra 2006. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj: 27/02-23-717/03 od 2. juna 2003. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj: 23/6-372-P-5609/98 od 29. novembra 2002. godine.
Postupak za povrat stana pred organom uprave i redovnim sudom
2. Apelant se zahtjevom za povrat stana u Sarajevu, ul. Behdžeta Mutevelića broj 81 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) obratio Upravi navodeći da je nosilac stanarskog prava i da se ne nalazi u posjedu istog. Odlučujući o zahtjevu apelanta Uprava je rješenjem broj: 23/6-372-P-5609/98 od 29. novembra 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj: 27/02-23-717/03 od 2. juna 2003. godine, odbila zahtjev apelanta za povrat predmetnog stana kao neosnovan.
3. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je izvršila uvid u priloženu dokumentaciju te utvrdila da je prema ugovoru o korištenju stana broj 17-1022 od 30. oktobra 1989. godine apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Uprava je također istakla da je uvidom u potvrdu Vojne pošte 5003 Novi Sad Int. Br. 15/8-199 od 1. augusta 2001. godine i Int. Br. 15/8-434 od 25. septembra 2002. godine, utvrdila da je apelant i nakon 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi oružanih snaga, van teritorije Bosne i Hercegovine i da se apelant ne smatra izbjeglicom i raseljenim licem u smislu člana 3.a stav 2. i člana 18.d stav 7. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBIH“, br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Cijeneći sve navedene dokaze Uprava je utvrdila da je zahtjev apelanta za povrat stanarskog prava ne predmetnom stanu neosnovan.
4. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je istaklo da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo te je žalbu odbilo i u potpunosti prihvatilo prvostepeno rješenje koje je argumentovano sa dokazima u spisu.
5. Apelant je pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva broj: 27/02-23-717/03 od 2. juna 2003. godine. Odlučujući o tužbi, Kantonalni sud je donio presudu broj U: 90/05 od 21. septembra 2006. godine, kojom je tužbu odbio.
6. U obrazloženju presude, taj sud je naveo da je s obzirom na činjenično stanje tuženi organ pravilno postupio kada je odbio žalbu apelanta izjavljenu protiv prvostepenog rješenja kojim je odbijen zahtjev apelanta za vraćanje predmetnog stana u posjed. Naime, obrazložio je sud, prema utvrđenju upravnih organa apelant je i nakon 14. decembra 1995. godine pa do razrješenja od profesionalne vojne službe radi penzionisanja dana 31. augusta 2002. godine, ostao u aktivnoj vojnoj službi u Vojsci Jugoslavije. Taj sud je pojasnio da je odredbom izmijenjenog člana 3.a) Zakona o prestanku primjene koji je stupio na snagu 1. jula 2003. godine, regulisano da izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije BiH a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji BiH, osim ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Sud je također istakao da činjenica da je apelant eventualno zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana ne daje mu pravo na povrat istog s obzirom da je nesporno da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine, ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine i u takvoj situaciji bi se na njega mogla jedino primijeniti odredba člana 39. e) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo tj apelant bi mogao umjesto upisa vlasništva na predmetnom stanu po zaključenom ugovoru ostvariti pravo na naknadu od Federacije BiH utvrđenu u skladu sa članom 18. navedenog zakona.
Postupak za povrat stana pred Komisijom za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica
7. Apelant se sa zahtjevom za povrat stana obratio i Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC). Postupajući po apelantovom zahtjevu, CRPC je donijela odluku broj 521-2396-1/1 od 19. novembra 2002. godine, kojom je potvrdila da je apelant na dan 1. april 1992 godine, bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.
8. Apelant je Službi podnio zahtjev za izvršenje odluke CRPC od 19. novembra 2002. godine. Navedeni organ je donio zaključak o dozvoli izvršenja broj 05-23-1415/03 od 11. juna 2003. godine, a apelant je uveden u posjed predmetnog stana 27. juna 2003. godine.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz čl. II/3. e), f), k) i m). Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i to Zakona o prestanku primjene kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Apelant smatra da se na njega nisu mogli primijeniti navedeni propisi, te smatra da je nepravedno svrstan u «nelojalne» građane a koja nelojalnost nije ničim dokazana. Apelant je istakao da je uveden u posjed predmetnog stana, da isti i danas koristi te smatra da je prestalo pravo raspolaganja na predmetnom stanu od strane Federalnog ministarstva odbrane.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, dakle, prilikom ispitivanju dopustivosti predmeta, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
12. U vezi sa povredom prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci AP
2531/05 od 12. aprila 2006. godine (objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 68/06 od 29. augusta 2006. godine) razmatrao isto činjenično i pravno pitanje na koje se poziva i apelant u konkretnom slučaju. U navedenoj odluci, ispitujući apelaciju u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je zaključio da su nadležni organi, pozivajući se na izmijenjenu odredbu člana 3.a Zakona o prestanku primjene, pravilno primijenili relevantne materijalno-pravne propise, te da nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali na to da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to da se razlozi dati u Odluci AP 2531/06 u vezi povrede prava na pravično suđenje odnose i na konkretan slučaj, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u toj odluci te zaključuje da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na imovinu
13. U vezi sa povredom apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da je svojoj Odluci broj AP 1148/06 od 13. septembra 2007. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao isto činjenično i pravno pitanje u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te je utvrdio da je miješanje u apelantovu imovinu izvršeno na osnovu odluka koje su zasnovane na članu 3a. Zakona o prestanu primjene jer je utvrđeno da je apelant ostao u aktivnoj službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine poslije 19. maja 1992. godine. Ustavni sud je smatrao da je u konkretnom slučaju postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelanata na poštivanje imovine, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, da su organi uprave i redovni sud vodili dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane te zaključio da je miješanje u pravo na poštivanje imovine bilo «neophodno u demokratskom društvu», te da je bilo proporcionalno legitimnom cilju.
14. S obzirom na to da se razlozi dati u Odluci broj AP 1148/06 u vezi povrede prava na imovinu odnose i na konkretan slučaj, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u toj odluci te zaključuje da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku Konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovana.
Ostali navodi
15. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, kao i suštinu navoda apelanta o povredi njegovog prava na dom koji se odnosi na navodnu proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani
16. Apelant se također žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora prebivališta zagarantovano je svim osobama koje se zakonito nalaze na teritoriji jedne države. Ustavni sud zapaža da ovi apelantovi navodi nemaju uporišta i da su njegove tvrdnje paušalne, jer apelant nije ničim dokazao da mu je ograničena sloboda kretanja i prebivališta na teritoriji Bosne i Hercegovine, nekim radnjama, odnosno odlukama nadležnih javnih vlasti. Dakle, apelant u apelaciji, osim paušalnog navoda o povredi navedenog prava, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenog prava, te Ustavni sud konstatuje da su i ovi apelantovi navodi o kršenju člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović