Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1027/07 (A. Z.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1027/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-1027/07, rješavajući apelaciju Zijada Arnautovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Arnautovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000009 od 13. februara 2007. godine, presude Kantonalnog suda Zenica broj Gž-174/05 od 20. septembra 2005. godine i presude Općinskog suda Zenica broj P-673/99 od 18. novembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Arnautović Zijad (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Mensur Hodžić advokat iz Zenice, podnio je 5. aprila 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000009 od 13. februara 2007. godine, presude Kantonalnog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-174/05 od 20. septembra 2005. godine i presude Općinskog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-673/99 od 18. novembra 2004. godine.

2. Edina Arnautović (u daljnjem tekstu tužiteljica) pred Općinskim sudom je pokrenula postupak protiv apelanta radi utvrđenja bračne tečevine.

3. Presudom Općinskog suda, broj P-673/99 od 18. novembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-174/05 od 20. septembra 2005. godine, utvrđeno je da je tužiteljica suvlasnik sa 1/2 dijela zajedničke nepokretne i pokretne imovine pobliže navedene u izreci presude, koju je stekla u braku sa apelantom od 22. septembra 1998. godine.

4. Općinski sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je članom 267. stav 1 Porodičnog zakona («Službeni list SR BiH», br. 21/79 i 42/89) propisano da svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da se utvrdi njegov udio u zajedničkoj imovini a da se prema stavu 2. ovog člana određuje veličina udjela bračnog druga prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu se vodi računa ne samo o ličnom dohotku svakog bračnog druga već i o pomoći jednog bračnog druga prema drugom, o radu u domaćinstvu, o brizi i podizanju djece kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine. Taj sud je nakon brižljive i savjesne ocjene niza provedenih dokaza (saslušanje svjedoka, vještačenje po vještacima građevinske struke, saslušanja tužiteljice i apelanta u svojstvu parničnih stranaka i uvidom u materijalne dokaze) te pozivajući se na relevantnu praksu sudova vezanu za situaciju kada se na posebnoj imovini jednog bračnog druga vrše ulaganja i od strane drugog bračnog druga, zaključio da je udio stranaka u sticanju zajedničke imovine jednak. Sud je u skladu sa članom 81. stav 2. Zakona o parničnom postupku utvrdio da nema potreba izvoditi određene dokaze koje je predložio apelant jer je na iste okolnosti već saslušao svjedoke.

5. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilno primijenio materijalno pravo utvrdivši da je udio tužiteljice u sticanju bračne tečevine odnosno nekretnina za vrijeme trajanja braka sa apelantom 1/2. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio da izvrši uvid u isprave apelanta koje on i pored naloga suda nije preveo sa stranog jezika i da je pravilno utvrdio da je tužiteljica vodila brigu o domaćinstvu i djetetu te pomagala u izgradnji kuće, omogućavajući tako apelantu da ode na rad u inostranstvo.

6. Odlučujući o reviziju koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant, Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-000009 od 13. februara 2007. godine, reviziju djelimično uvažio, drugostepenu presudu preinačio tako što je žalbu apelanta na presudu Općinskog suda broj P-673/99 od 18. novembra 2004. godine, djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je udio tužiteljice u zajedničkoj nekretnini sa 1/2 smanjio na 1/3, a u ostalom dijelu reviziju je odbio.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi zaključili da je jednak doprinos parničnih stranaka u sticanju zajedničke imovine, međutim po ocijeni tog suda odluke nisu utemeljene na pravilnoj primjeni materijalnog prava i to odredbi čl. 264. i 267. Porodičnog zakona, koji je važio u vrijeme donošenja presude. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 264. stav 1. navedenog zakona propisano da imovina koju bračni drug ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebnom imovina, odnosno da imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni drug stekne po nekom drugom osnovu je njegova posebna imovina, a u konkretnom slučaju je nesporno da je kuća i zemljište na kojima su vršene adaptacije apelant unio u brak, odnosno stekao na drugi način pa to predstavlja njegovu posebnu imovinu. Vrhovni sud je prihvatio pravni stav nižestepenih sudova da predmetna imovina predstavlja zajedničku imovinu supružnika pošto je utvrđeno značajno povećanje vrijednosti stvari-nekretnine iz posebne imovine jednog bračnog druga, ulaganjem rada i sredstava i drugog odnosno obadva bračna druga. Međutim, taj sud je zaključio da je doprinos apelanta u sticanju zajedničke imovine veći i da iznosi 2/3 a udio tužiteljice 1/3, tim prije što je nesporna činjenica da je tužiteljica doprinosila sticanju imovine na način što je podizala dijete i vodila domaćinstvo, a da je unos novčanih sredstava apelanta u bračnu zajednicu veći od novčanog doprinosa tužiteljice.

8. Apelant smatra da mu je navedenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju apelacije navodi da sudovi u osporeni odlukama nisu pravilno utvrdili omjer u sticanju zajedničke imovine između njega i tužiteljice jer nisu provodili dokaze koje je on predlagao. Apelant je istakao da je on sam sagradio kuću poslije prestanka faktičke zajednice života pa smatra da udio tužiteljice nije ni 1/3 nego još manji.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. U pogledu navoda apelanta da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li je apelant titular prava koja uživaju zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da riječ 'imovina' uključuje širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku korist (vidi Odluku Ustavnog suda broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine). U konkretnom slučaju, apelant osporava presude redovnih sudova kojim je utvrđen njegov udio u zajedničkoj imovini stečenoj u toku trajanja bračne zajednice sa tužiteljicom. Osporenom presudom Vrhovnog suda utvrđeno je da je apelantov doprinos u sticanju zajedničke nekretnine 2/3 a udio tužiteljice 1/3. Prema tome predmetne nekretnine predstavljaju nesporno zajedničku imovinu apelanta i tužiteljice, koja uživa zaštitu prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Analizirajući navod apelanta da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih s toga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda u predmetu Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61 i Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, broj AP-2213/06 od 10. januara 2008. godine («Službeni glasnik BiH», broj 27/08).

13. Ustavni sud mora nadalje ispitati da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» u pravo apelanta na imovinu, da li je miješanje predviđeno zakonom i da li je u skladu sa zakonom te da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanta i općeg interesa. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi na prve dvije instance utvrdili da su tužiteljica i apelant zajedničku imovinu u braku stekli sa djelom 1/2 dok je Vrhovni sud odlučujući o reviziji preinačio drugostepenu presudu tako što je žalbu apelanta na prvostepenu presudu djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio, utvrdivši da se udio tužiteljice u zajedničkoj imovini-na zajedničkoj nekretnini sa 1/2 smanjuje na 1/3. Dakle, osporene odluke nesporno predstavljaju «miješanje» u apelantovo pravo na imovinu jer je njima utvrđeno da predmetna nekretnina koju je apelant unio u brak predstavlja njegovu posebnu imovinu, međutim obzirom da je vršeno zajedničko ulaganje i na taj način došlo do povećanja vrijednosti te imovine ta imovina je postala zajednička imovina bračnih drugova, te je utvrđen udio apelanta i tužiteljice u sticanju te zajedničke imovine.

14. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je miješanje u pravo na imovinu apelantu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su osporene odluke zasnovane na pozitivnom propisu i to Porodičnom zakonu kojim je regulisano da svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov udio u zajedničkoj imovini (član 267. Porodičnog zakona) te koja imovina se smatra posebnom imovinom bračnog druga a koja imovina je zajednička imovina bračnih drugova i na koji način sud utvrđuje veličinu udjela bračnog druga u zajedničkoj imovini. Vrhovni sud je pojasnio da imovina koju je apelant unio u brak predstavlja njegovu posebnu imovinu (član 264. Porodičnog zakona) međutim obzirom da je vršeno zajedničko ulaganje i na taj način došlo do povećanja vrijednosti te imovine ta imovina je postala zajednička imovina bračnih drugova. Vrhovni sud je naveo jasne razloge zbog kojih je zaključio da doprinos tužiteljice u sticanju zajedničke imovine iznosi 1/3 ističući pri tome da apelant nije dokazao da je doprinos tužiteljice manji, odnosno nije dokazao da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine veći od 2/3. Iz navedenog proizilazi jasna pravna osnova za donošenje osporenih odluka, propisana u relevantnom, naprijed navedenom zakonu Također Ustavni sud nije utvrdio nikakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, koja bi ukazivala na to da miješanje nije bilo u skladu sa zakonom.

15. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanta i zahtjeva općeg interesa. Kako je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, apelantu je na osnovu naprijed navedenih, relevantnih odredaba zakona, utvrđen udio od 2/3 u zajedničkoj nekretnini stečenoj u toku trajanja bračne zajednice sa tužiteljicom. Ustavni sud smatra da primjena relevantnih odredaba Porodičnog zakona nije na apelanta stavila «poseban i pretjeran» teret, u odnosu na opći interes, izražen kroz primijenjene odredbe Porodičnog zakona, kojim se uređuju imovinski odnosi bračnih drugova i kojim je regulisano šta čini posebnu imovinu bračnog druga a šta zajedničku imovinu koju su bračni drugovi stekle radom tokom bračne zajednice i na koji način sud utvrđuje veličinu udjela bračnog druga u zajedničkoj imovini.

16. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, zbog čega su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1027/07 (A. Z.) | Sudska praksa | Aktio