Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1085/07 (D. P.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1085/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 1085/07, rješavajući apelaciju Derviše Palislamović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Derviše Palislamović podnesena protiv Presude Okružnog suda Banja Luka broj 011-0-U-06-000 592 od 9. marta 2007. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 16-372-159/05 od 13. juna 2006. godine i Rješenja Odjeljenja za komunalne i stambene poslove Gradske uprave Banja Luka broj 05-372-532/2004 od 10. oktobra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Derviša Palislamović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Radovan Stamenić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 11. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-06-000 592 od 9. marta 2007. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-372-159/05 od 13. juna 2006. godine i Rješenja Odjeljenja za komunalne i stambene poslove Gradske uprave Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 05-372-532/2004 od 10. oktobra 2005. godine. Apelantkinja je dopunila apelaciju 24. maja 2007. godine.

2. Apelantkinja je 25. novembra 2004. godine Odjeljenju podnijela zahtjev radi utvrđenja prava trajnog i nesmetanog korišćenja stana koji se nalazi u Banjoj Luci u ulici Rajka Bosnića broj 13 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

3. Odlučujući o zahtjevu, Odjeljenje je Rješenjem broj 05-372-532/2004 od 10. oktobra 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 16-372-159/05 od 13. juna 2006. godine, odbilo kao neosnovan apelantkinjin zahtjev podnesen radi utvrđenja prava trajnog i nesmetanog korišćenja predmetnog stana nakon smrti supruga Zarifa Palislamovića, nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Naime, na predmetnom stanu pravo raspolaganja i davanja na korišćenje ima Fond za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske.

4. U obrazloženju rješenja Odjeljenje je istaknulo da je apelantkinjin suprug 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Takođe je istaknuto da ni apelantkinja ni njen suprug nisu u zakonom utvrđenom roku do 19. aprila 2000. godine podnijeli zahtjev za povraćaj predmetnog stana, te im je prestalo stanarsko pravo, a time je prestalo i pravo da apelantkinja u smislu člana 21 stav 2 Zakona o stambenim odnosima («Službeni glasnik SRBiH» br. 14/84 i 36/89, te «Službeni glasnik RS» broj 31/99) nastavi sa trajnim i nesmetanim korišćenjem stana kao lice iz člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima. Nesporno je, kako je pojasnio prvostepeni organ, da su apelantkinja i njen suprug, koji je umro 25. septembra 2000. godine, izgubili posjed stana u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine i da je predmetni stan bio u kategoriji napuštenih stanova, te je propuštanjem roka za povraćaj prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu u skladu sa članom 16 stav 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 41/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene).

5. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je istaknulo da je prvostepeni organ nakon ispravno sprovedenog postupka i ocjene dokaza pravilno utvrdio da je apelantkinjin zahtjev neosnovan. Drugostepeni organ je ukazao na činjenicu da je apelantkinja kao supruga nosioca stanarskog prava i sama u smislu člana 19 stav 2 Zakona o stambenim odnosima bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da je bila ovlašćena da nadležnom organu, u smislu člana 15 stav 1, a u vezi sa članom 14 stav 1 Zakona o prestanku primjene, podnese zahtjev za povraćaj stana a koji propust ne može konvalidovati u ovom postupku.

6. Odlučujući o apelantkinjinoj tužbi protiv Rješenja Ministarstva broj 16-372-159/05 od 13. juna 2006. godine, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-U-06-000 592 od 9. marta 2007. godine kojom je odbio tužbu.

7. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da se bračni drug nosioca stanarskog prava koji je zaključio ugovor o korišćenju stana, shodno odredbi člana 19 Zakona o stambenim odnosima, ukoliko sa njim živi i stanuje u zajedničkom domaćinstvu, takođe smatra nosiocem stanarskog prava, pa svoje pravo da nakon smrti bračnog druga nastavi sa korišćenjem stana izvodi iz zakona. U konkretnom slučaju, predmetni stan je napušten nakon 1. aprila 1992. godine zbog poznatih okolnosti. Međutim, ni apelantkinja a ni njen muž, koji je umro 25. septembra 2000. godine, nisu u zakonom propisanom roku do 19. aprila 2000. godine nadležnom organu podnijeli zahtjev za povraćaj stana, te je sud zaključio da su organi uprave pravilno utvrdili da je propuštanjem roka apelantkinja snosila zakonom propisane posljedice nepodnošenja zahtjeva a to je gubitak stanarskog prava, kako to proizilazi iz člana 16 stav 2 Zakona o prestanku primjene.

8. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja je navela da ona nije ni imala stanarsko pravo jer se ono stiče zaključenjem ugovora. Smatra da joj nije moglo ni prestati nešto što nije ni imala, a kako to navode upravni organi i redovni sud, u čemu apelantkinja vidi pogrešnu primjenu materijalnog zakona. Istakla je da je za vrijeme rata bila u Njemačkoj a da je njen muž ostao u Bosni i Hercegovini i da zbog zdravstvenog stanja nije mogao da podnese zahtjev za povraćaj predmetnog stana. Takođe je navela da nije bila u kontaktu sa mužem i nije znala da li je on podnio zahtjev za povraćaj predmetnog stana. Navela je i da nije bila upoznata sa činjenicom da i ona kao član domaćinstva može da podnese zahtjev za povraćaj stana.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će da odbaci apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud prvenstveno treba da utvrdi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba da djeluje vjerovatno. Shodno članu 16 stav 2 Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud primjećuje, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju navedenih prava svodi na to da su redovni sud i upravni organi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se isključivo bavi pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sud odbili kao neosnovan apelantkinjin zahtjev kojim je tražila da se utvrdi pravo trajnog i nesmetanog korišćenja predmetnog stana nakon smrti njenog supruga zbog toga što je i apelantkinji a i njenom suprugu nepodnošenjem zahtjeva za povraćaj predmetnog stana do zakonom propisanog roka prestalo stanarsko pravo. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je članom 19 stav 2 Zakona o stambenim odnosima regulisano da ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Odredbom člana 16 stav 1 Zakona o prestanku primjene predviđeno je da zahtjev za povraćaj stana u posjed koji je proglašen napuštenim mora da se podnese u roku od 16 mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona. S obzirom na to da je navedeni zakon stupio na snagu 19. decembra 1998. godine, rok za podnošenje zahtjeva je istekao 19. aprila 2000. godine. Stavom 2 istog člana propisano je da: ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku navedenom u prethodnom stavu nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji, odnosno zahtjev za izvršenje odluke komisije u roku navedenom u zakonu o izvršenju odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica («Službeni glasnik RS» br. 31/99, 2/00, 39/00 i 65/01) stanarsko pravo mu prestaje.

13. Dakle, u konkretnom slučaju, organi uprave i redovni sud su primijenili relevantne zakonske odredbe i utvrdili da apelantkinja i njen suprug kao nosioci stanarskog prava nisu podnijeli zahtjev za povraćaj predmetnog stana, te im je stanarsko pravo prestalo. Time je apelantkinja izgubila pravo da u smislu člana 21 stav 2 Zakona o stambenim odnosima nastavi sa trajnim i nesmetanim korišćenjem kao lice iz člana 6 navedenog zakona, pa je njen zahtjev za utvrđenje prava nesmetanog korišćenja stana odbijen kao neosnovan. S obzirom na navedeno, očigledno je da su u apelantkinjinom slučaju organi uprave i redovni sud primijenili važeće materijalnopravne propise i to na način koji nije proizvoljan. Naime, propisani rokovi imaju prekluzivan karakter budući da u slučaju njihovog propuštanja dolazi do gubitka samog stanarskog prava. Navedeno vremensko ograničenje za predaju zahtjeva za povraćaj stana uspostavljeno je u javnom interesu koji se ogleda u efikasnom funkcionisanju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti. Nesporno je da apelantkinja i njen suprug nisu podnijeli zahtjev za povraćaj predmetnog stana i taj propust apelantkinja nije mogla konvalidovati podnošenjem zahtjeva da se utvrdi njeno pravo trajnog i nesmetanog korišćenja predmetnog stana nakon smrti supruga, kako je navedeno u osporenim odlukama.

14. Kod nesporne činjenice da apelantkinja nije podnijela zahtjev za povraćaj predmetnog stana, apelantkinjino pozivanje na povredu navedenih ustavnih prava je, shodno mišljenju Ustavnog suda, neosnovano. Naime, iz navoda apelacije i dokumentacije predočene Ustavnom sudu upravo proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o apelantkinjinom propustu da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima i da u rokovima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene podnese zahtjev za povraćaj stana. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da je vremensko ograničenje za predaju zahtjeva za povraćaj stana uspostavljeno u javnom interesu, te da je proporcionalno ciljevima koji se žele postići (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1082/04 od 13. septembra 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 8/06 i Odluka broj AP 4/05 od 27. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantkinja ne nudi činjenice koje bi mogle da opravdaju tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelantkinja je, takođe, navela da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog zakona, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, da ukaže mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovih prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1085/07 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio