Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1167/07 (H. B.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Šta se ne smatra imovinom
- Vlasničko-pravni odnosi
- Dosjelost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1167/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 1167/07, rješavajući apelaciju Hajrudina Bajrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajrudina Bajrića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj Gž-
718/05 od 7. februara 2007. godine i presude Općinskog suda Bugojno broj P-605/04 od 5. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hajrudin Bajrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, podnio je 23. aprila 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-718/05 od 7. februara 2007. godine i presude Općinskog suda Bugojno (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-605/04 od 5. jula 2005. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv Đule Bevrnja i dr. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću na dijelu nekretnina označenih kao k.č.br.597/1 upisane u zk. ul.broj 344 i k.č. broj 597/2 upisane u z.k. ul. broj 2985 k.o. Glavice, što odgovara katastarskoj parceli k.p. broj 1422 iz p.l. broj 482 u k.o. Glavice, uz obavezu tuženih da mu priznaju i trpe da se na predmetnim nekretninama on upiše kao vlasnik sa djelom 1/1 uz naknadu troškova postupka. Odlučujući o tužbi Općinski sud je presudom broj P-605/04 od 5. jula 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-718/05 od 7. februara 2007. godine, odbio u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da apelant u toku postupka nije dokazao da drži u posjedu navedene gruntovne čestice a koje u naravi predstavljaju pristupni put duže od 20 godina. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka i to uviđajem na licu mjesta te na osnovu izjave saslušanih svjedoka i parničnih stranaka, nesporno utvrdio da apelant predmetne parcele koje u naravi predstavljaju pristupni put nikada i nije držao u posjedu ali da ga je koristio na jednak način kao i tuženi koji su preko tog puta prilazili svojim kućama kao i drugi stanovnici sela koji su isti koristili kao javni put. Taj sud je utvrdio da su na navedenim spornim nekretninama kao suvlasnici upisani i apelant i tuženi sa raznim suvlasničkim dijelovima a koji odgovaraju po katastarskoj evidenciji parceli označenoj kao k.p. broj 1422 iz p.l. broj 482 k.o. Glavice na kojoj je kao isključivi posjednik upisan apelant i koju je kupio od prodavatelja Mehmeda Bajrića po osnovu ugovora o kupoprodaji od 28. februara 1989. godine. U predmetnom ugovoru, istakao je dalje sud, nema identifikacije katastarske parcele oznakama koje bi odgovarale gruntovnim evidencijama iz čega proizilazi da u vrijeme predmetne kupoprodaje navedena evidencija katastra nije odgovarala evidenciji u zemljišnim knjigama. Sud je na kraju zaključio da upis Mehmeda Bajrića u katastarsku evidenciju nije ni zakonit ni savjestan jer ne postoji pravni osnov po osnovu kojeg se iskazuje kao posjednik sa 1/1 dijela na naznačenim nekretninama, zbog čega nije mogao ni na apelanta prenijeti više prava nego što ih je realno imao.
4. Obrazlažući presudu, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud slobodnom ocjenom izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, navodeći jasne, potpune i uvjerljive razloge o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 32. Zakona o vlasničkim odnosima ( «Službene novine Federacije BiH», broj 6/98) za sticanje prava vlasništva dosjelošću. Također taj sud navodi da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da u ovoj pravnoj situaciji nije od posebnog značaja činjenica da se apelant u katastarskoj evidenciji vodi kao isključivi posjednik predmetnih nekretnina jer je za sticanje prava vlasništva dosjelošću bitan faktički posjed. Kako iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da apelant svoj posjed na spornim parcelama manifestuje na isti način kao i tuženi, tako što ga koriste kao pristupni put, sud je zaključio da se u ovom slučaju ne može primijeniti institut dosjelosti za sticanje vlasništva.
5. Apelant u apelaciji navodi da mu je pobijanim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime apelant smatra da je u postupku dokazao da je temeljem valjanog pravnog posla-kupoprodajnog ugovora još 1978 godine od vlasnika kupio predmetne nekretnine, te odluku suda kojom se odbija njegov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je stekao pravo svojine dosjelošću, smatra ishitrenom i nezakonitom.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. Apelant ne obrazlaže kršenje prava na imovinu već svoje navode zasniva na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
9. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo parnični postupak protiv tuženih, radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću na parceli koja u naravi čini pristupni put. Apelant je dakle, kako proizilazi iz osporenih presuda u pogledu zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću imao «ostvariv zahtjev» shodno odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima ali je bilo potrebno da dokaže da je predmetne nekretnine držao u faktičkom posjedu uz postojanje pravnih pretpostavki (savjestan i zakonit posjed) i po proteku određenog vremena (rok za dosjelost). Apelant dakle, ima posjed na spornom putu jer ga duže vrijeme koristi za prolaz. Taj posjed predstavlja njegovu «imovinu» koja uživa zaštitu prava na imovinu. Međutim, apelant je želio da stekne jače pravo na spornom putu i to pravo vlasništva.
11. Ustavni sud dalje, mora odgovoriti na pitanje da li je apelant imao bar «legitimno očekivanje» da će njegov ostvariv zahtjev usmjeren na utvrđenje prava vlasništva dosjelošću biti riješen u njegovu korist. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da su redovni sudovi u dvije instance naveli jasne razloge zbog kojih su zahtjev apelanta odbili kao neosnovan, ističući pri tome da apelant nije dokazao ni jedan od načina propisanih zakonom za sticanje prava vlasništva dosjelošću. Ovo dalje znači da apelant nije mogao imati legitimno očekivanje da će ostvariti pravo vlasništva na predmetnim nekretninama i da stekne pravo uknjižbe u zemljišnim knjigama kao vlasnik sa djelom 1/1. Prema tome, pravo vlasništva koje je apelant htio steći predstavlja buduću «imovinu». Osporene presude ne predstavlju «miješanje» u postojeću imovinu apelanta (posjed-korištenje puta), a u pogledu sticanja buduće «imovine» apelant nema legitimno očekivanje za sticanje.
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što u ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović