Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1181/07 (M. T.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pravo na rad
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1181/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 1181/07 rješavajući apelaciju M. T. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. T. podnesena protiv presude Kantonalnog suda Zenica broj 004-0-Gž-06-001 870 od 20. februara 2007. godine i presude Općinskog suda Zenica broj P-38/06 od 11. augusta 2006. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. T. podnesena protiv presude Kantonalnog suda Zenica broj 004-0-Gž-06-001 870 od 20. februara 2007. godine i presude Općinskog suda Zenica broj P-38/06 od 11. augusta 2006. godine, u odnosu na čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. M. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 23. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-001 870 od 20. februara 2007. godine i presude Općinskog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-38/06 od 11. augusta 2006. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 1. jula 2008. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu 23. decembra 2005. godine, podnio tužbu protiv Željezare Zenica D.O.O. Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate naknade na ime neisplaćenih plaća. Apelant je u tužbi naveo da je presudom tog suda broj P-1759/02 od 30. januara 2003. godine, obavezan tuženi da mu isplati na ime razlike plaće za period od 21. maja 1996 godine do 28. aprila 1999 godine, zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa iznos od 3.652,00 KM. Apelant je istakao da mu je tuženi po istom osnovu dužan još 4.000,00 KM te je konačno predložio da sud obaveže tuženog da mu isplati iznos od 4.000,00 KM na ime razlike za isplaćenu plaću i plaću koja mu je trebala biti isplaćena za period od 21. maja 1996. godine do 28. aprila 1999 godine, sa zakonskom kamatom i troškovima postupka.
3. Presudom Općinskog suda broj P-38/06 od 11. augusta 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001 870 od 20. februara 2007. godine, u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan.
4. Općinski sud je nakon ocijene provedenih dokaza u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) odbio tužbeni zahtjev apelanta navodeći da u konkretnom slučaju apelant nije pružio dokaze iz kojih proizilazi osnovanost tužbenog zahtjeva. Sud je naveo da je u toku postupka proveo predložene dokaze i to uvid u presudu tog suda broj P-1759702 od 30. januara 2003. godine i presudu Kantonalnog suda broj Gž-
526/03 od 13. augusta 2003. godine, te saslušao apelanta u svojstvu parnične stranke navodeći da nije provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke jer taj dokaz nije predložen. Sud je istakao da je čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku propisana obaveza stranke da pred sud iznese sve činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i predloži dokaze kojima će utvrditi te činjenice.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je u smislu član 40. stav 1. tačka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, apelantu zbog nezakonitog otkaza pripadala naknada plaće u visini plaće koju bi ostvarivao da je radio ali je apelant radi dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari trebao dokazati koju plaću bi ostvarivao da je radio za vrijeme nezakonitog otkaza te da iznos od 4.000,00 KM predstavlja razliku između iznosa koji bi mu po navedenoj odredbi pripadao i već isplaćenog iznosa po presudi broj P-1759/02 od 30. januara 2003. godine. Obzirom da apelant nije pružio dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je njegov tužbeni zahtjev osnovan, Kantonalni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda pravilna i na zakonu zasnovana.
6. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant također ističe da mu je povrijeđeno i pravo na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju te pogrešnoj primjeni procesnog prava. Apelant je naveo da je potraživao razliku neisplaćene plaće u odnosu na federalni prosjek u iznosu od 4.000,00 KM a da redovni sudovi u osporenim presudama nisu naveli puni iznos plaća njegovih kolega a što je izričito tražio.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stava 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u vom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glase:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava..
9. Ustavni sud primjećuje, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu procesnog prava od strane redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju apelant je nakon što je podnio tužbu radi isplate naknade na ime neisplaćenih plaća, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u dvostepenskom sudskom postupku. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli predložene dokaze i primijenili važeće propise, te odbili tužbeni zahtjev apelanta jer nije pružio dokaze iz kojih proizilazi osnovanost tužbenog zahtjeva. Ustavni sud zapaža da je postupak u ovoj parničnoj stvari vođen po novom Zakonu o parničnom postupku koji se primjenjuje od 5. novembra 2003. godine. Član 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku propisuje da «Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju činjenice.» Prema navedenoj zakonskoj odredbi apelant je bio u obavezi da prikuplja činjeničnu građu za donošenje odluke suda. Raspravno načelo propisano navedenim članom podrazumijeva «koliko činjenica toliko i prava», a samim tim oslobađa sud obaveze da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze i potpuno i istinito utvrđuje sporne činjenice. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud i Općinski sud su dali detaljno obrazloženje svojih zaključaka izvedenih iz provedenih dokaza pred prvostepenim sudom, te na osnovu istih izveli zaključak da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan. Iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo što bi ukazivalo da su sudovi propustili obrazložiti osporene presude ili da su ta obrazloženja proizvoljna, a naročito da je pogrešno primijenjen procesni zakon. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelant je također naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima Pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (iz 1996. godine), gdje je u čl. 6. i 7. zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uslova rada. Uživanje ovog prava je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da apelant ne navodi da je diskriminiran u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je apelant predočio, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović