Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-910/07 (Fabrika glinice «Birač» AD Zvornik)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Radni spor
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-910/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 910/07, rješavajući apelaciju Fabrike glinice «Birač» AD Zvornik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fabrike glinice «Birač» AD Zvornik podnesena protiv presude Okružnog suda Bijeljina broj 012-0-Gž-06-000 567 od 28. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fabrika glinice «Birač» AD Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Nenad Rubež advokat iz Zvornika, podnio je 23. marta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protivpresude Okružnog suda Bijeljina broj 012-0-Gž-
06-000 567 od 28. decembra 2006. godine.
2. Duško Ristić (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je tužbu Osnovnom sudu protiv apelanta radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa i vraćanju na rad. Tužitelj je predložio da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će poništiti kao nezakonite odluke disciplinske komisije broj 04-280405/06 od 28. aprila 2005. godine kojom mu je izrečena disciplinska mjera otkaza ugovora o radu i Odluka komisije za rješavanje zahtjeva radnika broj 05-In.0605/01 od 14. juna 2005. godine. Tužitelj je također predložio da se apelant obaveže da ga vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora ili na druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima, kao i da mu isplati naknadu na ime izgubljene plaće u mjesečnom iznosu od po 500,00 KM počev od 22. aprila 2005. godine do dana vraćanja na posao sa kamatama i troškovima postupka.
3. Osnovni sud je presudom broj RS 30/05 od 30. juna 2006. godine, odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu prvostepeni sud je na temelju rezultata provedenog postupka utvrdio da je tužitelj bio radnik apelanta i da je protiv tužitelja podnesena disciplinska prijava 23. marta 2005. godine, zbog teže povrede radne obaveze, da je na osnovu disciplinske prijave doneseno rješenje o pokretanju disciplinskog postupka 4. aprila 2005 godine i da je tužilac 21. aprila 2005 godine, pred disciplinskom komisijom apelanta u prisutnosti predstavnika sindikata i svog branioca iznio svoju odbranu. Sud je utvrdio da je tužitelju odlukom disciplinske komisije broj 04-280405/06 od 28.aprila 2005. godine, izrečena disciplinska mjera otkaza ugovora o radu sa 22. aprilom 2005. godine i da je po zahtjevu tužitelja za preispitivanje ove odluke donesena odluka broj 05-In.0605/01 od 14. juna 2005. godine, kojom je potvrđena odluka disciplinske komisije o otkazu ugovora o radu.
4. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da nisu tačni navodi tužitelja o povredi odredaba disciplinskog postupka jer je tužilac na glavnoj raspravi izjavio da je primio rješenje o pokretanju disciplinskog postupka 4. aprila 2005. godine, tj 17 dana prije iznošenja odbrane, te apelant nije povrijedio odredbe člana 115. stav 1. Zakona o radu ( «Službeni glasnik Republike Srpske» br 38/00, 40700, 47702, 38/03 i 66/03). Osnovni sud je naveo da apelant nije povrijedio odredbe materijalnog prava jer su tužitelju stavljene na teret teže povrede radne obaveze iz člana 91. stav 2. tač. 3. i 9. Zakona o radu, odnosno zloupotreba položaja sa materijalnim ili drugim štetnim posljedicama po poslodavca a navedene teže povredu su propisane i članom 66. Pravilnika o radu apelanta. Prvostepeni sud je nadalje istakao da su neosnovani navodi tužitelja da je u konkretnom slučaju nastupila zastara pokretanja disciplinskog postupka, jer od dana učinjene povrede pa do pokretanja postupka nije prošlo šest mjeseci pa nisu povrijeđene odredbe člana 63. st. 1. i 2. Kolektivnog ugovora o radu u metalskoj industriji i rudarstvu i člana 67. Pravilnika o radu apelanta, te je zaključio da je apelant u ovom postupku dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu tužiocu (član 115. stav 3. Zakona o radu).
5. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio tužitelj Okružni sud je presudom broj 012-0-Gž-06-000 567 od 28. decembra 2006. godine, žalbu tužioca uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je tužilac odbijen sa zahtjevom da se poništi odluka disciplinske komisije apelanta broj 04-280405/06 od 28. aprila 2005. godine i Odluka komisije za rješavanje zahtjeva radnika broj 05-In.0605/01 od 14. juna 2005. godine i da se apelant obaveže da tužioca vrati na rad, tako što se tužbeni zahtjev u tom dijelu usvaja i poništavaju se kao nezakonite odluke disciplinske komisije apelanta broj 04-280405/06 od 28. aprila 2005. godine i odluka broj 05-In.0605/01 od 14. juna 2005. godine, pa se nalaže apelantu da tužioca vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude. Prvostepena presuda je ukinuta u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužioca da mu apelant isplati naknadu plate u mjesečnom iznosu od po 500,00 KM počev od 22. aprila 2005. godine, pa do dana vraćanja na posao, kao i u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate i troškove postupka i u tom dijelu predmet je vraćen na ponovno suđenje.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je apelant kao poslodavac za povredu radne obaveze koju je tužilac počinio, a kako se navodi u aktima čije poništenje tužilac traži, zloupotrebom položaja sa materijalnim i štetnim posljedicama po poslodavca i ponašanjem kojim se nanosi šteta interesima poslodavca, saznao najkasnije 23. marta 2005. godine, kada je od strane rukovodioca PJ Proizvodnja glinice Zorana Obradovića podnesena disciplinska prijava protiv tužioca. Zloupotreba položaja vezana za raspodjelu opreme i druge radnje koje se tužiocu stavljaju na teret, predstavljaju težu povredu radnih obaveza iz člana 91. stav 2. tač. 3. i 9. Zakona o radu za koje poslodavac radniku može dati otkaz ugovora o radu. Međutim u smislu odredbe člana 115. stav 2. Zakona o radu, poslodavac može dati otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radne dužnosti u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu i učinioca povrede. U konkretnom slučaju, naveo je sud, nesporno je da je apelant kao poslodavac, za povredu radne obaveze koju je počinio tužilac saznao najkasnije 23. marta 2005. godine, kada je protiv tužioca podnesena disciplinska prijava, pa taj sud zaključuje da je apelant odluku o otkazu ugovora o radu mogao donijeti najkasnije 22. aprila 2005. godine a to je učinio 28. aprila 2005. godine. Zbog proteka zakonom ustanovljenog prekluzivnog roka iz člana 115. stav 2. Zakona o radu u kojem se moglo donijeti rješenje o otkazu ugovora o radu, sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo pa su odluke apelanta od 28. aprila 2005. godine i 14. juna 2005. godine, nezakonite. U odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva (isplata plaća u iznosu od po 500,00 KM mjesečno počev od 22. aprila 2005. godine pa do vraćanja na posao) taj sud je istakao da prvostepeni sud zbog pogrešnog pristupa rješenju ove pravne stvari nije ni utvrđivao potrebne činjenice za odlučenje o ovakvom zahtjevu, radi čega je u tom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak.
7. Apelant smatra da je osporenom presudom Okružnog suda u dijelu u kojem je preinačena prvostepena presuda i kojom se poništavaju kao nezakonite odluke disciplinske komisije i nalaže da tužitelja vrati na rad, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Apelant je istakao da je nesporno da je odluka disciplinske komisije donesena 22. aprila 2005. godine i sa tim datumom je dat otkaz ugovora o radu tužitelju, dakle u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radne obaveze a u skladu sa članom 115 stav 2. Zakona o radu. U odluci o izricanju disciplinske mjere–otkaza ugovora o radu, naveo je apelant, u zaglavlju je naveden datum 28. april 2005. godine ali se radi samo o datumu protokolisanja odluke nakon njene pisane izrade, jer se broj protokola stavlja na već urađene akte. Vrijeme od 22. aprila 2005 godine kao dana donošenja odluke do 28. aprila 2005. godine je vrijeme stručne izrade odluke i njene birotehničke obrade. Apelant također smatra da je drugostepeni sud propustio zakazati raspravu na kojoj bi stranke mogle obrazložiti svoje stavove vezano za datum donošenja odluke. Apelant je istakao da ga je Okružni sud osporenom presudom obavezao da tužitelja vrati na rad iako je rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelja od broj 04-17050/09 od 17. maja 2005. godine na snazi i nije bilo predmet tužbenog zahtjeva i raspravljanja pred sudom niti je navedeno u dispozitivu drugostepene presude a ni u obrazloženju. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, poništi osporenu presudu i odbije žalbu tužitelja kao neosnovanu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud, imajući u vidu navode apelacije, zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane Okružnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na vlastitu i praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj nije zadatak tih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud kao sud prve instance, krećući se u granicama tužbenog zahtjeva zauzeo stav da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan jer u postupku koji je prethodio donošenju odluke o otkazu ugovora o radu tužioca nije bilo nepravilnosti tj. da nisu povrijeđene odredbe disciplinskog postupka. Međutim odlučujući o žalbi tužitelja Okružni sud je prvostepenu presudu preinačio i dio tužbenog zahtjeva tužioca usvojio nakon što je zaključio da je otkaz ugovora o radu tužitelju dat protekom prekluzivnog roka iz člana 155. stav 2. Zakona o radu. U vezi navoda apelanta da ga je Okružni sud nezakonito obavezao da tužitelja vrati na rad prekoračujući granice tužbenog zahtjeva Ustavni sud je utvrdio da je Okružni sud svoju odluku dono shodno članu 117. stav 1 Zakona o radu kojim je propisano da «ako nadležni sud utvrdi da je otkaz ugovora o radu koji je poslodavac dao radniku, nezakonit naložit će poslodavcu da radnika vrati na rad, […].» Ustavni sud smatra da je Okružni sud u konkretnom slučaju dao jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijane presude, te da je dao logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Stoga su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u ovom dijelu očigledno neosnovani.
12. Nadalje, u odnosu na navode apelanta da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz razloga što drugostepeni sud nije po žalbi tužitelja otvorio raspravu na kojoj bi on imao mogućnost iznošenja navoda vezano za datum donošenja odluke, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na javnu raspravu prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, svako ima pravo na javnu raspravu pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet osim ukoliko postoje izuzetne okolnosti zbog kojih je neko lišen takve rasprave (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A broj 283-A, str. 10-11, st. 21-22). Ustavni sud također naglašava da je prema praksi Evropskog suda u parničnom postupku ročište po žalbi nepotrebno ako su u prvom stepenu zadovoljeni zahtjevi javnog saslušanja, a odlučivanje se odnosi na dopuštenost žalbe ili isključivo na pravna pitanja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Helmers protiv Švedske, presuda od 20. oktobra 1991. godine, serija A-212-A). U konkretnom slučaju apelant je u postupku pred prvostepenim sudom imao pravo na javnu raspravu pred sudom, kojom prilikom je sud utvrđivao relevantne činjenice, između ostalog, provođenje dokaza koje je apelant predložio. Prema članu 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske, drugostepeni sud nije bio u obavezi da zakaže raspravu, jer je ocijenio da to nije potrebno, s obzirom da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i izveo sve dokaze, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo. Imajući u vidu činjenicu da je apelantu bila omogućena javna rasprava pred prvostepenim sudom, a da se drugostepeni sud bavio isključivo pitanjem primjene materijalnog zakona, Ustavni sud smatra da su očigledno neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u ovom kontekstu..
13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović