Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1026/07 (K. K.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1026/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 1026/07, rješavajući apelaciju Kadrije Kolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kadrije Kolića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj KPŽ-18/06 od 4. aprila 2007. godine i broj KPŽ-18/06 III od 23. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kadrija Kolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, podnio je 6. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KPŽ-18/06 od 4. aprila 2007. godine i broj KPŽ-18/06 III od 23. marta 2007. godine.

2. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za naknadu troškova, Sud BiH je donio Rješenje broj KPŽ-18/06 III od 23. marta 2007. godine kojim je apelantu na ime troškova branioca po službenoj dužnosti u predmetu protiv F.O. odredio nagradu u iznosu od 4.851 KM. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je, nakon izvršenog uvida u predmetni spis, utvrdio da je apelantov zahtjev djelimično osnovan pa je, primijenjujući Odluku o naknadi troškova krivičnog postupka prema Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 44/05; u daljnjem tekstu: Odluka o naknadi troškova krivičnog postupka) istom odredio nagradu u iznosu navedenom u dispozitivu rješenja. U pogledu dijela zahtjeva koji se odnosio na nagradu za sastavljanje prijedloga za izvođenje dokaza od 24. januara 2007. godine, Sud BiH je naveo da prema stanju u spisu nije ustanovljeno da takav prijedlog postoji, pa je shodno tome taj dio zahtjeva odbio.

3. Apelant je 28. marta 2007. godine podnio zahtjev Sudu BiH sa prijedlogom da ispravi ili preinači Rješenje broj KPŽ-18/06 III od 23. marta 2007. godine, te da mu odredi naknadu za sastav prijedloga dokaza od 24. januara 2007. godine i naknadu za sastav ovog zahtjeva, uz uvećanje troškova u ukupnom iznosu od 462 KM. Sud BiH je donio Rješenje broj KPŽ-18/06 od 4. aprila 2007. godine kojim je apelantov zahtjev odbijen. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je uvidom u spis utvrdio da apelantov prijedlog za izvođenje dokaza nije sastavljen u skladu sa uputstvima koje je apelantu prethodno dalo Vijeće, zbog čega je predmetni prijedlog odbijen na ročištu održanom 7. februara 2007. godine. Naime, sud je naveo da je apelant 6. juna 2006. i 3. januara 2007. godine dostavio istu listu dokaza, čije je izvođenje predlagao u podnesku od 24. januara 2007. godine, koja nije sadržavala potrebno obrazloženje okolnosti na koje se izvođenje predlaže. S obzirom da je navedeni podnesak, za čije sastavljanje apelant traži isplatu nagrade, suštinski isti kao i podnesci od 6. juna 2006. i 3. januara 2007. godine, za čije sastavljanje je apelantu već određena nagrada rješenjem ovog suda od 23. marta 2007. godine, Sud BiH je zaključio da je apelantov zahtjev za određivanje nagrade sa sastavljanje predmetnog prijedloga za izvođenje dokaza neosnovan. U pogledu dijela zahtjeva koji se odnosi na određivanje nagrade za sastavljanje podneska od 28. marta 2007. godine, Sud BiH je naveo da je isti neosnovan, budući da predstavlja dodatni zahtjev za isplatu nagrade, za čije sastavljanje nije predviđena nagrada u smislu Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka.

4. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant obrazlaže time da je Sud BiH izveo pogrešan zaključak da je podnesak od 24. januara 2007. godine suštinski isti kao i podnesci od 6. juna 2006. i 3. januara 2007. godine. U vezi s tim, apelant navodi da je podnesak od 6. juna 2006. godine podnesen drugom vijeću tog suda, a da je podnesak od 3. januara 2007. godine sadržavao potpuno druge dokaze čije je izvođenje predlagao. Takođe, apelant je naveo da je na osnovu transkripta Suda BiH sa ročišta održanog 7. februara 2007. godine, koji je dostavio u prilogu, vidljivo da je Sud BiH njegov prijedlog za izvođenje dokaza od 24. januara 2007. godine odbio kao irelevantan. Budući da je Sud BiH razmatrao predmetni prijedlog, a da mu nije odredio naknadu u smislu čl. 28. i 30. Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka, apelant smatra da mu je na taj način povrijeđeno i pravo na imovinu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je osporenim rješenjima, nezavisno od činjenice što su donesena u krivičnom postupku, u stvari odlučivano o građanskom pravu apelanta koji kao postavljeni branilac po službenoj dužnosti ima pravo da zahtijeva i da primi nagradu za izvršni rad u skladu sa odredbama Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka, pa je član 6. Evropske konvencije primjenljiv.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je Sud BiH izveo pravilan zaključak da apelantu ne pripada naknada za sastavljanje prijedloga za izvođenje dokaza od 24. januara 2007. godine. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH odbio apelantov zahtjev za određivanje nagrade za sastavljanje prijedloga za izvođenje dokaza od 24. januara 2007. godine, uz obrazloženje da je predmetni prijedlog u suštini isti kao ranije podneseni prijedlozi za čije je sastavljanje apelantu isplaćena nagrada. S druge strane, apelant ovo osporava tvrdeći da se ne radi o istim podnescima. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstatno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu procjene tih činjenica i dokaza, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti redovnih sudova koja je dovela do kršenja ustavnih prava. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH, s jedne strane, naveo sasvim jasne razloge za svoje odlučenje, koji pri tome ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, a da apelant, s druge strane, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati na kršenje prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje, te zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nisu dostavljeni «prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća», zbog čega su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Nadalje, apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, već se njegovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na tvrdnji da je Sud BiH izveo pogrešan zaključak da mu ne pripada nagrada za sastavljanje predmetnog podneska. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1026/07 (K. K.) | Sudska praksa | Aktio