Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-548/07 (M. M.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-548/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 548/07, rješavajući apelaciju Miladina Mijatovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miladina Mijatovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-
388/05 od 19. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miladin Mijatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnio je 6. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-388/05 od 19. decembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-54/04 od 18. juna 2004. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta, pa je obavezana tužena AD «Vezionica» Zvornik «u stečaju» (u daljnjem tekstu: tužena) da preda apelantu u posjed nekretnine, pobliže označene u izreci presude, oslobođene od lica i stvari, uz naknadu troškova postupka. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev apelanta je odbijen. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je uvidom u z.k. ul. broj 3609 k.o. Zvornik utvrđeno da je apelant upisan kao vlasnik zgrade sa dijelom 1/1, izgrađene na parceli u društvenom vlasništvu na kojoj je apelant upisan sa pravom korištenja. Sud je dalje naveo da je utvrđeno da je apelant pravo svojine i pravo korištenja na predmetnim nekretninama stekao na osnovu Ugovora o kupoprodaji koji je kao kupac zaključio 8. decembra 2003. godine sa AD «Jahorina osiguranje» Pale kao prodavcem. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta, sud se pozvao na odredbe člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/93) kojima je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari, s tim da mora dokazati da na toj stvari ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Imajući u vidu da je apelant upisan kao vlasnik predmetnog objekta, odnosno kao korisnik predmetnog zemljišta, kao i nespornu činjenicu da su predmetne nekretnine u faktičkom posjedu tužene, sud je zaključio da su ispunjeni uslovi iz člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima da se udovolji apelantovom zahtjevu za predaju u posjed predmetnih nekretnina. Pored navedenog, sud je istakao da u konkretnom slučaju nije od uticaja ishod parničnog postupka koji je pokrenula tužena protiv AD «Jahorina osiguranje» Pale, radi pobijanja pravnih radnji po osnovu kojih je isti pribavio predmetne nekretnine u svojinu. S obzirom na to, sud je naveo da nema osnova za prekid predmetnog postupka, jer ishod postupka koji se vodi između tužene i AD «Jahorina osiguranje» Pale ne predstavlja prethodno pitanje u predmetnom postupku u smislu člana 296. Zakona o parničnom postupku.
3. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj Gž-597/04 od 30. marta 2005. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant upisan u zemljišnim knjigama kao nosilac prava svojine i prava korištenja na predmetnim nekretninama, te da su time ispunjeni uslovi iz čl. 33. i 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima da se udovolji apelantovom zahtjevu za predaju u posjed predmetnih nekretnina. Što se tiče parničnog postupka, na koji se tužena u žalbi pozvala, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud dao valjane razloge zašto nema mjesta prekidu postupka u ovoj parnici, te da navedene razloge u potpunosti prihvata i ovaj sud.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tužene protiv Presude Okružnog suda broj Gž-
597/04 od 30. marta 2005. godine, donio Presudu broj Rev-388/05 od 19. decembra 2006. godine kojom je revizija uvažena, a nižestepene presude preinačene tako što je tužbeni zahtjev apelanta odbijen. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je na osnovu zaključenog Ugovora o zajmu od 21. decembra 2000. godine, tužena dobila u zajam od AD «Jahorina osiguranje» Pale iznos od 298.514 KM sa rokom vraćanja od 45 dana od ovjere ugovora. Sud je naveo da je u članu III Ugovora o zajmu navedeno da je tužena saglasna da se bez njenog daljnjeg znanja i odobrenja izvrši upis hipoteke u zemljišnoj knjizi Osnovnog suda u korist AD «Jahorina osiguranje» Pale sa pravom prekupnje. Sud je dalje naveo da je u članu VI Ugovora o zajmu navedeno da je tužena saglasna da se po isteku roka od 45 dana, ako ne vrati dug, izvrši prenos vlasništva na založenim nekretninama i to sa tužene kao vlasnika na objektu i korisnika na zemljištu na AD «Jahorina osiguranje» Pale sa dijelom 1/1. Nadalje, sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je Osnovni sud Rješenjem broj Ip-311/00 od 25. decembra 2000. godine prihvatio sporazum između stranaka o upisu založnog prava na izgrađenom objektu u korist AD «Jahorina osiguranje» Pale radi obezbjeđenja novčanog potraživanja prema tuženoj. Takođe, sud je naveo da je Osnovni sud Rješenjem broj Ip-19/01 od 25. juna 2001. godine prihvatio sporazum između istih stranaka da se rješenje o izvršenju provede tako što će se izvršiti prenos vlasništva na zgradi u korist AD «Jahorina osiguranje» Pale. Sud je naveo da je AD «Jahorina osiguranje» Pale, nakon što je stekao pravo vlasništva i korištenja na predmetnim nekreninama, zaključio 8. decembra 2003. godine Ugovor o kupoprodaji sa apelantom, na osnovu kojeg se apelant u zemljišnim knjigama upisao kao vlasnik i korisnik predmetnih nekretnina.
5. Vrhovni sud je istakao da zemljišno-knjižni podaci o pravu svojine, odnosno pravu korištenja zemljišta određenog pravnog subjekta, nisu dokaz njegovog prava, već samo oboriva pravna pretpostavka, tako da zainteresovano lice može dokazivati postojanje subjektivnog stvarnog prava na nekretninama, bez obzira što u zemljišnim knjigama iste nisu upisane u njegovu korist. Sud je naveo da u konkretnom slučaju Ugovor o zajmu, koji je zaključen između tužene i AD «Jahorina osiguranje» Pale, ima elemente ugovora o hipoteci. U vezi s tim, sud je naveo da je odredbama člana
69. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da je ništava odredba ugovora o hipoteci kojom hipotekarni povjerilac ugovara za sebe pravo da u slučaju neisplate duga namiri svoje potraživanje sticanjem prava svojine na založenu nekretninu. S obzirom na to, sud je naveo da su ništave odredbe člana VI Ugovora o zajmu, koji je zaključen između tužene i AD «Jahorina osiguranje» Pale, kao i sporazum koji su zaključili kod Osnovnog suda pod brojem IP-19/01 od 25. juna 2001. godine, u smislu članu 103. Zakona o obligacionim odnosima, jer su zaključeni protivno odredbama člana 69. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Sud je istakao da i pored činjenice da je AD «Jahorina osiguranje» Pale na osnovu sudske odluke upisan kao zemljišno-knjižni vlasnik, isti nije mogao postati vlasnik i nosilac prava korištenja predmetnih nekretnina, s obzirom na odredbu člana 104. Zakona o obligacionim odnosima, pa prema tome ni raspolagati nekretninama ugovorom o kupoprodaji koji je zaključio sa apelantom. Sud je naveo da samim tim ni apelant nije stekao nikakvo pravo na predmetnim nekretninama, budući da je osnov sticanja prava na istim bila ništava ugovorna odredba. S obzirom da apelant nije dokazao ni jači pravni osnov u odnosu na tuženu, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan u smislu čl. 37. i 41. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje, ali da su na isto pogrešno primijenili materijalno pravo, zbog čega je reviziju uvažio.
6. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju odlučivao o činjenicama koje su mogle biti predmet spora samo između tužene i AD «Jahorina osiguranje» Pale, te da o tim činjenicama nije mogao odlučivati u predmetnom postupku. Nadalje, apelant navodi da je Vrhovni sud cijenio isključivo navode tužene, te da mu nije dao mogućnost da se izjasni o činjenicama koje su bile od odlučnog značaja za predmetni spor. Takođe, apelant navodi da je Vrhovni sud bio dužan cijeniti činjenicu da je AD «Jahorina osiguranje» Pale stekao pravo vlasništva po osnovu sudske odluke koja je bila osnov za uknjižbu prava vlasništva, kao i činjenicu da tuženi u postupku nije istakao nijednu okolnost koja bi ukazivala na nesavjesnost apelanta pri kupovini predmetnih nekretnina. Nadalje, apelant navodi da je po osnovu ugovora o kupoprodaji uložio novčana sredstva, te na savjestan i zakonit način stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, te smatra da mu pripada pravo da drži, koristi i da raspolaže istim.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je Vrhovni sud izveo pravilan zaključak da apelant nije vlasnik predmetnih nekretnina i da mu ne pripada pravo na predaju u posjed istih u smislu člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je, na osnovu činjeničnog stanja kako su ga utvrdili nižestepeni sudovi, zaključio da apelant nije vlasnik predmetnih nekretnina i da mu ne pripada pravo na predaju u posjed istih u smislu člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, ispitujući pravni osnov sticanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama ocijenio da apelant nije mogao steći pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, budući da je AD «Jahorina osiguranje» Pale zaključio ništav ugovor sa tuženom, te da samim tim nije mogao ugovorom o kupoprodaji prenijeti na apelanta više prava nego što ih je sam imao. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao sasvim jasne i argumentovane razloge za svoje odlučenje, primijenjujući relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i Zakona o obligacionim odnosima. U kontekstu navedenog, budući da je Vrhovni sud dao jasno i iscrpno obrazloženje za svoje odlučenje, te da primijena relevantnih zakonskih odredaba ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalni propisi proizvoljno ili nepravično primjenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. Iz navedenih razloga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant navodi da je vlasnik predmetnih nekretnina i da mu kao vlasniku pripada pravo da drži u posjedu predmetne nekretnine, da ih koristi i da raspolaže istim. S obzirom da apelant navode o kršenju prava na imovinu zasniva, takođe, na pogrešnoj primjeni odredaba člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović