Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-728/07 (U. Z.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-728/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 728/07, rješavajući apelaciju Uzeira Zaimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Uzeira Zaimovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1224/05 od 9. novembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-960/04 od 24. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Uzeir Zaimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, podnio je 2. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1224/05 od 9. novembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-960/04 od 24. februara 2005. godine.
2. Općinski sud u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu broj P-
174/01 od 13. aprila 2004. godine kojom je obavezao tuženog RMU «Breza» d.o.o. Breza (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 7.398,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev apelanta je odbijen. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je apelant postavljenim tužbenim zahtjevom tražio da se obaveže tuženi da mu isplati naknadu štete za pričinjena oštećenja na objektima, pobliže označenim u tužbi, koja su nastala kao posljedica izvršenih miniranja na Površinskom kopu Koritnik. U vezi s tim, sud je naveo da je, na okolnost postojanja uzročne veze između izvršenih površinskih radova tuženog i oštećenja na apelantovim objektima, proveo dokaz vještačenjem po vještaku geološke struke Enesu Ramoviću. Prihvatajući nalaz i mišljenja navedenog vještaka, sud je utvrdio da je šteta na apelantovim objektima nastala kao posljedica izvršenih miniranja tuženog na Površinskom kopu Koritnik. Sud je dalje naveo da je na okolnost visine štete proveo dokaz vještačenjem po vještaku građevinske struke Ejubu Salkiću, čiji je nalaz i mišljenje prihvatio. Međutim, sud je od predviđenih iznosa za sanaciju objekata odbio dio koji se odnosi na procijenjenu štetu pričinjenu na spratu objekta, jer je utvrđeno da apelant za taj sprat nije imao građevinsku dozvolu. S druge strane, sud je naveo da nije prihvatio istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja od strane tuženog, jer tuženi na tu okolnost nije predložio dokaze, tako da sud nije mogao utvrditi da je u konkretnom slučaju protekao rok u kojem je apelant mogao prinudnim putem ostvariti svoje potraživanje prema tuženom.
3. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-960/04 od 24. februara 2005. godine kojom je žalbu apelanta odbio, a žalbu tuženog uvažio, pa prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanta. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. U vezi s tim, sud je naveo da iz iskaza apelanta, sa ročišta održanog 30. novembra 2001. godine, proizlazi da je apelant za predmetnu štetu saznao u proljeće 1991. godine. Sud je dalje naveo da iz nalaza vještaka geološke struke Enesa Ramovića proizlazi da je djelovanje uzroka štete prestalo 1991. godine, jer su miniranja na Površinskom kopu II i III Koritnik vršena u periodu od početka 1985. do kraja 1991. godine. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je osnovan prigovor tuženog da je potraživanje apelanta zastarjelo, budući da je od proljeća 1991. godine, kada je apelant saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, pa do 24. jula 1997. godine, kada je tužba podnesena, protekao zastarni rok od tri godine u smislu člana 376. stav 1. ZOO. Pored navedenog, sud je istakao da u predmetnom slučaju nije od značaja činjenica da šteta na apelantovim objektim i dalje nastaje, jer se zastarjelost zahtjeva za naknadu štete određuje prema odredbi člana 376. ZOO, bez obzira da li se zahtjev odnosi na naknadu već nastale štetu ili za štetu koja može sukcesivno nastajati u budućnosti.
4. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj Rev-1224/05 od 9. novembra 2006. godine odbio reviziju kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 382. ZOO propisano da zastarijevanje ne teče za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata u pogledu potraživanja lica na vojnoj dužnosti. U vezi s tim, sud je naveo da je apelant tek u reviziji istakao činjenicu da je bio mobilisan i na vojnoj dužnosti, iako je tuženi prigovor zastarjelosti potraživanja istakao na pripremnom ročištu. Sud je naveo da je odredbama člana 77. Zakona o parničnom postupku propisano da su stranke dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice i dokaze na kojima temelje svoj tužbeni zahtjev. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 240. Zakona o parničnom postupku propisano da se revizija može izjaviti samo zbog pogrešne primijene materijalnog prava i povreda odredaba parničnog postupka, ali ne i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. S obzirom da iz činjeničnog utvrđenja nesumnjivo proizlazi da je šteta nastala krajem 1991. godine, a tužba podnesena 28. aprila 1997. godine, da pri tome nije utvrđeno postojanje razloga koji bi mogli dovesti do prekida ili zastoja zastarijevanja, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta shodno odredbama člana 376. ZOO.
5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri odlučivanju o istaknutom prigovoru zastarjelosti potraživanja, proizvoljno primijenili odredbe člana 376. ZOO, te da su u konkretnom slučaju bili dužni primijeniti odredbe člana 382. ZOO kojima je regulisano da zastarijevanje ne teče za vrijeme rata u pogledu potraživanja lica koja su na vojnoj dužnosti. Nadalje, apelant navodi da sudovi nisu uzeli u obzir da se oštećenje na njegovim objektima nastavlja, čime je ugroženo njegovo pravo na dom, budući da nema mogućnosti da se preseli na drugo sigurno mjesto gdje bi živio. Također, apelant navodi da su sve njegove komšije naplatile naknadu štete od tuženog, a da je samo njegov zahtjev odbijen iz formalnih razloga, čime je došlo do povrede prava na nediskriminaciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi nepravilno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Također, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da se u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava ubraja i mogućnost prigovora zastarjelosti tužbenih zahtjeva (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 150/04 od 17. februara 2005. godine; i odluka bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. godine u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
10. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi tuženog, preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanta za naknadu štete. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je apelantovo potraživanje prema tuženom zastarjelo u smislu člana 376. stav 1. ZOO. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, na osnovu dokaza koji su provedeni u prvostepenom postupku, utvrdio datum nastanka štete i datum saznanja apelanta za pričinjenu štetu, te dovodeći u vezu to utvrđenje sa datumom podnošenja tužbe, zaključio da je u konkretnom slučaju protekao zakonom propisani rok u kojem je apelant mogao tražiti sudsku zaštitu svojih prava. Pri tome, sud je istakao da se zastarjelost potraživanja naknade štete računa prema odredbama člana 376. ZOO, bez obzira da li se potraživanje odnosi na naknadu već nastale štetu ili za štetu koja može sukcesivno nastajati u budućnosti. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovom prigovoru u vezi zastoja zastarijevanja, jasno obrazložio zašto istaknuti prigovor ne može dovesti do drugačijeg odlučenja u predmetnom slučaju, pozivajući se pri tome na relevatne odredbe procesnog i materijalnog prava. Imajući u vidu da su sudovi dali detaljno obrazloženje za svoje odluke, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluku u kontekstu apelantovih navedenih žalbenih i revizionih prigovora, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalni propisi proizvoljno ili nepravično primjenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje kršenja navedenog prava koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U vezi sa apelantovim navodima da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da se suština navoda o kršenju prava na dom zasniva na nepravilnoj primijeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant se, takođe, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije naveo u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan, po kojem osnovu, niti je dostavio bilo kakav dokaz na osnovu kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović