Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-811/07 (M.V.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Decertificirani policajci
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-811/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 811/07, rješavajući apelaciju M.V., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija M.V. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-631/05 od 26. januara 2007. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Gž-285/04 od 11. maja 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj Rs-147/03 od 9. januara 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Han Pijeska podnio je 12. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-631/05 od 26. januara 2007. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-285/04 od 11. maja 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-147/03 od 9. januara 2004. godine. Apelant je 4. aprila 2007. godine dopunio apelaciju.

2. Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske, Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), donijelo je Rješenje broj 05/2-126-11 od 20. januara 2003. godine o prestanku radnog odnosa apelantu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je konačnom odlukom komesara IPTF-a od 16. decembra 2002. godine potvrđena ranija odluka od 5. novembra 2002. godine o neodobravanju certifikacije. Time su se stekli uslovi za prestanak radnog odnosa apelantu u smislu odredbi člana 14 stav 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 18/99). Odlučujući o apelantovom prigovoru protiv navedenog rješenja, tuženi je donio Rješenje broj 05/2-126-11 od 18. marta 2003. godine kojim je apelantov prigovor odbijen kao neosnovan.

3. Presudom Osnovnog suda broj Rs-147/03 od 9. januara 2004. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi predmetno rješenje o prestanku radnog odnosa, te da se slijedom toga naloži tuženom da ga vrati na posao, da mu isplati naknadu plata i drugih primanja iz radnog odnosa, kao i da mu naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je uvidom u Okvirni sporazum o rekonstruisanju, reformi i demokratizaciji policije Republike Srpske od 22. decembra 1998. godine utvrđeno da se Republika Srpska obavezala da će da izmijeni bilo koji propis koji se tiče civilnog sprovođenja zakona a koji nije u skladu sa Opštim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini, Ustavom Bosne i Hercegovine ili odredbama navedenog sporazuma. U skladu s tim, Osnovni sud je naveo da je Republika Srpska u domaću zakonsku regulativu uvrstila odredbe člana 14 stav 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima. Naime, tim odredbama je propisano da radniku kom je, u skladu sa odredbama ovog zakona, oduzet certifikat za rad prestaje radni odnos u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Sud je, takođe, naveo da je tačkom 16 Sporazuma određeno da će certifikaciju da obavlja IPTF koji će da odredi i standarde za certifikaciju, te da će biti certifikovana sva lica koja imaju odgovarajuću kvalifikaciju, prošlost i koja su posvećena sprovođenju zakona o zaštiti ljudskih prava. U vezi s tim, sud je naveo da je komesar IPTF-a donio odluku od 5. novembra 2002. godine, koja je potvrđena odlukom od 16. decembra 2002. godine, o neodobravanju certifikata za rad apelantu zato što ga je Disciplinska komisija CJB Zvornik proglasila krivim za težu povredu radne dužnosti. Imajući u vidu činjenicu da apelant nije dobio certifikat za rad od IPTF-a, Osnovni sud je zaključio da mu je prestao radni odnos kod tuženog u skladu sa odredbama člana 14 stav 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima.

4. Protiv Presude Osnovnog suda broj Rs-147/03 od 9. januara 2004. godine apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je Presudom broj Gž-285/04 od 11. maja 2005. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Naime, Okružni sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da apelant nije dobio privremeno ovlašćenje (certifikat) od IPTF-a za obavljanje poslova kod tuženog, te da mu je stoga prestao radni odnos shodno odredbama člana 14 stav 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv Presude Okružnog suda broj Gž-285/04 od 11. maja 2005. godine, donio Presudu broj Rev-631/05 od 26. januara 2007. godine kojom je revizija odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je članom 4 Aneksa II Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini određeno da će strane potpisnice u potpunosti da sarađuju sa snagama IPTF-a i da će to narediti svim svojim agencijama za sprovođenje zakona. Sud je naveo i da je u Smjernicama komesara IPTF-a o oduzimanju privremenog ovlašćenja i diskvalifikaciji agencije za sprovođenje zakona u Bosni i Hercegovini od 15. avgusta 2002. godine navedeno da policajac koji posjeduje privremeno ovlašćenje, a ne ispunjava uslove koji su navedeni pod «kriterijumi za dobijanje certifikata», neće dobiti certifikat za obavljanje dužnosti u policijskim snagama, dok će policajcu koji posjeduje certifikat, a koji ne ispunjava uslove, certifikat biti oduzet. Pri tome, sud je istakao da je posljedica nedobijanja ili oduzimanja certifikata ista, a to je sprečavanje lica da obavlja poslove u instituciji koja se bavi sprovođenjem zakona. Dalje, sud je naveo da je komesar IPTF-a, u skladu sa svojim ovlašćenjima, donio odluku od 5. novembra 2002. godine kojom je obavijestio apelanta «da nije kvalifikovan da bude certifikovan». To je za posljedicu imalo prestanak apelantovog radnog odnosa u smislu odredbi člana 14 stav 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima. U pogledu apelantovih prigovora da mu nije oduzet certifikat, već da ga nije dobio, Vrhovni sud je naveo da nedobijanje certifikata po svojoj pravnoj prirodi i karakteristikama ima isti značaj kao i eventualno oduzimanje ranije dobijenog certifikata. Naime, sud je naveo da nedobijanje certifikata znači da apelant ne može da obavlja nijedan posao u instituciji koja je zadužena za sprovođenje zakona u Bosni i Hercegovini, što podrazumijeva tuženog, te da su stoga neosnovani apelantovi prigovori izneseni u tom smislu.

6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo da ne bude diskriminisan iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant smatra da je tuženi bio dužan da ga rasporedi na drugo radno mjesto van policijskih dužnosti, kao što je to učinio u drugim slučajevima u kojima nije odobrena certifikacija, zato što je bilo slobodnih radnih mjesta na koja su kasnije primljena druga lica. Apelant smatra da su redovni sudovi pri odlučivanju o njegovom tužbenom zahtjevu pristrasno postupili prihvatajući navode tuženog iz rješenja o prestanku radnog odnosa, te da, takođe, nisu pravili razliku između «neodobravanja certifikata» i «oduzimanja certifikata». Naime, apelant navodi da shodno Smjernicama komesara IPTF-a «neodobravanje certifikata» omogućuje raspoređivanje radnika na druge nepolicijske dužnosti u istoj instituciji, za razliku od «oduzimanja certifikata» kada radniku prestaje radni odnos. Takođe, apelant navodi da su njegovo socijalno porijeklo, status izbjeglice, političko ili drugo mišljenje i imovinsko stanje njegovog oca bitno uticali na različito postupanje prema njemu u odnosu na druga lica koja nisu dobila certifikat, ali su raspoređena na druge poslove kod tuženog. Takođe, apelant navodi da redovni sudovi nisu suštinski razmatrali činjenice i dokaze koje je iznio u tužbi i žalbi, te da je stoga pravo na djelotvoran pravni lijek bilo samo formalno zadovoljeno.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će da odbaci apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je o istom činjeničnom i pravnom pitanju već razmatrao u Odluci broj AP 3356/06 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 17. marta 2009. godine, dostupna na web-strani Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zato što Ustavni sud kod nesporne činjenice da apelant nije dobio certifikat za rad od IPTF-a nije našao proizvoljnost redovnih sudova u primjeni odredbi člana 14 stav 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima. Takođe, razlozi navedeni u Odluci broj AP 3356/06, u odnosu na navode o kršenju prava na nediskriminaciju, u cijelosti se odnose i na ovu odluku zato što uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, da ukaže mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava. S obzirom na to da se radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio, a da činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultovali odlukama kojima bi apelant bio zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-811/07 (M.V.) | Sudska praksa | Aktio