Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-90/07 (R. N. i Danica Nišavić Dalla Gassa)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Miješanje u imovinu
  • Proporcionalnost
  • Suvlasništvo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-90/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 90/07, rješavajući apelaciju Rajke Nišavić i Danice Nišavić Dalla Gassa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajke Nišavić i Danice Nišavić Dalla Gassa podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-001 872 od 21. decembra 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj Rs-50/05 od 7. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rajka Nišavić i Danica Nišavić Dalla Gassa (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Senija Poropat, advokat iz Sarajeva, podnijele su 9. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-001 872 od 21. decembra 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs-50/05 od 7. jula 2005. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj Rs-50/05 od 7. jula 2005. godine odbijen je prijedlog apelantica da im se dozvoli da, bez saglasnosti protivnice predlagača Vere Sušić (u daljnjem tekstu: protivnica predlagača), izdaju u zakup dva stana u prizemlju kuće koja se nalazi u Sarajevu, u ulici Tina Ujevića broj 2. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je uvidom u z.k. ul. broj XLVI/13 k.o. Sarajevo utvrđeno da su apelantice i protivnica predlagača upisane kao suvlasnice predmetne kuće sa idealnim dijelovima od po 1/3. Sud je dalje naveo da je uvidom u Ugovor o izdavanju stana od 16. marta 2005. godine, koji je zaključen između apelantica, kao zakupodavaca, i Međunarodnog udruženja kulturne udruge «Nova Akropola», kao zakupca, utvrđeno da su apelantice izdale u zakup zakupcu stan površine 50 m , koji se nalazi u prizemlju predmetne kuće, za mjesečnu zakupninu u iznosu od 350 KM.

3. Odlučujući o prijedlogu apelantica, sud se pozvao na odredbe člana 17. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 6/98) kojima je propisano da je za preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja stvari koja je u suvlasništvu (promjena namjene stvari, otuđenje cijele stvari, izdavanje cijele stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari itd.) potrebna saglasnost svih suvlasnika. Također, sud se pozvao na odredbe stava 4. navedenog člana kojima je propisano da, ako se u slučajevima iz stava 3. ovog člana, ne postigne saglasnost svih suvlasnika, a za preduzimanje postoje naročito opravdani razlozi, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud. Sud je naveo da je u toku postupka jasno i nedvosmisleno utvrđeno da su apelantice predmetni stan izdale u zakup bez prethodne saglasnosti i znanja protivnice predlagača, te da su to učinile radi namirenja sudskih troškova, koje im, po njihovim navodima, duguje protivnica predlagača po osnovu niza sudskih postupaka koje su vodile međusobno. S obzirom na izneseno, sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 17. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, da bi se udovoljilo prijedlogu apelantica.

4. Protiv prvostepenog rješenja apelantice su podnijele žalbu Kantonalnom sudu koji je, Rješenjem broj 009-0-Gž-06-001 872 od 21. decembra 2006. godine, odbio predmetnu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio prijedlog apelantica da se isključivo njima dozvoli izdavanje u zakup stanova u prizemlju predmetne kuće, jer bi u suprotnom protivnica predlagača bila dovedena u situaciju da ne uživa svoj suvlasnički dio od 1/3. Naime, Kantonalni sud je istakao da je suvlasništvo po svojoj pravnoj prirodi jedinstven pravni odnos, pa sve dok se diobom ne pretvori u individualno vlasništvo, svi suvlasnici, srazmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, imaju jednako pravo na korištenje i upravljanje cijelom stvari (dakle svih stanova u kući). Po mišljenju suda, navodi apelantica da su troškovi sudskih postupaka, koje vode sa protivnicom predlagača, previsoki i da se isti mogu namiriti samo izdavanjem u zakup predmetnih stanova, ne predstavljaju opravdan razlog da bi se udovoljilo njihovom prijedlogu. Također, sud je naveo da ne predstavljaju opravdan razlog ni navodi apelantica da predmetna kuća «propada usljed neodržavanja», budući da to nisu dokazale u toku prvostepenog postupka, niti su bilo kakav dokaz u tom smislu priložile uz žalbu. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 17. stav 4. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima da se dozvoli apelanticama da bez saglasnosti protivnice predlagača izdaju u zakup predmetne stanove.

5. Apelantice se žale da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice smatraju da bi saglasnost protivnice predlagača bila potrebna samo u slučaju da izdaju u zakup cijelu kuću, budući da je odredbama člana 17. stav 3. Zakona o vlasničko-pavnim odnosima propisano da je potrebna saglasnost svih suvlasnika u slučaju «izdavanja cijele stvari u zakup». Apelantice navode da su planirale izdati u zakup samo dva stana u prizemlju predmetne kuće, koja su slobodna i koja niko ne koristi, a ne cijelu kuću. Također, apelantice smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu, jer im je onemogućeno da izdaju stanove u zakup, te na taj način stiču dobit od imovine koja je njihovo suvlasništvo. Apelantice navode da im je time pričinjena materijalna šteta u mjesečnim iznosima od 1.150 KM, koliko bi dobile od izdavanja stanova u prizemlju predmetne kuće, te traže da se obaveže Federacija Bosne i Hercegovine da im isplati te iznose počev od dana podnošenja apelacije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Pravo na pravično suđenje

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelantice smatraju da nisu imale pravično suđenje zbog toga što su, po njihovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdili da su apelantice i protivnica predlagača suvlasnice predmetne kuće, te samim tim i svih pojedinih stanova u toj kući. Dovodeći u vezu ovo utvđenje sa prijedlogom apelantica, redovni sudovi su zaključili da je za izdavanje u zakup stanova koji se nalaze u predmetnoj kući potrebna saglasnost svih suvlasnika u smislu člana 17. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Budući da su sudovi utvrdili da nije postojala saglasnost protivnice predlagača, kao jednog od suvlasnika, ispitali su da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi da se dozvoli apelanticama da izdaju u zakup predmetne stanove bez saglasnosti protivnice predlagača u smislu odredbi člana 17. stav 4. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali razloge na koje su se pozvale apelantice, te da su sasvim jasno i detaljno obrazložili zašto ti razlozi ne predstavljaju opravdane razloge da se udovolji njihovom prijedlogu. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i primijenjene zakonske odredbe, te dovoljno jasno i iscrpno obrazloženje redovnih sudova, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantica. Također, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti apelantice u tom pravcu daju bilo kakve argumente i dokaze.

10. Iz navedenih razloga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na imovinu

11. Nadalje, apelantice se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi imaju li apelantice «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da pojam «imovina» uključuje širok obim imovinskih interesa koje treba štititi (vidi presudu bivše Evropske komisije za ljudska prava, Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7456/76, objavljenu u Odlukama i izvještajima (OI) 13, st. 40-46 (1978)) a koji predstavljaju ekonomsku vrijednost, Ustavni sud smatra da predmetna kuća, na kojoj su apelantice upisane kao suvlasnice, bez sumnje, predstavlja imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li je došlo do miješanja u imovinu apelantica, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti razmatrano. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen prijedlog apelantica da im se dozvoli da, bez saglasnosti protivnice predlagača, izdaju u zakup dva stana u prizemlju predmetne kuće, te na taj način slobodno raspolažu svojom imovinom, što nesumnjivo predstavlja miješanje u njihovu imovinu u smislu trećeg pravila izraženog u stavu dva člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati je li ograničavanja apelantica u uživanju prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o prijedlogu apelantica, zaključili da ne postoje opravdani razlozi da se dozvoli apelanticama da izdaju u zakup predmetne stanove bez saglasnosti protivnice predlagača u smislu odredbi člana 17. stav 4. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Ustavni sud zapaža da je Zakon o vlasničko-pravnim odnosima objavljen u službenim glasilima, dakle, dostupan je građanima, te da isti na jasan i precizan način reguliše pitanje suvlasništva, iz čega proizlazi da je miješanje u imovinu apelantica izvršeno na osnovu zakona, koji ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti. Nadalje, Ustavni sud zapaža da odredbe člana 17. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima imaju za cilj zaštitu svakog pojedinog suvlasnika pri preduzmanju radnji koje prelaze okvire redovnog upravljanju stvari, a radi ostvarivanja načela pravne sigurnosti i ravnopravnosti stranaka, što svakako predstavlja legitiman cilj od javnog interesa. Također, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama, koje su osnov miješanja u imovinu apelantica, uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva za zaštitu prava apelantica i zahtjeva od javnog interesa, koji se ogleda u zaštiti prava protivnice predlagača kao jednog od suvlasnika, te da je na taj način zadovoljen princip «proporcionalnosti» iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović