Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1101/07 (M. M.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1101/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 1101/07, rješavajući apelaciju Mitra Markovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mitra Markovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev- 119/03 od 22. aprila 2005. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-1092/2002 od 29. novembra 2002. godine i Presude Osnovnog suda u Loparama broj P-228/01 od 7. juna 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mitar Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, Kozjak, kojeg zastupa Mirsad Islamović, advokat iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je, 12. aprila 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republika Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-119/03 od 22. aprila 2005. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž- 1092/2002 od 29. novembra 2002. godine i Presude Osnovnog suda u Loparama (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-228/01 od 7. juna 2002. godine. Apelant je 11. marta 2008. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-228/01 od 7. juna 2002. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-1092/2002 od 29. novembra 2002. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on nosilac trajnog prava korištenja na parceli pobliže označenoj u dispozitivu navedene presude (u daljnjem tekstu: sporna parcela), pa da su Opština Lopare (u daljnjem tekstu: tužena) i Rade Vasić (u daljnjem tekstu: umješač) dužni to priznati i trpjeti da se sporna parcela u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu upiše u njegovu korist sa pravom trajnog korištenja sa dijelom 1/1. Istom presudom apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom da mu tužena plati gradsko neizgrađeno građevinsko zemljište u površini od 544 m² po cijeni koja je određena posebnom odlukom tužene koja je na snazi za plaćanje naknade za ovakvu vrstu zemljišta, kao i sa zahtjevom da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Osnovni sud je, ocjenom provedenih dokaza, utvrdio da je predniku apelanta, rješenjima SO Lopare od 3. aprila i 26. jula 1969. godine, kao i 16. oktobra 1970. godine i 21. februara 1973. godine, izuzeto građevinsko zemljište u ukupnoj površini od 9300 m², te da je predniku apelanta isplaćena naknada za svo zemljište, izuzev površine od 800 m². Za ovo neisplaćeno zemljište apelant je sa tuženom postigao sporazum, pa mu je tužena na ime neisplaćenog zemljišta u navedenoj površini ustupila četiri parcele koje je apelant prodao trećim licima, što proizlazi iz pismenih ugovora o kupoprodaji koje je apelant zaključio sa kupcima. Sud je također utvrdio da prednik apelanta u vrijeme izuzimanja građevinskog zemljišta iz njegovog posjeda na istom nije imao izgrađenu porodičnu stambenu zgradu, niti je od nadležnih općinskih organa tužene tražio da mu se kao ranijem vlasniku dodijeli od tog zemljišta plac u svrhu podizanja porodične stambene zgrade. Nadalje, sud je utvrdio da je umješač na legalan način dobio na korištenje spornu parcelu kao neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenoj svojini, na kojoj je izgradio građevinu i istu uknjižio u svoju korist. Osnovni sud je utvrdio da su zahtjevi apelanta neosnovani budući da on nije imao izgrađenu zgradu na parceli na kojoj je tražio utvrđivanje trajnog prava korištenja, te da mu to pravo u smislu odredbi člana 40. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBIH“ br. 34/86 do 29/90 i „Službeni glasnik RS», br. 29/94 do 5/99- u daljnjem tekstu: ZGZ) i ne pripada. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je za izuzeto zemljište isplaćena naknada, dijelom apelantovom predniku još 1979. i 1980. godine, a dijelom apelantu kako je to već navedeno.

4. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo je da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, te da je za svoju presudu dao valjane i jasne razloge koje kao pravilne u cijelosti prihvata i drugostepeni sud. Naime, Okružni sud je, ponavljajući stav Osnovnog suda, te polazeći od sadržaja odredbe člana 40. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZGZ ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se nisu ispunili uslovi u smislu citirane odredbe da se apelantu utvrdi pravo trajnog korištenja na navedenom zemljištu. Okružni sud je također naveo da ni dopis načelnika tužene od 19. novembra 2002. godine koji je upućen apelantu ne bi mogao izmijeniti ništa u utvrđenom činjeničnom stanju što bi moglo biti od značaja za donošenje drugačije odluke.

5. Vrhovni sud je, Presudom broj Rev-119/03 od 22. aprila 2005. godine, reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Okružnog suda odbio kao neosnovanu, zaključivši da nižestepene presude nemaju nedostataka na koje ukazuje revizija, odnosno na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti. Naime, Vrhovni sud je, pozivajući se na odredbe člana 40. stav 1. ZGZ, zaključio da pravo trajnog korištenja na gradskom građevinskom zemljištu može steći samo vlasnik zgrade koja je izgrađena na tom zemljištu i to na dijelu zemljišta koje je pod zgradom i onom koje služi redovnoj upotrebi zgrade. Također, Vrhovni sud je naveo da se apelantu nije moglo priznati trajno pravo korištenja na navedenoj parceli budući da je nesporno utvrđeno da apelant nije vlasnik zgrade izgrađene na spornoj parceli. Vrhovni sud je dalje naveo da prvostepena presuda nije nepravilna i nerazumljiva zbog toga što je u izreci te presude sporna parcela označena po starom premjeru, kako je uostalom i sam apelant označio precizirajući zahtjev na ročištu od 7. juna 2002. godine, jer to nema utjecaja na suštinsko rješenje ove pravne stvari. Vrhovni sud je također istakao da, shodno odredbama člana 44. ZGZ, raniji vlasnik neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta koje je preuzeto iz njegovog posjeda ima pravo na naknadu, te da je predniku apelanta za izvršeno izuzimanje zemljišta isplaćena naknada. Dalje, apelantu ustupljena četiri placa koja je on prodao krajnjim korisnicima, što on i nije osporio. Vrhovni sud je naveo da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je prednik apelanta prema katastarsko-knjižnoj evidenciji držao u posjedu 8500 m² spornog zemljišta, te da mu je izuzeta površina zemljišta od 8400 m². Stoga, činjenica da su redovni sudovi pogrešno računali da je predniku apelanta izuzeto zemljište u površini od 9300 m², nije mogla uticati na zakonitost osporene odluke, budući da mu se nije mogla izuzeti veća površina zemljišta od one koju je prednik apelanta imao.

6. Apelant smatra da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija), člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda iz apelacije svodi se na to da apelant tvrdi da su njegova ustavna prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant navodi hronologiju događaja u vezi sa donošenjem osporenih odluka, ističe da sadržina zapisnika sa uviđaja od 15. marta 2002. godine ne odgovara stanju i činjenicama, budući da je u zapisniku navedeno da je vještak geodetske struke izvršio premjeravanje zemljišta, te da je na osnovu premjeravanja i identifikacije na licu mjesta dat nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke, a što kako navodi apelant nije tačno. Apelant je naveo da je pogrešno utvrđenje redovnih sudova, koje je izvedeno na temelju nalaza vještaka geodetske struke da je sa tuženom postigao sporazum o naknadi na ime izuzetog a neplaćenog zemljišta u površini od 800 m², kojim mu je tužena ustupila četiri placa, a koja je on prodao trećim licima. Apelant je u dopuni apelacije istakao da su sudovi pogrešno utvrdili da je određena parcela izuzeta od njegovog prednika, a u prilog svojoj tvrdnji navodi da je pred područnom jedinicom Lopare (11. septembra, 11. oktobra i 15. novembra 2007. godine), po nalogu Republičke Uprave za geodetske i imovinsko pravna poslove, kojoj se lično obratio, održana usmena rasprava o utvrđivanju zemljišta koje je izuzeto od prednika apelanta, te da je vještak utvrdio da navedena parcela nije izuzeta od njegovog prednika.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 58/05).»

10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili zašto je apelantov tužbeni zahtjev da mu se utvrdi trajno prava korištenja na spornoj parceli i obavežu tužena i umješač da priznaju i trpe da se u zemljišnim knjigama u katastarskom operatu navedena parcela upiše u njegovu korist, sa dijelom 1/1 odbijen kao neosnovan. Ustavni sud zapaža da su sudovi primijenili odredbe člana 40. stav 1. ZGZ, kojim je propisano da vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stiče trajno pravo korištenja na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koja je Regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđena da služi za redovnu upotrebu zgrade.. Međutim, sudovi su obrazložili da je u toku postupka nesporno utvrđeno da apelant na parceli na kojoj je tražio da se utvrdi da je on nosilac trajnog prava korištenja nema izgrađen nikakav građevinski objekat, zbog čega mu i ne pripada pravo u smislu relevantnih odredbi navedenog zakona Također, Ustavni sud zapaža da su sudovi utvrdili da je za izuzete nekretnine isplaćena naknada dijelom apelantovom predniku, a dijelom apelantu na taj način što je sa tuženom postigao sporazum pa mu je tužena na ime neplaćenog zemljišta ustupila četiri placa, koja je apelant prodao krajnjim korisnicima. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Također, vezano za navode apelanta da sadržina zapisnika sa uviđaja od 15. marta 2002. godine ne odgovara stvarnom stanju i činjenicama utvrđenim na ročištu, Ustavni sud zapaža da se iz obrazloženja osporenih presuda, ne može zaključiti da je apelant ovaj prigovor isticao u ranijim fazama postupka bar u suštinskoj formi, pa taj prigovor ne može prvi put istaći u apelaciji (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 34/05).

11. U pogledu žalbenih navoda apelanta da su sudovi pogrešno utvrdili da je parcela broj 333/8 odnosno 333/10 izuzeta od njegovog prednika, te da je u vezi s tim po nalogu Republičke Uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove pred područnom jedinicom Lopare, održana usmena rasprava o utvrđivanju zemljišta koje je izuzeto od prednika apelanta, Ustavni sud ističe, da se ovaj navod iz apelacije odnosi na drugi postupak koji nije predmet konkretne apelacije i ne tiče se osporenih odluka..

12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na imovinu

13. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1101/07 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio