Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1192/07 (O. R.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1192/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 1192/07, rješavajući apelaciju Omera Rehića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4.tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Rehića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000 121 od 2. marta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-871/05 od 4. novembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj P-411/04 od 18. aprila 2005. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Rehića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000 121 od 2. marta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-871/05 od 4. novembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj P-411/04 od 18. aprila 2005. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Omer Rehić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Emin Halilčević, advokat iz Tuzle, podnio je 24. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000 121 od 2. marta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-871/05 od 4. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-411/04 od 18. aprila 2005. godine.
2. «Konjuh« d.d. Živinice (u daljnjem tekstu: tužitelj - protivtuženi ) podnio je, 8. decembra 1999. godine, tužbu Općinskom sudu protiv apelanta radi iseljenja iz stana koji se nalazi u Živinicama, ulica II Krajiška broj 56. (sada Prva ulica broj 49.), koji mu je dodijelio na korištenje rješenjem broj 1303/97 od 31. jula 1997. godine. Apelant je 23. juna 2003. godine podnio protivtužbu protiv tužitelja - protivtuženog kojom je tražio da se utvrdi da je on nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, koji je stekao kao član porodičnog domaćinstva na osnovu ekonomske zajednice u neprekidnom trajanju više od 10 godina sa ranijim nosiocem stanarskog prava, što je protivtuženi dužan priznati, i izdati mu rješenje na osnovu kojeg će moći sa stambenim preduzećem zaključiti ugovor o korištenju stana i predmetni stan otkupiti.
3. Presudom Općinskog suda broj P-411/04 od 18. aprila 2005. godine, koja je donesena u ponovnom postupku po rješenju Kantonalnog suda broj-Gž-170/04 od 2. juna 2004. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja i naloženo apelantu da sa članovima svoje porodice iseli iz stana koji koristi bez pravnog osnova i da preda stan tužitelju slobodnog od lica i stvari, te da naknadi troškove postupka. Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je on nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a koje pravo je stekao na osnovu ekonomske zajednice koja je trajala neprekidno duže od 10 godina sa bivšim nosiocem stanarskog prava, što je tužitelj dužan priznati i izdati mu rješenje na osnovu koga će nesmetano sa članovima svoga porodičnog domaćinstva nastaviti koristiti stan, te da se obaveže tužitelj da mu naknadi troškove postupka.
4. Općinski sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je temeljem provedenih dokaza utvrdio da apelant sa nosiocem stanarskog prava nije živio u ekonomskoj zajednici u spornom stanu 10 godina, što je period koji se smatra neophodno potrebnim da bi apelant kao korisnik stana stekao svojstvo člana porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOS; «Službeni list SRBiH», br. 14/84, 12/87 i 36/89, «Službeni list RBiH», broj 2/93 i «Službene novine FBiH», br. 11/98, 38/98 i 19/99). Stoga mu je kao nezakonitom korisniku spornog stana naloženo da zajedno sa članovima svoje obitelji iseli iz tog stana i preda ga tužitelju kao vlasniku stana. Općinski sud je dalje naveo da osnovanost zahtjeva za iseljenje apelanta iz spornog stana posebno proizlazi iz pismene izjave ranijeg nosioca stanarskog prava I.D. date 29. januara 1994. godine, u kojoj je navedeno da apelantu ostavlja sporni stan i pokretne stvari u stanu, jer se on o njemu brinuo od 1985. godine. Općinski sud je naveo da, pod pretpostavkom da se apelant 1985. godine i uselio u predmetni stan, s obzirom na činjenicu da je nosilac stanarskog prava umro 29. januara 1994. godine, nije ispunjen potreban uvjet propisan članom 6. stav 2. ZOS, za sticanje svojstva nosioca stanarskog prava na spornom stanu u smislu člana 22. ZOS. Sud je također naveo da apelant nije mogao steći svojstvo nosioca stanarskog prava ni po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog sa nosiocem stanarskog prava 28. jula 1992. godine, budući da apelant sa nosiocem stanarskog prava nije živio u zajedničkom domaćinstvu pet godina, tj. vrijeme koje je potrebno radi sticanja stanarskog prava po tom osnovu. Nadalje, sud je naveo da apelant nije mogao steći svojstvo nosioca stanarskog prava ni u smislu odredbe člana 30 ZOS, tj. bespravnim korištenjem, obzirom da se taj rok računa od smrti nosioca stanarskog prava 1994. godine, pa do podnošenja tužbe 8. decembra 1999. godine. Općinski sud je istakao da je cijenio i dokaze na koje se pozvao apelant, potvrdu o ekonomskoj zajednici života sa nosiocem stanarskog prava, i potvrdu o prebivalištu i boravaku apelanta te da iste nije mogao prihvatiti, zato što nisu bile izdate od strane ovlaštenih organa.
5. Presudom Kantonalnog suda broj, Gž-871/05 od 4. novembra 2005. godine, žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, a obrazloženje osporene presude sadrži jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama.
6. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-000 121 od 2. marta 2007. godine, revizija apelanta izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj, Gž 871/05 od 4. novembra 2005. odbijena je kao neosnovana i presuda Kantonalnog suda potvrđena. Vrhovni sud je, u obrazloženju svoje presude naveo da je pravilan stav redovnih sudova da apelant sa nosiocem stanarskog prava nije živio u ekonomskoj zajednici u spornom stanu duže od 10 godina. Vrhovni sud je također naveo da iz izjave ranijeg nosioca stanarskog prava od 24. januara 1994. godine proizlazi da se apelant o njemu brinuo od 1985. godine, pa i kada bi se pretpostavilo da je apelant od tada živio sa ranijim nosiocem stanarskog prava, a imajući u vidu činjenicu da je raniji nosilac stanarskog prava umro 29. januara 1994. godine, ipak nisu ispunjene pretpostavke iz člana 6. stav 2. ZOS. Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak sudova da ni po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, koji je apelant zaključio sa ranijim nosiocem stanarskog prava 28. jula 1992. godine, apelant nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava u smislu odredbi člana 22. ZOS, budući da od zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju pa do smrti nosioca stanarskog prava (29. januara 1994. godine) nije protekao propisani rok duži pet godina predviđen članom 6. stav 2. ZOS. Sud je, također, naveo da je protivtužbeni zahtjev apelanta cijenio i u smislu odredbi člana 30. ZOS (bespravno korištenje) i zaključio da ni po tom osnovu apelant nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava, jer od smrti nosioca stanarskog prava (29. januara 1994. godine), pa do momenta podnošenja tužbe (8. decembra 1999. godine), nije protekao rok od osam godina. Vrhovni sud je zaključio da se apelant ne može sa uspjehom pozivati na povredu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer u redovnom sudskom postupku nije dokazao da ima status nosioca stanarskog prava, pa samim tim ne može tražiti ni zaštitu prava na dom jer se sporni stan u njegovom slučaju ne može smatrati njegovim domom.
7. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije, pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana. II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju događaja vezanu za postupak okončan osporenim presudama i ističe da su redovni sudovi, pogrešnom ocjenom dokaza, zaključili da prema članu 6. stav 2. ZOS nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava, iako je sa ranijim nosiocem stanarskog prava živio u ekonomskoj zajednici u spornom stanu „više od deset godina.“ Također je naveo da redovni sudovi nisu prihvatili dokaze koji potvrđuju odlučnu činjenicu da je sa nosiocem stanarskog prava zaključio i ugovor o doživotnom izdržavanju te preuzeo obavezu izdržavanja, liječenja i brige o primaocu izdržavanja, koji mu je zauzvrat «ostavio u naslijeđe» predmetni stan. Zbog svega navedenog apelant smatra da su osporene presude nezakonite, predlaže da se usvoji apelacija i utvrdi povreda navedenih prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st 2.i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Dopustivost u odnosu na čl. 6. i 8. Evropske konvencije
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda apelacije iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi pravilnom ocjenom dokaza pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05)..
11. Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni prava od strane redovnih sudova budući da je u sudskom postupku nesporno utvrđeno da apelant sa nosiocem stanarskog prava nije živio u ekonomskoj zajednici u spornom stanu duže od 10 godina, te da se nisu ispunile pretpostavke iz člana 6. stav 2. ZOS za sticanje svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu, u smislu člana
22. ZOS. Redovni sudovi su utvrdili da apelant nije mogao steći stanarsko pravo u smislu člana 22. ZOS ni na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog sa ranijim nosiocem stanarskog prava, budući da je apelant (28. jula 1992. godine) zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju sa nosiocem stanarskog prava, a da je nosilac stanarskog prava umro (29. januara 1994. godine), te da nije ispunjen uvjet iz člana 6. stav 2.ZOS za sticanje stanarskog prava po tom osnovu. Također, redovni sudovi su cijenili protivtužbeni zahtjev apelant i u smislu odredbi člana 30. ZOS (bespravno korištenje) i utvrdili da ni po tom osnovu apelant nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava, jer od smrti ranijeg nosioca stanarskog prava pa do momenta podnošenja tužbe sudu nije protekao rok od osam godina. Vezano za apelantove navode da sud nije prihvatio dokaze koji potvrđuje navode njegovog života u ekonomskoj zajednici sa nosiocem stanarskog prava, , Ustavni sud smatra da temeljita analiza izvedenih dokaza nije izostala, naime prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti je opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da apelant nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu jer nije ispunio nijedan od potrebnih uvjeta iz člana 6. stav 2. ZOS, na koje se pozivao u svojoj tužbi. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge zašto nije prihvatio svjedočenja koja idu apelantu u korist, navodeći da potvrde kojima se potvrđuje ekonomska zajednica života sa nosiocem stanarskog prava i dokaz o mjestu prebivališta i boravka nisu bile izdate od strane ovlaštenih organa.
12. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanata i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata. Ustavni sud podsjeća da je u predmetnom sporu apelant imao procesnu poziciju tužioca, te da je aktivno učestvovao u predmetnom postupku, pri čemu su ispitani svi njegovi navodi. Apelant je imao u predmetnom postupku priliku da dostavi sudu dokaze za koje je smatrao da su relevantni za odlučenje u konkretnom postupku.Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani
13. Apelant osporava navedene odluke redovnih sudova tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma».
14. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, presude Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine serija A, broj 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 24/99). Također, Ustavni sud tumači član 8. Evropske konvencije tako da se radi o faktičkom stanju koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-323/04 od 17. decembra 2004. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 34/05)
15. Što se tiče pitanja, u konkretnom slučaju, može li se predmetni stan smatrati apelantovim «domom», Ustavni sud zapaža da je apelant, nakon smrti ranijeg nosioca stanarskog prava, u sporni stan uselio u mjesecu februaru 1994. godine, te da mu je rješenjem tužiteljaprvotuženog broj 1303/97 od 31. jula 1997. godine, predmetni stan dodijeljen na korištenje. Dakle, nesporno je, da od momenta useljenja u sporni stan (1994.godine), apelant u predmetnom stanu živi kao u svom domu te da je imao namjeru živjeti i dalje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije.
16. Ustavni sud dalje utvrđuje da osporene odluke redovnih sudova nesporno predstavljaju «miješanje» u poštivanje apelantovog «doma», ali da je miješanje u apelantov dom zasnovano na članu 6. stav 2. ZOS. Ove odredbe ZOS dovoljno precizno i jasno predviđa da se članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu tog zakona smatraju «[... ] i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od 10 godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava». Budući da je u sudskom postupku nesporno utvrđeno da apelant sa nosiocem stanarskog prava nije živio u ekonomskoj zajednici u spornom stanu duže od 10 godina te da nije ispunjen uvjet propisan članom 6. stav 2. ZOS za stjecanje stanarskog prava na spornom stanu u smislu člana 22. ZOS, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo zakonito. Naime, s obzirom da apelant nije ispunio zakonski uvjet iz člana 6. stav 2. ZOS da mu se prizna status člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na spornom stanu, to nije mogao steći svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu u smislu odredbi člana 22. ZOS. S obzirom na navedeno, može se zaključiti da miješanjem u apelantovo pravo na dom nije narušena proporcionalnost između njegovog interesa da nastavi koristiti sporni stan i legitimnog interesa dosljedne primjene ZOS.
17. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na dom, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
Dopustivost ratione materiae
18. Dalje, apelant se žali da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu. Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Nadalje, prema stavu Ustavnog suda stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-8/99 od 5. novembra 1999. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Pravo na imovinu na koje se poziva apelant bi se moglo primijeniti na njegov slučaj, ako bi se sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa tumačenjima Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava. Međutim, u konkretnom slučaju nesporno je da apelant nema konstituisano stanarsko pravo na predmetnom stanu, jer je u sudskom postupku nesporno utvrđeno da u smislu člana 6 stav 2. ZOS nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Također, apelant nije mogao imati niti legitimno očekivanje da će steći imovinsko pravo na stanu s obzirom na eksplicitne odredbe relevantnog zakona kojima su propisani uvjeti za sticanje svojstva nosioca stanarskog prava. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema imovinu koja bi uživala zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović