Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1207/07 (Hercegovačko neretvanski Kanton-Kantonalni MUP Mostar)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1207/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 1207/07, rješavajući apelaciju Hercegovačko neretvanskog kantona-Kantonalni MUP Mostar na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko neretvanskog kantona- Kantonalni MUP Mostar podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž-06-001 353 od 27.

marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hercegovačko neretvanski Kanton- Kantonalni MUP Mostar (u daljnjem tekstu:

apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 25. aprila 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud ) broj 007-0-Gž-06-001 353 od 27. marta 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P- 8276/03 (raniji broj 526/03) od 30. augusta 2006. godine, obavezan je apelant da Ziji Poškoviću, (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati na ime naknade nematerijalne štete ukupan iznos od 12.500 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. augusta 2001. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate sa kamatama i troškovima postupka.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je temeljem provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je tužitelj, 10. februara 1997. godine, prilikom posjete groblju u Liska ulici u Mostaru sa grupom građana povrijeđen hicima iz vatrenog oružja, posljedicom kojih je zadobio prostrelnu ranu u predjelu desne potkoljenice. Općinski sud je istakao da je u dokaznom postupku izvršio uvid u pravomoćnu Presudu Osnovnog suda u Mostaru broj K 41/97 od 20. marta 1997. godine i utvrdio da su pripadnici PU Mostar, Ž.P., I.H. i B.P., oglašeni krivim zbog događaja koji se desio 10. februara 1997. godine u Liska parku, kada su kao službene osobe u vršenju službe druge zlostavljali, čime su počinili krivično djelo iz člana 54. Krivičnog zakona FBiH i izrečena im je uvjetna kazna.

4. Sud je naveo da je apelant pasivno legitimiran i odgovoran tužitelju, budući da su prema tad važećem Zakonu o unutrnjim poslovima HNK-a («Narodne novine HNK» broj 2/97) organi društveno političke zajednice bili dužni spriječiti moguće ugrožavanje fizičkog integriteta i imovinske sigurnosti drugih ljudi jer je shodno odredbama Ustava FBiH i Ustava HNK u isključivoj nadležnosti Kantona nadziranje policijskih snaga koje nisu u nadležnosti Federacije ni Općine. Sud je zaključio da je u konkretnom slučaju apelant odgovoran prema odredbama člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojima za štetu nastalu od akata nasilja ili terora odgovara društveno politička zajednica (u daljnjem tekstu: DPZ) i to ona čiji su organi bili dužni spriječiti štetu odnosno apelant čiji su organi - policijske snage - bile dužne da zaštite javni red i mir i spriječe međunacionlne sukobe. Sud je zaključio da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta, jer je temeljem provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je, 10. februara 1997. godine, grupa građana među kojima se nalazio i tužitelj napadnuta od strane nepoznatih lica gumenim palicama i primjenom fizičke sile. Sud je u postupku proveo dokaz medicinskim vještačenjem po vještaku medicinske struke dr. Z.G., koji je u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan. U nalazu je navedeno da je nakon kliničkog pregleda u bolnici u Južnom logoru kod tužitelja ustanovljena prostrelna rana u predjelu desne potkoljenice, a kako je od povrede prošlo više od osam godina stanje se može smatrati definitivno. Vještak je zaključio da su ožiljci zaostali nakon ranjavanja, te operativne obrade dovele do naruženosti lakog stepena. Imajući u vidu nalaz vještaka, godine i spol tužitelja, sud je u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja. Sud je zaključio da naknada nematerijalne štete u cijelosti predstavlja satisfakciju tužitelju kao oštećenom, jer potpuna naknada ovakve vrste štete u novcu nije moguća, pa je u skladu sa članom 200. ZOO sud dosuđene iznose naknade dosudio tužitelju vodeći računa o značaju povrijeđenog dobra, teškog narušenja zdravlja, životne i radne sposobnosti, kao i cilju kojem služi novčana naknada nematerijalne štete. Sud je također dosudio zakonske zatezne kamate, počev od 27. augusta 2001. godine kao dana podnošenja tužbe shodno odredbama čl. 16, 186, 277. i 324. stav

2. ZOO, i zauzetom stavu Vrhovnog suda (Bilten sudske prakse br. 02/03 i 1/05.)

5. Presudom Kantonalnog suda, žalba tužitelja protiv prvostepene presude odbijena je, kao neosnovana, a žalba apelanta je djelimično uvažena pa je presuda prvostepenog suda preinačena, tako da su pojedinačni iznosi za pojedine vidove štete osim za umanjenje životne sposobnosti samnjeni, pa je apelantu dosuđen iznos od ukupno 6.000 KM sa zateznim kamatama, a srazmjerno su smanjeni i troškovi postupka. U ostalom dijelu žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, te da je za nastalu štetu tužitelju odgovorna ili Federacija BiH ili organizator okupljanja posjete groblju Liska parku u Mostaru. Sud je naveo da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe člana 180. ZOO, prema kojima za štetu nastalu od nasilja ili terora odgovara DPZ i to ona čiji su organi prema važećim propisima bili obavezni spriječiti štetu. Nadalje, sud je naveo da u pogledu pitanja pasivne legitimacije treba imati u vidu podjelu vlasti između Federacije i Kantona kako je to i propisano u Glavi III Ustava FBiH. Naime, prema članu 1. tačka g) Glave III Ustava FBiH u nadležnosti Federacije je suzbijanje međunarodnog i međukantonalnog kriminala, posebno terorizma. Prema tad važećem Zakonu o unutarnjim poslovima FBiH („Službene novine FBiH“ broj 1/96), članom 2. alineja 1. bilo je propisano da je u nadležnosti Federacije sprječavanje i otkrivanje kaznenih djela međunarodnog kriminala, kao i terorizma, te pronalaženje i hvatanje učinitelja tih djela i njihovo privođenje nadležnim organima. Nadalje, prema članu 4. Glave III Ustava FBiH, kantonima je pripala sva ovlast koja nije izričito dodijeljena Federaciji, tako da su kantoni posebno nadležni za uspostavu i nadziranje snaga policije koje nose jedinstvene federalne uniforme sa kantonalnim oznakama. Prema članu 1. glave V Ustava FBiH svaki kanton je pri provedbi obaveza propisanih u čl. 2. i 4. glave III dužan da preduzima sve potrebne mjere za zaštitu ljudskih prava i sloboda. Sud je također naveo da je Zakon o unutarnjim poslovima HNK usvojen na Skupštini Kantona 23. decembra 1996. godine, a da je stupio na snagu danom objavljivanja u Narodnim novinama HNK broj 2. u mjesecu januaru 1997. godine, dakle prije nego što je došlo do sukoba skupine građana bošnjačke nacionalnosti i hrvatskih policajaca, a što je preraslo u nerede većih, pa i tragičnih razmjera.

7. Nadalje, sud je naveo da su prema članu 2. tačka 2. Zakona o unutarnjim poslovima u nadležnosti Kantona, između ostalog, i poslovi i zadaci policije, osim poslova koji su u nadležnosti policije Federacije BiH, a pod tačkom 5. navedeni su poslovi koji se odnose na održavanje javnih okupljanja. Također članom 12. citiranog zakona je propisano da u obavljanju nadležnosti iz člana 2. citiranog zakona Ministarstvo obavlja zaštitu života i imovine i provodi Ustav i Zakon kantona, izravno sudjeluje u obavljanju poslova i zadataka zaštite života i osobne sigurnosti građana, kao i zaštite objekata i drugih materijalnih dobara u slučaju opće opasnosti ili kad je javni red i mir ugrožen u većem opsegu, kao i u slučaju terorističkog ili drugog nasilnog djelovanja, odnosno oružane pobune. Sud je istakao da ZOO nije propisano šta predstavlja akt terora i nasilja. Međutim, članom 146. Kaznenog zakona FBiH propisano je da akt terora treba u sebi sadržavati namjeru rušenja Federacije BiH, njenog ustavnog poretka ili njenih najviših organa. Kada će se smatrati da neko nasilje ima obilježje napada na državno uređenje, procjenjuje se u svakom konkretnom slučaju. Sud je dalje naveo da se u konkretnom slučaju nije radilo o aktima odnosno kaznenom djelu terorizma usmjerenog na rušenje državnog uređenja Federacije BiH zbog čega, po mišljenju suda, Federacija BiH ne može biti pasivno legitimirana, što proizilazi iz navedenih zakonskih odredbi.

8. Sud je naveo da je u konkretnom slučaju došlo do okupljanja velikog broja ljudi na ograničenom prostoru, a prema utvrđenju prvostepenog suda posjeta groblju u Liska parku u Mostaru je bila najavljena i dogovorena. O ovoj posjeti je bila upoznata policija iz zapadnog dijela grada Mostara kao i IPTF. Ovakva situacija zahtijevala je da organi kantona kao nadležne DPZ obavezno vrše odgovarajući nadzor kako bi se spriječilo moguće ugrožavanje fizičkog integriteta i imovinska sigurnost drugih ljudi. Kantonalni sud je zaključio da je provođenjem dokaza od strane prvostepenog suda nedvojbeno utvrđeno da je šteta tužitelju u vidu prostrelne rane počinjena aktom nasilja koji su bili dužni spriječiti organi MUP-a HNK, prema odredbama člana 4. glave III Ustava FBiH, člana 9. Glave II, člana 15. Glave IV Ustava HNK, te člana 2. tač. 2. i 15. i člana 12. tačka 6. tad važećeg Zakona o unutarnjim poslovima HNK („Službene novine HNK“ broj 2/97), a što su propustili učiniti.

9. Nadalje, Sud je naveo i kada bi se prihvatila činjenica koju je apelant u žalbi naveo, da Zakon o unutarnjim poslovima HNK nije bio na snazi u vrijeme štetnog događaja obzirom da je u «Službenom glasniku» na području Istočnog dijela Grada Mostara objavljen 23. februara 1998. godine, ista činjenica nije od značaja kada je u pitanju odgovornost apelanta koji je u vrijeme štetnog događaja kao nivo vlasti egzistirao, jer je odluka o proglašenju Ustava HNK donesena 23. decembra 1996. godine, pa kako organi apelanta nemaju svojstvo pravne osobe, već to svojstvo ima kanton, to nije bitno što MUP nije bio uspostavljen u to vrijeme, iako su ministar unutarnjih poslova i njegov zamjenik bili imenovani. Sud je naveo da je identičan stav zauzeo i Vrhovni sud FBiH u svojoj Presudi broj Rev-330/05 od 4. aprila 2006. godine. Sud je također naveo da su neosnovani navodi apelanta da je potraživanje tužitelja zastarjelo, jer se u konkretnom slučaju radi se o šteti prouzrokovanoj od nepoznatog počinitelja pa se ne može primijeniti subjektivni zastarni rok iz člana 376. stav 1. ZOO, već se primjenjuje objektivni rok od pet godina od dana nastanka štete iz člana 376. stav 2. ZOO. Sud je istakao da je povodom štetnog događaja vođen kazneni postupak protiv djelatnika PS Mostar Ž.P., I.H. i B.P. koji su učestvovali u navedenom događaju, te da je tužitelj saznao za imenovane kao osobe koje su mu učinile štetu 27. februara 2001. godine, kada je primio Presudu Općinskog suda broj K-41/97 od 20. marta 1997. godine, kojom su navedene osobe oglašene krivim za navedeni događaj. Sud je također naveo da je odredbama člana 377. ZOO predviđeno da kada je šteta prouzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno djelo je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadom štete prema odgovornom licu zastarjeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost kaznenog gonjenja.

10. Sud je ocijenio da su osnovani žalbeni navodi apelanta da su dosuđeni iznosi naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove, strah i naruženost previsoko utvrđeni i iznad postojećih kriterija sudske prakse. Imajući u vidu nastale povrede i posljedice, godine i spol tužitelja, lokalitet ozlijeđenih mjesta, dugotrajnost i intenzitet pretrpljenih bolova i straha, činjenicu da je kod tužitelja ostala naruženost blagog stupnja, a imajući u vidu i odredbu člana 200. ZOO i vodeći računa i o cilju i svrsi kojoj služi određivanje ovih vidova naknade nematerijalne štete, sud je ocijenio da je adekvatano dosuditi manje iznose nematerijalne štete za njene pojedine vidove osim za umanjenje opće životne sposobnosti. Sud je također, ocijenio da su neosnovani žalbeni navodi apelanta u pogledu početka toka zakonskih zateznih kamata, navodeći da se iste prema zauzetom pravnom stavu Vrhovnog suda FBiH (Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH br. 2/03 i 1/05 ) dosuđuju od dana podnošenja tužbe, a ne od dana presuđenja, a shodno odredbama čl. 16, 186, 277. i 324. stav 2. ZOO.

11. Apelant smatra da je osporena odluka zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava što je dovelo do povrede njegovog pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da u vrijeme štetnog događaja nisu postojali propisi koji reguliraju osnivanje, pa shodno tome prava i obaveze pojedinih organa i tijela apelanta. Naime, apelant smatra da se u ovoj pravnoj stvari odgovornost nije mogla temeljiti na odredbama člana 180. ZOO, te da u vrijeme štetnog događaja nije bio donesen Zakon o kantonalnim ministarstvima. Nadalje, navodi da je neosnovano odbijen prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja, te da je osporenom presudom dosuđena naknada štete previsoko u odnosu na vrstu naknade i pravila sudske prakse. Kršenje prava na imovinu, apelant nije posebno obrazložio.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava garantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine«, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelanta o povredi ustavnih prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 58/05).

16. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno ispitao pitanje postojanja pasivne legitimacije na strani apelanta, te pitanje zastare potraživanja i visine nematerijalne štete koju je tužitelj pretropi. Ustavni sud primjenćuje da je u obrazloženju svojih zaključaka Kantonalni sud detaljno ispitao relevantne odredbe Ustava Federacije i drugih odgovarajućih propisa, te je svoje zaključke i stavove jasno i iscrpno obrazložio. Apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Naime, apelant ne navodi bilo kakve proceduralne propuste, niti je Ustavni sud uočio neku procesnu nepravičnost bilo ili nešto što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant iste prigovore isticao i u postupku pred Kantonalnim sudom, te da je Kantonalni sud žalbu apelanta djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio, te umjesto ranije dosuđenih iznosa na ime naknade nematerijalne štete dosudio niže iznose kao u izreci osporene presude.

17. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine, koja bi trebalo meritorno ispitati te zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Apelant također, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o proizvoljnom utvrđenju činjenica i primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1207/07 (Hercegovačko neretvanski… | Sudska praksa | Aktio