Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1276/07 (I. I.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

  • Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1276/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. lipnja 2009. godine, u predmetu broj AP 1276/07, rješavajući apelaciju Ivana Ivića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 10. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Ivića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000453 od 15. ožujka 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-06-000-011 od 14. veljače 2006. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj P-357/05 od 24.

studenoga 2005. godine zbog toga što je, ratione personae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Ivić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kupresa, kojeg zastupa Predrag Kelava, odvjetnik iz Tomislav-Grada, podnio je 4. svibnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000453 od 15. ožujka 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-06- 000-011 od 14. veljače 2006. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-357/05 od 24. studenoga 2005. godine.

2. Zajedničkom odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Visoki predstavnik) i šefa Misije OSCE-a (u daljnjem tekstu: OSCE) od 22. svibnja 2000. godine, apelant je smijenjen sa funkcije predsjednika Kantona 10. i zabranjeno mu je obavljanje bilo kakve javne funkcije na bilo kojoj razini vlasti izuzev ako mu to bude odobreno. Na temelju navedene odluke Visokog predstavnika i OSCE-a, te dopisa Ureda visokog predstavnika od 8. ožujka 2002. godine, Upravni odbor JP «Hercegbosanske šume» d.o.o. Kupres (u daljnjem tekstu: tuženi) donio je Rješenje broj UO-15/02 od 18. ožujka 2002. godine kojim je po nalogu Visokog predstavnika i OSCE-a razriješio apelanta sa dužnosti upravitelja Šumarije Kupres kao organizacijske jedinice tuženog, sa danom imenovanja, odnosno 20. prosinca 2001. godine, kada su mu prestala i sva prava iz radnog odnosa.

3. Apelant je 6. svibnja 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu, a 26. listopada 2005. godine precizirao tužbeni zahtjev kojim je zatražio da se poništi kao nezakonita Odluka Upravnog odbora tuženog broj UO-15/02 od 18. ožujka 2002. godine, te da se tuženom naloži da apelanta vrati na radno mjesto upravitelja Šumarije Kupres, a na kojem je radio prije prestanka radnog odnosa. Apelant je, također, tražio da se tuženi obveže da mu isplati naknadu za izgubljene netoplaće u razdoblju od 18. ožujka 2002. godine do listopada 2005. godine, kao i ubuduće do vraćanja apelanta na posao, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu uplati, u odgovarajuće fondove, zakonske doprinose na navedene iznose plaća i naknadi troškove postupka.

4. Presudom Općinskog suda broj P-357/05 od 24. studenoga 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-06-000 011 od 14. veljače 2006. godine, odbijen je u cijelosti apelantov navedeni tužbeni zahtjev. Obrazlažući presudu, Općinski sud je istaknuo da je odluka tuženog o razrješenju apelanta sa dužnosti upravitelja Šumarije Kupres donesena kao posljedica zajedničke odluke Visokog predstavnika i OSCE-a od 22. svibnja 2000. godine, kojom je apelant smijenjen sa položaja predsjednika Kantona 10. i kojom mu je zabranjeno obavljanje bilo kakve javne funkcije, osim ukoliko mu to ne bude odobreno. Sud je naveo da redovni sudovi u Bosni i Hercegovini ne mogu preispitivati niti tumačiti odluke Visokog predstavnika, a kako je odluka tuženog donesena na temelju takve odluke, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. Sud je, također, naveo da samim tim što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za poništenje odluke tuženog o razrješenju sa radnog mjesta, sud nije mogao usvojiti ni apelantov tužbeni zahtjev za vraćanje na radno mjesto upravitelja ili drugo odgovarajuće radno mjesto kod tuženog, kao ni zahtjev o naknadi plaća i uplati doprinosa u fondove na iznose plaća koje je tražio apelant. Općinski sud je naveo da nije prihvatio apelantove navode da funkcija upravitelja organizacijske jedinice tuženog nije javna funkcija zato što je, po nazivu tuženog, očito da se radi o javnom poduzeću, te da su sva izborna mjesta upravitelja organizacijskih jedinica poduzeća javne funkcije, pa i funkcija upravitelja organizacijske jedinice Šumarije Kupres koju je obavljao apelant.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Sud je, također, naveo da u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu učinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, te da je prvostupanjski sud dao detaljne i iscrpne razloge za svoju odluku, koje je u cijelosti prihvatio i ovaj sud.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000453 od 15. ožujka 2007. godine apelantova revizija je odbijena i presuda Kantonalnog suda potvrđena. Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio razloge redovnih sudova. Vrhovni sud je naveo da nije utemeljena apelantova revizija vezana za navode da se ovlasti Visokog predstavnika ne mogu protezati na zabranu rada u drugim poduzećima u kojima apelant ne obavlja javnu funkciju za koju su mu Visoki predstavnik i OSCE dali zabranu. Osim toga, Vrhovni sud je ocijenio da su neutemeljeni i navodi revizije da odluke redovnih sudova ne sadrže obrazloženje, nego da se samo pozivaju na odluku Visokog predstavnika i njegove ovlasti, te da nisu podložne jurisdikciji domaćih sudova. Vrhovni sud je istaknuo da su ovlasti Visokog predstavnika ugrađene u Aneks 10. Dejtonskog mirovnog sporazuma i da je Vijeće za implementaciju mira na Bonskoj konferenciji o implementaciji mira od 9. i 10. prosinca 1997. godine (točka XI 2.c) ovlastilo Visokog predstavnika da iskoristi svoje krajnje ovlasti u regiji u svezi sa interpretacijom Sporazuma o civilnoj implementaciji Mirovnog sporazuma s ciljem olakšanja razrješenja teškoća putem donošenja obvezujućih odluka i mjera koje mogu uključivati i aktivnosti protiv osoba koje obavljaju javnu službu. Dalje, u obrazloženju je navedeno da je Kantonalno javno poduzeće uspostavljeno odlukom Skupštine Kantona 10. (status JP «Hercegovačke šume», članak 2. navedene odluke) koja je objavljena u «Službenim novinama Kantona 10» broj 12/98).

7. Vrhovni sud je istaknuo da su odluke Visokog predstavnika obvezujuće, te da su redovni sudovi pravilno postupili i donijeli pobijane presude kojima su odbili apelantov tužbeni zahtjev zato što je odlukom Visokog predstavnika i OSCE-a od 22. svibnja 2000. godine apelant smijenjen sa položaja predsjednika Kantona 10. i zabranjeno mu je obavljanje bilo kakve javne funkcije na bilo kojoj razini vlasti, izuzev ako mu to bude odobreno. Vrhovni sud je naveo da je Ustav Bosne i Hercegovine sastavni dio Dejtonskog mirovnog sporazuma i da su odluke Visokog predstavnika obvezujuće, te da su redovni sudovi izvršili uvid u dopis Ureda visokog predstavnika od 8. ožujka 2002. godine kojim je Upravnom odboru tuženog naloženo da odmah smijeni apelanta sa položaja ravnatelja odjela JP tuženog, te da ga liši svih prava iz radnog odnosa. Obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da redovni sudovi nisu mogli drukčije postupiti nego donijeti navedene presude.

8. Apelant smatra da su mu pobijanim presudama povrijeđena prava i to pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske konvencije. Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na rad iz članka 6. st. 1. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima budući da mu je onemogućeno da radi. Apelant je naveo da se odluke Visokog predstavnika, koje se odnose na zabranu političkog djelovanja i obavljanja javnih funkcija na bilo kojoj razini, ne mogu protezati i na zabranu rada u drugim poduzećima u kojima apelant ne obavlja javnu funkciju. Također je istaknuo da ovlasti utjecanja na poslovnu politiku prema Statutu JP «Hercegbosanske šume» d.o.o. imaju samo ravnatelj i Upravni odbor ovog javnog poduzeća, a ne drugi rukovoditelji, pogotovo ne osobe raspoređene po «Šumarijama» gdje je i on bio uposlen kod tuženog, te da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, što je dovelo do donošenja nezakonite odluke. Dalje je naveo da mu je ovakvom odlukom suda i tumačenjem dopisa Visokog predstavnika i OSCE-a uskraćena sama suština njegovog prava na pristup sudu, kao i pravo na rad.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 10. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacijsku mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 4. točka 10. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

10. apelacija je, ratione personae, inkompatibilna sa Ustavom.

10. U konkretnom slučaju, apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a u svezi sa prestankom njegovog radnog odnosa prema odluci Visokog predstavnika, tvrdeći da su ga sudovi, tumačenjem ove odluke, onemogućili u ostvarivanju same suštine njegovog prava na pristup sudu.

11. Ustavni sud je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju razmatrao u Odluci broj AP 680/07 od 13. svibnja 2009. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), pa umjesto posebnog obrazloženja dopustivosti ove odluke glede apelantovih prizivnih navoda Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da su pobijane odluke redovnih sudova donesene isključivo na temelju odluke Visokog predstavnika u odnosu na koje je Europski sud zaključio da Bosna i Hercegovina nema odgovornosti (vidi Europski sud, Dragan Kalinić i Milorad Bilbija protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 13. svibnja 2008. godine, aplikacija br. 45541/04 i 16587/07). Također, u konkretnom slučaju redovni sudovi su utvrdili da je apelantu radni odnos prestao na temelju akta tuženog koji je donesen na temelju odluke Visokog predstavnika. Obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 680/07 od 13. svibnja 2009. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je zbog istih razloga zaključio da je apelacija, ratione personae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 10. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je, ratione personae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1276/07 (I. I.) | Sudska praksa | Aktio