Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1415/07 (M. Ž.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1415/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 1415/07, rješavajući apelaciju Milana Živkovića. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Živkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-07-000 078 od 19. aprila 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-06-000-466 od 17. novembra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj RS-687/05 od 8. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Živković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 10. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 078 od 19. aprila 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-06-000-466 od 17. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-687/05 od 8. juna 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj RS-687/05 od 8. juna 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio izvinjenje Teniskog kluba „Mladost“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) putem sredstava javnog informisanja; zatim da mu tuženi uspostvi radni odnos na neodređeno vrijeme počev od 1. aprila 1992. godine do pravosnažnosti presude, poništenje odluke tuženog o prijemu apelanta u radni odnos na određeno vrijeme i Odluke Upravnog odbora tuženog broj 29/95 od 15. maja 1995; isplatu razlike neisplaćenih plata i drugih primanja iz radnog odnosa u periodu od 1. aprila 1992. godine do 30. aprila 1993. godine; isplatu iznosa od 500 EUR u protuvrijednosti u KM počev od 30. aprila 1993. godine do okončanja parnice, sa zakonskim kamatama; vraćanje stana u Ravnogorskoj ulici broj 15. u Banja Luci; te odgovor na pitanje ko je uklonio njegovu diplomu diplomiranog ekonomiste. Istom presudom odbačena je tužba u dijelu kojim je tražio da se Osnovni sud obaveže na moralnu satisfakciju zbog fizičkog i moralnog maltretiranja. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 2.450,00 KM.
3. Osnovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog u periodu od 1. novembra 1992. godine do 30. aprila 1993. godine. Sud je zaključio da je odluka o zasnivanju radnog odnosa apelanta kod tuženog donesena u skladu sa članom 12. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/89 i 42/90, u daljnjem tekstu ZOPRO) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja navedene odluke, a da apelant nije dokazao da je u skladu sa članom 9. citiranog zakona kod tuženog zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme. Sud je također naveo da je zaključak za svoju pravnu ocjenu potkrijepio i iskazima saslušanih svjedoka koji su bili aktivni članovi kluba, te da se propust tuženog da apelanta odjavi sa Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i Zavoda za zdravstveno osiguranje ne može prihvatiti kao dokaz o zasnivanju radnog odnosa na neodređeno vrijeme. Sud je također zaključio da se ne može prihvatiti ni zahtjev apelanta za isplatu razlike isplaćenih plata za period kada je radio, te naknade toplog obroka, regresa i ostalih prava, iz razloga što apelant nije dokazao da je po isteku navedenog perioda nastavio sa radom, te da je po osnovu rada ostvario navedena prava iz radnog odnosa.
4. Nadalje, sud je odbio i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio vraćanje stana u ulici Ravnogorska broj 15. uz obrazloženje da se sudska zaštita u sporu povodom raspodjele stanova može zahtijevati samo po donošenju konačne odluke o dodjeli stana u smislu člana 83. stav 1. ZOPRO. Kako apelant nije osporavao konkretnu raspodjelu, odnosno odluku o dodjeli stana, nije dokazao da je tuženi donio odluku kojom se apelantu dodjeljuje stan, niti da je bio u posjedu stana koji potražuje, sud je zaključio da je apelantov zahtjev i u tom pogledu, neosnovan.
5. Sud je također zaključio da je neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se tuženi izvini putem sredstava javnog informisanja zbog fizičkog i psihičkog maltretiranja, prijetnji i iznošenja klevete i neistine i da se naloži tuženom da mu vrati diplomu o završenom ekonomskom fakultetu. U obrazloženju, sud je naveo da apelant nije dokazao osnovanost ovog dijela tužbenog zahtjeva. Osim toga, sud je odbacio tužbu apelanta u dijelu u kojem je tražio da se obaveže Osnovni sud kao drugotuženi da «izvrši moralnu satisfakciju zbog fizičkog i moralnog maltretiranja», navodeći da je odluku o odbijanju proširenja tužbe na Republiku Srpsku - Osnovni sud, kojeg je apelant označio kao drugotuženog, sud donio u skladu sa članom 362. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon što se zakonski zastupnik navedenog drugotuženog izjasnio da se protivi stupanju u parnicu.
6. Presudom Okružnog suda, broj 011-0-Ž-06-000 466 od 17. novembra 2006. godine, žalba apelanta izjavljena protiv presude Osnovnog suda je odbijena i presuda Osnovnog suda potvrđena. Okružni sud je u obrazloženju odluke naveo da je Osnovni sud na osnovu činjeničnog utvrđenja pravilno zaključio da apelant sa tuženom nije zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme. Okružni sud je također ocijenio da je Osnovni sud pravilno zaključio da podaci o isplatama koje su vršene apelantu za mjesec april i juni 1993. godine nisu dokaz radnog odnosa na neodređeno vrijeme. Nadalje, po ocjeni Okružnog suda, pravilan jei zaključak Osnovnog suda da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu razlike neisplaćenih plata u periodu kada je radio, te plata, naknade za topli obrok i regres za period od 30. aprila 1993. godine do okončanja spora. Okružni sud je ocijenio da je neosnovan i dio tužbenog zahtjeva da se apelantu vrati stan u ulici Ravnogorska 15. u Banja Luci, jer je u postupku utvrđeno da nije donesena nikakva odluka o dodjeli tog stana apelantu, kako od strane tuženog tako ni Opštine Banja Luka, niti da je apelant ikada bio u posjedu tog stana po nekom osnovu. Okružni sud je također ocijenio da je Osnovni sud pravilno zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanta, da mu se tuženi putem sredstava javnog informisanja izvini zbog fizičkog i psihičkog maltretiranja, da mu tuženi vrati diplomu o završenom ekonomskom fakultetu, te da ga odjavi kod nadležnog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i Zavoda za zdravstveno osiguranje. U pogledu proširenja tužbe kojom je apelant zahtijevao satisfakciju zbog fizičkog i moralnog maltretiranja od strane Osnovnog suda, Okružni sud je ocijenio da je Osnovni sud pravilno zaključio da se nisu ispunili uvjeti iz člana 362. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) za proširenje tužbe, jer se zakonski zastupnik označenog drugotuženog usprotivio stupanju u parnicu. Okružni sud je ocijenio da je neosnovan prigovor o urednosti zastupanja tuženog u ovom sporu, jer se u spisu predmeta se nalazi uredna punomoć tuženog za punomoćnika kojom ga je ovlastio za zastupanje u ovom sporu.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 078 od 19. aprila 2007. godine, revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude odbijena je kao neosnovana. Vrhovni sud je, zaključio da nije bilo bitnih povreda parničnog postupka. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, Vrhovni sud je zaključio da su redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i odbili tužbeni zahtjev apelanta da mu se uspostavi radni odnos na neodređeno vrijeme od 1. aprila 1992. godine pa do pravosnažnosti presude, te da mu se isplate sve plaće kao i ostala primanja po osnovu radnog odnosa, a slijedom toga i ostale zahtjeve koje je apelant naveo u tužbi. Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan revizioni prigovor da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vrijeme i to prema odluci Predsjedništva tuženog od 24. aprila 1992. godine. Vrhovni sud je naveo da pored formalnih nedostataka na koju su ukazivali redovni sudovi (odluka nema broja, nije protokolisana, donesena je od neovlaštenog organa i na osnovu nepostojećeg zaključka Predsjedništva kluba od 20. marta 1992. godine, pečat stavljen na odluku prije kucanja teksta), odluka nikada nije realizovana. Također, nesporno je da između apelanta i tuženog nije zaključen ni potpisan ugovor o uređivanju međusobnih prava, obaveza i odgovornosti, te da je apelant kasnije prihvatio da radi kao drugi trener na određeno vrijeme, od 1. novembra 1992. godine do 30. aprila 1993. godine, prema zaključku Upravnog odbora tuženog od 20. oktobra 1992. godine. Vrhovni sud zaključio je da je radni odnos apelantu kod tuženog prestao po sili zakona istekom vremena na koji je zasnovan, što je u skladu sa članom 12. stav 2. ZOPRO. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelant i tuženi nisu nikada zaključili ugovor o regulisanju međusobnih prava, obaveza i odgovornosti, pa je pravilan zaključak redovnih sudova da apelant nije zasnovao radni odnos kod tuženog na neodređeno vrijeme sa 1. aprilom 1992. godine.
8. Vrhovni sud je istakao i da su irelevantni prigovori da osporena presuda ne sadrži razloge zašto sud nije poklonio vjeru njegovim navodima i pismenim dokazima koje je priložio, a koji se uglavnom odnose na nepravilnosti u radu tuženog i njegovog Upravnog odbora, jer ovi dokazi nisu od bitnog uticaja na pravilno presuđenje ove pravne stvari. Vrhovni sud je također naveo da je ostali dio tužbenog zahtjeva kojim apelant traži da mu se tuženi izvini putem sredstava javnog informisanja zbog maltretiranja prijetnji i klevete, u cjelini nije jasna, jer apelant nije razjasnio u čemu se sastoji navodno maltretiranje i šikaniranje. Vrhovni sud je istakao da ukoliko je ono nastupilo kao posljedica osporenih odluka tuženog, onda nema osnova za udovoljenje ovom zahtjevu, budući da apelant nije uspio sa zahtjevom za poništenje tih odluka.. U pogledu tužbenog zahtjeva za vraćanje stana koji mu je navodno dodijelila Opština Banja Luka, i odgovora na pitanje kako je nestala njegova diploma i da tuženi nađe adekvatan način da mu je vrati, Vrhovni sud,je naveo da tuženi u smislu člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima nije pasivno legitimisan, te da su redovni sudovi pravilno i u ovom dijelu odbili tužbeni zahtjev apelanta.Vrhovni sud je, također naveo, da apelant nije počeo raditi kod tuženog 1. aprila 1992. godine na osnovu konačne odluke o zasnivanju radnog odnosa, odnosno ugovora, nego 1. novembra 1992. godine na osnovu zaključka Upravnog odbora tuženog od 20. oktobra 1992. godine, te prestao raditi 30. aprila 1993. godine, iz kojih razloga mu pripada zarada samo u tom periodu prema faktički obavljenom radu, a koju mu je prema utvrđenju redovnih sudova tuženi isplatio. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da prema odredbama člana 83. stav 2. ZOPRO, radnik ne može tražiti zaštitu pred nadležnim sudom, ako nije u zakonskom roku tražio zaštitu prava pred nadležnim organom interne zaštite, osim prava na novčano potraživanje. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je nesporna činjenica da apelant nije u zakonom propisanom roku izjavio prigovor nadležnom organu protiv osporene odluke Upravnog odbora o njegovom prijemu u radni odnos na određeno vrijeme, kao i protiv odluke Upravnog odbora tuženog broj 29/05 od 15. maja 1995. godine, kojom je odbijen njegov zahtjev za sporazumni raskid radnog odnosa, te da je tek podneskom od 24. maja 2002. godine, preinačio tužbu i zatražio poništenje navedenih odluka kao nezakonitih. Po ocjeni Vrhovnog suda redovni sudovi se nisu ni trebali upuštati u meritorno raspravljanje ovog dijela tužbenog zahtjeva, obzirom da je tužba u odnosnom dijelu nedozvoljena, odnosno neblagovremena. Dalje, Vrhovni sud je naveo da činjenica da apelantu nije uručeno rješenje o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme, nije ga oslobađala obaveze da izjavi prigovor nadležnom drugostepenom organu tuženog, u skladu sa odredbama člana 80. stav 2. ZOPRO, te tako omogući sebi zaštitu prava putem suda. Vrhovni sud je zaključio da nije bilo procesnih nedostataka za zastupanje tuženog, te da su pravilno primijenjene odredbe člana 362. stav
2. ZPP i nije dozvoljeno subjektivno preinačenje tužbe.
9. Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na obrazovanje iz člana 2. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na navode apelanta o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je naveo hronologiju događaja, ističući da je nezakonita odluka tuženog o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme, da je u toku sudskog postupka bio u podređenom položaju u odnosu na tuženog, te da punomoćnik tuženog nije imao urednu punomoć za zastupanje. Nadalje, apelant navodi da mu je uskraćeno pravo na korištenje njegovog stana koji mu je dodijeljen kao zaslužnom sportisti, te da je time povrijeđeno njegovo pravo na dom i pravo na imovinu. Također, je naveo da mu je povrijeđeno pravo na obrazovanje, jer mu tuženi nije vratio diplomu o završenom ekonomskom fakultetu. Apelant ističe, da je općenito nezadovoljan ishodom sudskog postupka, i navodi da sudovi umjesto da štite ljudska prava zagarantovana Evropskom konvencijom, ta prava krše što je presedan u sudskoj praksi.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primijenu materijalnog prava, i procesne nedostatke u toku postupka. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).»
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili zašto su odbili tužbeni zahtjev apelanta, uzimajući u obzir sve provedene dokaze, a apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Također, vezano za navode apelanta da je bio u podređenom položaju tokom cijelog postupka, te da je punomoć o zastupanju tuženog potpisalo lice koje to nije moglo, Ustavni sud zapaža, da osim paušalnih navoda apelant ove svoje tvrdnje nije potkrijepio nijednim dokazom, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Vezano za prigovor apelanta oko procesnih nedostataka za zastupanje tuženog Ustavni sud zapaža, da su redovni sudovi, obrazložili da je u spis predmeta bila uložena uredna punomoć za zastupanje tuženog, te da se tuženi na ročištu 31.marta 2006. godine, saglasio sa svim radnjama u predmetnom postupku preduzetim od strane punomoćnika.
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Što se tiče navoda o kršenju prava na imovinu i prava na dom, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem ovih prava odnose samo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji je primijenjeno materijalno pravo. Međutim, kako je već rečeno, nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), pa je apealcija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Konačno, apelant ukazuje i na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, i člana 2. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na obrazovanje iz člana 2. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, i člana 3. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da u u konkretnom predmetu nema ništa što bi ukazalo da je povreda ovih prava moguća, pa su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović