Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1131/07 (Petar Bijelić. Radojka Čepić, M. J., G. J. i M. J.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1131/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-1131/07, rješavajući apelaciju Petra Bijelića i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Bijelića, Radojke Čepić, Mladena Janče, Gorana Janče i Miroslava Janče, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-Gž-06-000 823 od 6. februara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru, broj 078-0-P-06-000101 od 26. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Bijelić. Radojka Čepić, Mladen Janča, Goran Janča i Miroslav Janča koje zastupa Radomir Bijelić, advokat iz Prnjavora, podnijeli su 18. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovne (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Okružnog suda, broj 013-0-Gž-06-000 823 od 6. februara 2007. godine i presude Osnovnog suda, broj 078-0-P-06-000101 od 26. jula 2006. godine. Ustavni sud je, 27. aprila 2009. godine, od apelanata zatražio da predmetnu apelaciju preciziraju u pogledu imena i prezimena podnosilaca apelacije. Apelanti su, 5. maja 2009. godine, precizirali apelaciju u pogledu imena i prezimena podnosilaca apelacije.

2. Simeun Dujković (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 2. jula 1999. godine podnio tužbu Osnovnom sudu, protiv Dušana Kočića (u daljnjem tekstu: tuženi), radi duga. Tužitelj je u tužbi naveo da ga je tuženi nakon smrti njegovog brata Drage Kočića angažovao da u Njemačkoj, gdje je njegov brat živio, pronađe njegovu zaostavštinu, odnosno da kod njemačkih banaka provjeri da li je njegov brat imao novca na računima banaka, da sprovede ostavinski postupak i obavi sve ostale poslove oko zaostavštine. Tužitelj je dalje naveo, da je sa tuženim usmeno dogovorio, da ukoliko ne pronađe nikakvu imovinu, niti bilo kakvu zaostavštinu njegovog brata, da mu u tom slučaju tuženi nije dužan isplatiti nikakvu naknadu, međutim u slučaju da istu pronađe, tuženi je dužan tužitelju isplatiti naknadu u iznosu od 10%, od ukupne vrijednosti pronađene zaostavštine. Kako je tuženi u toku trajanja ovog parničnog postupka umro, u skladu sa odredbom člana 381 Zakona o parničnom postupku, postupak je nastavljen u odnosu na apelante.

3. Presudom Osnovnog suda broj 078-0-p-06-000101 od 26. jula 2006. godine, utvrđeno je da su apelanti dužni tužitelju na ime duga isplatiti iznos od 6.350 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 2. jula 1999. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate i naknadu troškova postupka u iznosu od 3.265,20 KM.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je tuženi u ostavinskom postupku koji je vođen pred prvostepenim sudom po br. O-

199/97, proglašen jedinim nasljednikom iza smrti svog brata Drage Kočića, koji je živio u Njemačkoj i da je tuženi tužitelja angažovao (tužitelj je profesor i ovlašteni prevodilac za njemački jezik), radi sređivanja zaostavštine njegovog brata i to, poslova oko naplate pogrebnine u Njemačkoj, ispražnjenja stana u kojem je živio njegov brat, provođenja ostavinskog postupka, otvaranja računa na ime tuženog kod banke u Njemačkoj, radi prebacivanja novčanih sredstava ako tužitelj ista pronađe sa računa ili štedne knjižice njegovog brata, na njegov račun. Takođe je utvrđeno da je tužitelj povjerene poslove obavljao na temelju pismene punomoći tuženog, ovjerene kod ovog suda po brojem OV-

144/98 od 26. januara 1998. godine. Dalje je utvrđeno, da je ukupna zaostavština umrlog iznosila 110.355 DM i 100 grama zlata, koja novčana sredstva je tužitelj uplatio na račun tuženog koji je otvorio u Njemačkoj. Općinski sud je takođe utvrdio da tužitelj zaostavštinu u zlatu predao tuženom, međutim kako u postupku pred ovim sudom, tužitelj nije dokazao vrijednost zaostavštine u zlatu, to je sud u ovom dijelu odbio zahtjev tužitelja, s obzirom da nije mogao utvrditi procenat koji mu pripada. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da je novčani iznos zaostavštine umrlog brata tuženog u inostranstvu iznosila ukupno 110.350 DM, da 10% vrijednosti navedene zaostavštine iznosi 11.350 DM, i s obzirom da je tužitelj za svoje usluge od tuženog već naplatio iznos od 5.000 DM, to su apelanti dužni tužitelju ne ime duga isplatiti iznos od 6.350 KM.

5. Okružni sud je 6. februara 2007. godine donio presudu broj 013-0-Gž-06-000 823, kojom su žalbe apelanata djelimično uvažene i pobijana presuda je preinačena u dijelu dosuđenog iznosa duga i troškova postupka, tako što se apelanti obavezuju da tužitelju na ime duga, umjesto iznosa od 6.350,00 KM, isplate iznos od 6.035,00 KM, a na ime troškova postupka umjesto iznosa od 3.265,20 KM, isplate iznos od 2.833,00 KM. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i shodno istom je pravilno u smislu člana 749. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da je između parničnih stranaka bio zaključen ugovor o nalogu. Dalje, ovaj sud je zaključio da je Osnovni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da su stoga žalbe apelanata djelimično uvažene a pobijana presuda je preinačena u odnosu na visinu dosuđenog iznosa duga koji je pogrešno obračunat na štetu apelanata, jer od nespornog iznosa ukupne zaostavštine od 110.355,00 DM odnosno KM, 10% čini iznos od 11.035,00 KM, i da po odbitku naplaćenog iznosa od 5.000,00 DM, dug apelanata prema tužitelju ostaje u iznosu od 6.035,00 KM, a ne 6.350,00 KM. U odnosu na žalbene navode apelanata da je prvostepene sud pogrešno utvrdio da je tužitelj prema dogovoru sa tuženim pronađeni novac tuženom trebao donijeti, a ne uplatiti na njegov račun otvoren u Njemačkoj, Okružni sud je utvrdio da su navodi apelanata neosnovani, jer iz same punomoći na osnovu koje je tužitelj u ime tuženog obavljao dogovorene poslove, broj Ov-144/98, proizilazi da je tužitelj imao sprovesti ostavinski postupak i cjelokupan novčani iznos prebaciti na njegov račun. Takođe, činjenica koju su apelanti isticali tokom trajanja postupka, da je u vrijeme kada je tužitelj otvarao na ime tuženog račun u banci u Njemačkoj, i u vrijeme kada je tužitelj prebacivao novac na njegov račun, bio uspostavljen platni promet sa Republikom Srpskom, te da je stoga tužitelj bio dužan novac prebaciti na njegov račun u Republici Srpskoj, nije bila od uticaja na donošenje odluke ovog suda, jer je sud utvrdio da navodi apelanata ne proizilaze iz punomoći, niti je to tvrdio sam tuženi. Naprotiv, sud je na temelju iskaza tuženog utvrdio, da je tuženi tužitelju dao 50 DM, za otvaranje računa na njegovo ime u Njemačkoj.

7. Apelanti se žale da im je presudama Okružnog i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da su sudovi svoje odluke donijeli na neprovođenim i neprovedivim dokazima, uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, a sve na njihovu štetu. Takođe, navode da se odluke sudova zasnivaju isključivo na navodima tužitelja, kojima je sud povjerovao i da pri tome nije provođen nikakav dokaz. Do povrede prava na nediskriminaciju je došlo kako tvrde, zbog njihovog etničkog porijekla.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustav kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima u odnosu na ocjenu dokaza od strane redovnih sudova,Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine). Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

11. Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni na javnoj raspravi, a apelanti su imali priliku ispitati sve dokaze i osporiti ih lično i putem svoga punomoćnika. Prvostepeni sud je nakon provedenog postupka utvrdio da apelanti nisu podnijeli niti jedan dokaz da je tužitelj od strane tuženog bio ovlašten samo za prevođenje rješenja o nasljeđivanju, kao i punomoći sa srpskog na njemački jezik, da je tužitelj bio dužan donijeti tuženom novac a ne uplati ga na njegov račun otvoren u inostranstvu. Prvostepeni sud je izvodio dokaze uvidom u punomoći koje je tuženi dao tužitelju, na osnovu kojih je utvrdio da je tuženi ovlastio tužitelja za preduzimanje svih radnji radi sređivanja zaostavštine njegovog brata i to, poslova oko naplate pogrebnine u Njemačkoj, ispražnjenja stana u kojem je živio njegov brat, provođenja ostavinskog postupka, otvaranja računa na ime tuženog kod banke u Njemačkoj, radi prebacivanja novčanih sredstava ako tužitelj ista pronađe sa računa ili štedne knjižice njegovog brata, na njegov račun., a što je svojom odlukom potvrdio i Okružni sud. Ustavni sud, također, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su sudovi proizvoljno primjeniili ili nepravično primjenili materijalni zakon na štetu apelanata.

12. Ustavni sud zaključuje da apelanti ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se pozivaju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na nediskriminaciju

13. Pored navedenog, apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, zbog njihovog etničkog porijekla. Međutim, apelanti nisu pružili bilo kakve argumente kojima bi dokazali ili bar učinili vjerovatnom ovakvu tvrdnju, pa čak nisu naveli ni po kom zabranjenom osnovu se smatraju diskriminiranim i u vezi sa kojim zaštićenim pravom. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1131/07 (Petar Bijelić. Radojka Čepić, M… | Sudska praksa | Aktio