Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2867/07 (F. R.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kleveta
  • Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2867/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 2867/07, rješavajući apelaciju Fahrudina Radončića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fahrudina Radončića podnesena protiv Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 070-0-Rev-06-000959 od 24. jula 2007. godine i Gž-

155/05 od 22. decembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj, P-65/04 od 6. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fahrudin Radončić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Nedim Dobojlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 070-0-Rev-06-000959 od 24. jula 2007. godine i Gž-155/05 od 22. decembra 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj P-65/04 od 6. maja 2005. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda, broj P-65/04 od 6. maja 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu Zlatko dr. Lagumdžija (u daljnjem tekstu: tuženi) naknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 50.000,00 KM da javno povuče sve izjave kojima kleveće apelanta i da nakon pravomoćnosti presude istu objavi o svom trošku u dnevnim listovima «Dnevni avaz», «Oslobođenje», «Dani» i «Slobodna Bosna». Također je odlučeno da je apelant dužan tuženom nadoknaditi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da je 9. januara 2004. godine u magazinu „Dani“, broj 343, na strani 24, objavljena izjava tuženog sa naslovom „Jasno je s kim sam se sukobio“, kao i izjava tuženog u listu „Slobodna Bosna“, broj 373 na strani 15, u rubrici „Mini market“, u okviru članka pod naslovom „Nakon što je nagovijestio atentat na Selimovića, „Avaz“ najavljuje i likvidaciju Lagumdžije!“. Kantonalni sud je prvenstveno odlučivao o istaknutim prigovorima tuženog, o prigovoru neurednosti tužbe i prigovoru nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog i utvrdio da su prigovori tuženog neosnovani, te ih je kao takve i odbio. Kantonalni sud je dalje zaključio da tuženi opravdano osporava osnov tužbenog zahtjeva apelanta. U odnosu na izjavu tuženog koja je objavljena u okviru članka objavljenog u magazinu „Dani“, na str. 24, 25. i 26. pod naslovom „Da li će Zlatko Lagumdžija završiti kao Zoran Đinđić“, pod naslovom „Jasno je s kim sam se sukobio“, za koju je apelant tvrdio da je klevetnička, po mišljenju Kantonalnog suda tuženi u navedenom članku nije identifikovao apelanta svojim izražavanjem, pa se samim tim nisu ispunili uslovi propisani članom 4. tačka d) Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj 59/02, u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete). Prema navedenoj odredbi, kleveta je radnja nanošenje štete ugledu fizičkog ili pravnog lica, iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica, identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu. U odnosu na navode tuženog u članku „Javnosti je dobro poznato da mi mafija koja ovu zemlju i narod tretira kao privatno vlasništvo, uz pomoć svojih medijskih i političkih advokata, domaćeg i stranog porijekla, već duže vrijeme šalje istu vrstu poruka u želji da me odavde ako treba, i fizički uklone. Godine 2002 su mi jedni predlagali, a drugi poručivali da bi mi najbolje bilo da se povučem iz SDP-a i politike ili makar da odem iz Bosne i Hercegovine. Ako poslušam, bit ću nagrađen, a ako ne...... Prošlu godinu su počeli sa porukama na naslovnoj strani svoje dnevne novine da sam ostao bez državnog obezbjeđenja uz fotografiju parkiranog automobila pred zgradom u kojoj živim i ulaznih vrata od mog stana. Ove godine su izgleda isplanirali da odu korak dalje.....“, Kantonalni sud cijeneći prednje navode u odnosu na odredbu člana 4. tačka d) Zakona o zaštiti od klevete, nije mogao prihvatiti tvrdnju apelanta da se navedene izjave odnose na njega i da je u istim izjavama tuženi njega identifikovao trećem licu. Po ocjeni ovog suda, tuženi nigdje u cijelom tekstu, nije imenovao apelanta, već naprotiv u članku govori o više lica i to u množini sa jasnim navodima „jedni su predlagali a drugi poručivali“, iz čega je zaključio da tuženi nije nikako mislio na jednu osobu, a pogotovo nije identifikovao apelanta.

4. Dalje, u obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je posebno neprihvatljiv navod tužbe da je „Jasno da je tuženi mislio na tužitelja“, jer je ovu izjavu dao magazinu „Dani“, koji je na naslovnoj strani uz glavni naslov „Skandalozne prijetnje smrću poznatom političaru iz SDP-a: te „Zlatko Lagumdžija će završiti kao Zoran Đinđić!“, objavio sliku apelanta kao maskiranog specijalca sa puškom u ruci, na koji način ga je tuženi identifikovao trećim osobama i povezao sa sadržajem svoje izjave, jer je po ocjeni ovog suda nesporno da tuženi nije taj koji odlučuje niti o uređivačkoj politici, niti opremi lista, kao ni o naslovima, nadnaslovima i sl., već je to isključivo pravo urednika i politike lista o kome se radi, a nikako osobe čija se izjava u istom samo prenosi. Prema tome, po ocjeni Kantonalnog suda u spornom izražavanju nema klevete, jer niti je navedeno ime apelanta, niti ga identifikuje trećem licu, stoga je utvrđeno da je tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na ovo izražavanje neosnovan. Takođe po mišljenju ovog suda neosnovan je zahtjev apelanta u odnosu na izražavanje izneseno u listu “Slobodna Bosna“ u rubrici „Mini market“, gdje novinar navodi „Lagumdžija nam je rekao da ga Radončićeva prijetnja nije iznenadila ali ni uplašila“, jer je ovo navod i zaključak novinara a nikako tvrdnje tuženog. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da je to bio novinarski komentar aktuelnih dešavanja koja su bila vezana za aktivnosti tuženog kao poslanika Skupštine BiH, jer je on bio predlagač Zakona o oduzimanju opljačkane imovine, koji je trebao biti državni zakon. Prema tome Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o konstataciji novinara, pa se na istoj ne može zasnivati građansko pravna odgovornost tuženog, jer se ne radi o njegovom navodu već o navodu autora teksta, te taj navod, kao i citiranje mišljenja i „krilatica“ tuženog, ne može predstavljati klevetu, pogotovo ne na način kako to apelant pokušava predstaviti. Ovo tim prije jer sloboda izražavanja, kao osnovni princip u demokratskom društvu, štiti kakao sadržaj izražavanja kao osnovni princip u demokratskom društvu, tako i način na koji je to izražavanje izneseno, pa bi po mišljenju suda određivanjem naknade štete zbog klevete u konkretnom slučaju taj princip bio neopravdano narušen. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je cijenio i ostale provedene dokaze ali ih nije smatrao relevantnim za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, kao niti dokaze koje je odbio provesti, a koje je apelant predlagao.

5. Vrhovni sud je presudom, broj Gž.155/05 od 22. decembra 2005. godine, odbio žalbe tuženog i apelanta i potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud je, prihvatajući u cijelosti stav prvostepenog suda u pobijanoj presudi, zaključio da su žalbeni navodi apelanta i tuženog neosnovani. U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da se prvostepeni sud prema razlozima odbijanja tužbenog zahtjeva tužitelja pogrešno pozivao na stav 1. člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, a na osnovu utvrđenja da u sadržaju spornog teksta objavljenog u listovima „Slobodna Bosna“ i „Dani“ nema elemenata klevete u smislu člana 4. tačka d), zbog čega ne postoji ni građanska odgovornost tuženog za naknadu štete. Naime, pasivnu odgovornost tuženog prvostepeni sud je temeljio na odredbi člana 6. stav 1. navedenog zakona, koji propisuje odgovornost za klevetu svakog lica koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem neistinite činjenice identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu. S obzirom da je tuženi u predmetnom slučaju prema tvrdnjama tužbe, klevetu iznio u sredstvima javnog informisanja, zbog čega je po ocjeni Vrhovnog suda u konkretnom slučaju, primjenjiva odredba člana 6. stav 2. istog zakona, kojom je propisano da su za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisanja odgovorni autor, odgovorni urednik, izdavač kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja. Prema tome, kako tuženi nije autor spornih tekstova (pod autorom se ne smatra lice koje je dalo informaciju ili izjavu sredstvima javnog informisanja, već se pod autorom, prema samom tekstu zakona, s obzirom da se veže uz urednika i izdavača, podrazumijeva lice koje obrađuje određenu temu u objavljenoj informaciji), stoga nije pasivno legitimisan u predmetnom slučaju, obzirom da je izražavanje izneseno putem sredstava javnog informisanja. Iz tih razloga po ocjeni ovog suda za izražavanja u tekstovima napisanim u informativnoj reviji „Slobodna Bosna“ i magazinu „Dani“, dakle putem sredstava javnog informisanja, bi bila odgovorna lica iz stava 2. člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, a ne tuženi, zbog čega su neosnovane tvrdnje apelanta da je tuženi odgovoran za štetu koju apelant trpi. Prema tome, po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovane su tvrdnje da predmetna izražavanja u sredstvima javnog informisanja predstavljaju klevetu, jer ne sadrže obilježja klevete prema odredbi člana 4. tačka d) Zakona o zaštiti od klevete.

6. Vrhovni sud je Presudom, broj 070-0-Rev—06-000959 od 24. jula 2007. godine, odbio reviziju apelanta, izjavljenu protiv drugostepene presude, kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo, da u potpunosti prihvata kao pravilan i na zakonu utemeljen pravni stav redovnih sudova. Vrhovni sud je, također, naveo da iz istorijata tužbe (iako u petitu iste nije precizno navedeno koje to izjave čine klevetu), slijedi da se tuženom stavlja na teret kao djelo klevete, izjava koja je objavljena u informativnoj reviji „Slobodna Bosna“, broj 373. od 8. januara 2004. godine, pod nazivom „Naknon što je nagovijestio atentat na Selimovića „Avaz“ najavljuje i likvidaciju Lagumdžije“ : „iako baš i nevjerujem u istinitost krilatice da pas koji laje ne ujeda mogu samo reći da ćemo bez obzira na prijetnje i dalje jednako insistirati na usvajanju Zakona o oduzimanju nelegalno stečene imovine“, a u magazinu „Dani“, broj 343. od 9. januara 2004. godine, pod naslovom „Jasno je s kim sam se sukobio“, izjava : „Javnosti je dobro poznato da ni mafija koja ovu zemlju i narod tretira kao privatno vlasništvo, uz pomoć svojih medijskih i političkih advokata već duže vrijeme šalje istu vrstu poruka u želji da me odvede, ako treba i fizički ukloni....prošli godinu su počeli porukom na naslovnoj strani svoje dnevne novine da sam ostao bez državnog obezbjeđenja uz fotografije parkiranog automobila pred zgradom u kojoj živim i ulaznih vrata od mog stana. Ove godine su izgleda isplanirali da odu korak dalje“. Kroz provedeni postupak po ocjeni Vrhovnog suda ove izjave označene kao upravni govor tuženog, što znači da su doslovno prenesene. Prema nalaženju ovog suda kod takvog utvrđenja, odluka drugostepenog suda kojom je žalba apelanta odbijena i potvrđena prvostepena presuda, kojom je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom, je pravilna i na zakonu osnovana. Analizirajući navedene izjave sa aspekta propisa Zakona o zaštiti od klevete i to člana 4. tačka d)., Vrhovni sud je smatrao bitnim naglasiti, da izražavanje neistinitih činjenica mora biti činjenično tvrđenje, čija se istinitost odnosno neistinitost može dokazati i objektivno utvrditi. Prema tome se ta činjenična tvrdnja razlikuje od iznesenog vrijednosnog suda odnosno iznesenog mišljenja koje nema obilježje klevete, pa time ni odgovornosti za izneseno mišljenje.

7. Dalje u obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da u konkretnom slučaju ono što je tužbom stavljeno tuženom ne teret kao djelo klevete, po nalaženju ovog suda nema obilježje građansko-pravnog delikta shodno odredbi citiranog člana navedenog Zakona, jer je tuženi iznio svoje mišljenje i vrijednosni sud o događaju koji se odnosio na njega, pa zato nema ni njegove građansko-pravne odgovornosti. Ovo tim prije što u dijelu prenesene izjave tuženog nema uopće identifikacije ličnosti, pa se stoga apelantov subjektivni osjećaj da se ta izjava odnosila na njega, ne može prihvatiti relevantnim, sve i kada bi u izjavi tuženog u navedenim časopisima i bilo radnje iznošenja i prenošenja neistinitih činjenica. Takođe, okolnost što je u reviji „Slobodna Bosna“ od 8. januara 2004. godine, autor teksta u dijelu tekstu pominjao i imenovao apelanta „Avazove novinare i vidovnjake“, i druge ličnosti, se tuženom ne može staviti na teret, kao djelo klevete, jer ako u tako objavljenom tekstu apelant nalazi da ima klevete onda bi odgovornost stajala na strani lica koja ima u vidu odredba člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete. Vrhovni sud je dalje naveo da se isti pravni zaključak odnosi i na magazin „Dani“ od 9. januara 2004. godine, vezano za naslovnicu kao i propratnu fotografiju uz tekst, na kojoj se u licu sa pištoljem apelant prepoznaje, i na kojoj je tuženi obilježen kao „meta“.

8. Apelant se u apelaciji žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su sudovi proizvoljno tumačili odredbe člana 6. Zakona o zaštiti od klevete FBiH, jer je kako navodi po ocjeni Vrhovnog suda to što je izjavio tuženi nije kleveta, nego mišljenje i vrijednosni sud. Apelant takođe tvrdi da apelant nije imao jednak tretman pred sudom kao tuženi, a što je vidljivo već iz same prvostepene presude, jer je sud zaključio da tuženi nije identificirao apelanta, da bi dalje Vrhovni sud u drugostepenom postupku, kada je navodno apelant dokazao da ga je tuženi identificirao, utvrdio da tuženi nije pasivno legitimisan da bude stranka u postupku. Smatra, da su osporene presude dokaz kako su sudovi štitili političara, tuženog, a time su apelantu povrijedili pravo na pravično suđenje da ima jednak tretman pred sudskim organima. Po navodima apelanta naslovnica u magazinu „Dani“, od 9. januara 2004.godine sa slikom apelanta i sa oružjem napravljena je na temelju izjave tuženog.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi navoda apelanta o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je prema suštini navoda iz apelacije sporno pitanje da li su redovni sudovi pravilno primjenili materijalno pravo, konkretno odredbu člana 6. Zakona o zaštiti od klevete. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se apelent u suštini žali da se osporene odluke sudova temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i prizvoljnoj primjeni materijalnog prava, stoga smatra je isnos uvrđen osporenim odlukama na ime nematerijalne štete, minoran u odnosu na šikaniranje koje je pretrpio za vrijeme trajanja suspenzije sa posla. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su i Vrhovni i Kantonalni sud, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, te primjenom relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od klevete utvrdili da se u konkretnom slučaju, izjavi tuženog objavljenoj u spornim tekstovime informativne revije „Slobodna Bosna“ i magazina „Dani, ne radi o kleveti, već o vrijednosnom sudu i iznošenju mišljenje tuženog o događaju koji se odnosio na njega, te da stoga takvo iznošenje nema obilježje djela klevete. Sudovi su ovakav svoj stav jasno i detaljno obrazložili analizirajući navedene izjave sa aspekta odredbi Zakona o zaštiti od klevete, konkretno člana 4. tačka d) navedenog zakona, utvrdivši da u izjavama tuženog nema obilježje djela klevete, pa samim tim ni odgovornosti za izneseno mišljenje. Sudovi su takođe detaljno i jasno obrazložili svoj stav na okolnost da je u spornim tekstovima, autor teksta pominjao i imenovao apelanta, a koju je apelant takođe stavljao na teret tuženom, kao djelo klevete. Sudovi su u smislu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete, utvrdili da je za takvo iznošenje tuženi izuzet od odgovornosti za klevetu, budući da nije autor spornih tekstova, odnosno da bi odgovornost za klevetu u tom slučaju stajala na strani lica, koja ima u vidu odredba navedenog člana zakona. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji apelanta, u potpunosti prihvatio kao pravilne i na zakonu utemeljne stavove prvostepenog i drugostepenog suda..

13. U kontekstu navedenog, budući da su Vrhovni i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanata i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata.

14. Ustavni sud ukazuje da apelant navodi da je prekršen princip ravnopravnosti strana u postupanju, zasnivajući ovakav navod na tvrdnji o tome su osporene presude dokaz kako su sudovi štitili političara, tuženog, a time su njemu povrijedili pravo da ima jednak tretman pred sudskim organima, a što je po njemu vidljivo iz postupanja prvostepenog i drugostepenog suda. Međutim, apelant ne navodi ništa što bi ukazalo da mu je u predmetnom postupku pred redovnim sudovima onemogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku ili da je prekršeno načelo kontradiktornosti postupka. Naime, u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je apelant na bilo koji način bio onemogućen da izvodi dokaze ili da ispituje dokaze suprotne strane, što su zahtjevi principa ravnopravnosti strana i kontradiktornosti postupka. Dakle, Ustavni sud smatra da je u procesnom smislu apelant imao mogućnost da ravnopravno raspravlja u konkretnoj pravnoj stvari, pa su njegovi navodi u vezi s tim očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Iz navedenih razloga a u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2867/07 (F. R.) | Sudska praksa | Aktio