Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1243/07 (S. M.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1243/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 1243/07, rješavajući apelaciju Sulejmana Musića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sulejmana Musića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-
001451 od 13. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj P-667/05 od 12. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sulejman Musić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donje Dubrave, podnio je 3. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001451 od 13. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-667/05 od 12. jula 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 5. novembra i 27. novembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda P-667/07 od 12. jula 2007. godine, obavezan je apelant da O.S. (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 6.450 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mi naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da je apelanat, zbog nanošenja tužitelju teških tjelesnih povreda, oglašem krivim u krivičnom postupku u predmetu broj K-9/01, Općinski sud se pozvao na član 12. Zakona o parničnom postupku FBiH («Službeni list FBiH» 53/03, u daljnjem tekstu: ZPP), u kojem je propisano da je parnični sud u parničnom postupku u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti vezan za pravomoćnu presudu kojom je neko oglašen krivim, pa odgovornost apelanta proizlazi iz presude kojom je oglašen krivim. Sud je u toku postupka proveo dokaze uvidom u krivični spis, medicinsku dokumentaciju i proveo vještačenje. Općinski sud je utvdio, obzirom na način povrijeđivanja tužitelja, da mu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete u skladu sa članom 200. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» broj 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO). Apelant je naveo da je tužitelj doprinio povrjeđivanju, te je istakao prigovor podijeljenje odgvornosti. Sud je odbio prigovor apelanta kao nedokazan. Sud je naveo da se apelant u toku postupka pasivno ponašao, nije se odazvao pozivu za pripremno ročište, propušatao je da primi pismena, a iz krivične presude ne proizlazi da je tužitelj doprinio nastanku štete. Zbog navedenog, Općinski sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.
3. Kantonalni sud je, rješavajući o žalbi apelanta, donio Presudu broj 003-0-Gž-06-001451 od 13. aprila 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je utvrdio da je osnov građansko pravne odgovornosti apelanta utvrđen pravosnažnom osuđujućom presudom u krivičnom postupku. U tom slučaju, rok zastare za podnošenje zahtjeva za naknadu štete utvrđuje se prema roku potrebnom za zastarjelost krivičnog gonjenja. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je tužba podnijeta blagovremeno. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da se prigovor zastarjelosti potraživanja, koji nije iznijet pred prvostepenim sudom, ne može iznijeti u žalbi, zbog čega nije ovaj prigovor mogao uzeti u razmatranje. Kantonalni sud je dalje naveo da je nalaz vještaka dostavljen apelantu, kao i da su vještaci određeni sa liste stalnih sudskih vještaka. Kantonalni sud je također istakao da je prvostepeni sud naveo zbog čega nije prihvatio prigovor podijeljene odgovornosti koji je istakao apelant, te se složio sa navodima prvostepenog suda prihvatajuću u cijelosti razloge koje je u vezi s tim dao prvostepeni sud.
4. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da su osporenim presudama ugroženi «njegov lični život i život njegove porodice». Apelant navodi da su presude rezultat „konstrukcija i kompromisa“ da se što prije riješe predmeti i to krivični i parnični. Apelant se također žali da je prvostepeni sud donio presudu bez njegovog učešća u pranici, kao i na pogrešne zaključke Kantonalnog suda. U dopuni apelacije, apelant je dostavio dokumentaciju koja se odnosi na krivični postupak koji se vodio protiv njega u predmetu broj K-9/01. Apelant je dostavio i presude u vezi sa drugim postupcima koje su vodili on i tuženi, ali koje Ustavni sud ne smatra relevantnim za ovaj postupak.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. Ustavni sud iz navoda apelacije zaključuje da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi udovoljili tužbenom zahtjevu, te obavezali apelanta da tužitelju naknadi nematerijalnu štetu. Ovakve odluke redovni sudovi su obrazložili da je osnov građansko-pravne odgovornosti apelanta utvrđen pravosnažnom presudom Općinskog suda, broj K-9/01 od 21. novembra 2002. godine, u skladu sa članom 12. ZPP, kojom je apelant oglašen krivim zbog krivičnog djela nanošenja teških tjelesnih povreda tužitelju. Također, sudovi su se pozvali na član 200. ZOO, kojim je propisano da će sud u određenim slučajevima dosuditi pravičnu naknadu, ukoliko okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava. U konkretnom slučaju, sudovi su na osnovu provedenih dokaza utvrdili da je apelant pravosnažnom krivičnom presudom oglašen krivim zbog nanošenja tjelesnih povreda tužitelju, te su cijeneći nalaze vještaka i medicinsku dokumentaciju udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja.
9. Apelant je u toku postupka istakao prigovor doprinosa tužitelja, odnosno podijeljene odgovornosti. Međutim, prvostepeni sud je odbio ovaj prigovor navodeći da apelant ničim nije dokazao svoje tvrdnje o podijeljenoj odgovornosti, a što je bio obavezan učiniti u skladu sa članom 7. i 123. ZPP. Kantonalni sud se složio sa razlozima datim u prvostepenoj odluci u vezi sa prigovorom podijeljenje odgovornosti i potvrdio je. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ne nudi nikakve druge dokaze i argumente različite od onih koje je apelant već isticao u žalbi koju je razmatrao Kantonalni sud. Što se tiče ovih navoda koji se u suštini odnose na utvrđeno činjenično stanje i način primjene materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno i jasno obrazložili razloge na kojima su zasnovali svoje odluke, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a ta obrazloženja Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
10. Pored toga, apelant se žali da mu nije omogućeno da učestvuje u postupku, kao i da mu nisu dostavljeni nalazi vještaka na koje se prvostepena presuda poziva, što povlači pitanje ravnopravnosti pred sudom, kao sastavni dio pravičnosti suđenja u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, prije svega, ističe da pravo na pravično suđenje podrazumijeva, inter alia, mogućnost da strane imaju isti pristup spisima i dokumentima, princip kontradiktornosti kao karakteristiku postupka, te istu mogućnost pozivanja svjedoka. Ono što je ključno jeste da stranke treba u pravom smislu da učestvuju u postupku pred sudom (vidi, mutatis mutandis, Kerojärvi protiv Finske, presuda od 19. jula 1995. godine, serija A broj 322, stav 42. do kraja).
11. Ustavni sud zaključuje iz stanja spisa da je apelant učestvovao u postupku, očigledno u mjeri u kojoj je smatrao da je to potrebno, obzirom na dipoziciju stranaka u parničnom postupku i u okviru procesnih mogućnosti. Naime, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da se apelant u toku postupka „pasivno ponašao“, a prvostepeni sud je jasno naveo u čemu se sastoji to ponašanje apelanta, odnosno njegovo neučešće u postupku. Apelant nije ponudio konkretan dokaz kojim bi dokazao suprotno, odnosno da je zbog postupanja suda onemogućen u uživanju svojih prava, odnosno da je nije tretiran kao ravnopravna stranka, ili da mu nije omogućeno da aktivno učestvuju u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, ulaže žalbu i ostalo, te nema ni jednog razloga da se opravdaju njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Stoga se ne mogu prihvatiti navodi iz apelacije je apelant stavljen u neravnopravniji položaj od tužitelja.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant se, također, žali da je osporenim odlukama prekršeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, međutim, ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva isključivo na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
14. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na život na koje se pravo apelant poziva u apelaciji, Ustavni sud konstatuje da apelant, osim što paušalno navodi da ta povreda prava postoji, uz apelaciju nije dostavio dokaze ili ukazao na činjenice na osnovu kojih bi navedenu povredu prava na koju se poziva učinio vjerovatnom ili mogućom u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju navedenog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović