Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-58/07 (A. H.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-58/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-58/07 rješavajući apelaciju Ahmeta Hrnjića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeta Hrnjića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj U-649/05 od 08. prosinca 2006. godine, Rješenja Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica, broj 02-3-05-37-1/05 od 16. rujna 2005.

godine i Rješenja Službe opće uprave i društvenih djelatnosti Općinskog načelnika Općine Bihać, broj DP-1024/231 od 22. srpnja 2005. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ahmet Hrnjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 4 siječna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-649/05 od 8. prosinca 2006. godine, Rješenja Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo), broj 02-3-05-37-1/05 od 16. rujna 2005. godine, Rješenja Službe opće uprave i društvenih djelatnosti, Općinskog načelnika Općine Bihać (u daljnjem tekstu: Služba opće uprave Općine Bihać), broj DP-1024/231 od 22. srpnja 2005. godine.

2. Apelant je 10. ožujka 2005. godine Službi opće uprave Općine Bihać podnio zahtjev za priznavanje statusa raseljene osobe, koja je Rješenjem, broj DP-1024/231 od 22. srpnja 2005. godine, zahtjev odbila. U obrazloženju Rješenja, Služba opće uprave Općine Bihać je navela da je utvrdila da apelant, zajedno sa članovima obitelji, nije bio registriran u Općini Bihać kao raseljena osoba, da je apelantova obiteljska kuća tijekom rata oštećena i da je bila u programu obnove UMCOR-a 1996. godine i programu budžeta općine (PBO) 2002. godine. Nadalje je navedeno, da je apelant 8. studenog 2002. godine sa Općinom Bihać zaključio Ugovor o izvođenju radova na obnovi obiteljske stambene zgrade (u daljnjem tekstu: Ugovor o izvođenju radova), prema kojem se apelant obvezao da će u roku od 45 (četrdesetpet) dana po dobijanju građevinskog materijala, predati ključeve stana u kojem je stanovao kao privremeni korisnik. Služba opće uprave Općine Bihać je navela da je odbila zahtjev za priznavanje statusa raseljene osobe iz naprijed navedenih razloga, a sukladno članku 7. u svezi sa člankom 4. i 10. stavak 1. točka 6. Zakona o raseljenim osobama i povratnicima u Federaciju Bosne i Hercegovine i izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Zakon o raseljenim osobama, «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 15/05) ).

3. Rješavajući žalbu apelanta, protiv Rješenja Službe opće uprave Općine Bihać, Federalno ministarstvo je Rješenjem broj 02-3-05-37-1/05 od 16 rujna 2005. godine, Rješenjem broj 02-3-05- 37-2/05 od 16. rujna 2005. godine i Rješenjem broj 02-3-05-37-3/05 od 16. rujna 2005. godine, žalbu odbilo kao neutemeljenu i u obrazloženju konstatiralo, da je Služba opće uprave Općine Bihać pribavila dokaze na temelju kojih je utvrdila da je apelantova obiteljska kuća bila u programu obnove UMCOR-a 1996. godine i u programu obnove iz budžetskih sredstava, da je apelant iskoristio pomoć-donaciju za obnovu obiteljske kuće, čime su se stekli uvjeti za prestanak statusa raseljene osobe.

4. Apelant 16. rujna 2005. godine pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Federalnog ministarstva, broj 02-3-05-37-1/05 od 16 rujna 2005. godine koji je Presudom, broj U-649/05 od 08. prosinca 2006. godine, tužbu odbio kao neutemeljenu. Iz obrazloženja Presude slijedi da je Kantonalni sud utvrdio da je apelant tijekom rata napustio Kulen Vakuf i nastanio se u Bihaću, da je apelantova obiteljska kuća bila u programu UMCOR-a 1996 i u programu obnove iz budžetskih sredstava, da je apelant zaključio Ugovor o izvođenju radova i da je dobio građevinski materijal za obnovu kuće. Kantonalni sud je zaključio da su time ispunjeni uvjeti za prestanak statusa raseljene osobe apelantu, sukladno članku 10. stavak 1. točka 6. Zakona o raseljenim osobama .

5. Apelant se žali da su mu odlukama suda i upravnih organa povrijeđena prava i to pravo na pravično suđenje iz članka II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na dom iz članka II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant nalazi u činjenici da je u postupku pred Kantonalnim sudom priložio Potvrdu broj 06/61-058-283/97 od 10. ožujka 1997. godine iz koje proizilazi da ima priznat status raseljene osobe, što Kantonalni sud nije uzeo u obzir kada je zaključio suprotno. Apelant dalje navodi da Kantonalni sud nije dokazao da je apelant podnio zahtjev za priznavanje statusa raseljene osobe 10. ožujka. 2005. godine, jer na temelju naprijed navedene Potvrde on ima konstantno status raseljene osobe. Također navodi da ga je pozvala općina Bihać i bezuvjetno mu dala građevinski materijal koji nije mogao ugraditi zbog bolesti i da je ta količina materijala bila dovoljna za izgradnju samo jedne prostorije u porušenoj obiteljskoj kući. Nadalje, da je Kantonalni sud pogrešno tumačio članak 8. Ugovora o izvođenju radova kojim se on obvezao predati ključeve stana koji je koristio kao privremeni korisnik, nakon dobijanja građevinskog materijala za obnovu obiteljske kuće u Kulen Vakufu, prijeratnom mjestu stanovanja, da on time gubi status raseljene osobe, u čemu vidi povredu prava na dom.

6. U odgovoru na apelaciju, Služba opće uprave Općine Bihać je navela da je apelant tijekom 1992. godine, usljed ratnih dejstava, zajedno sa članovima svoje obitelji napustio Kulen Vakuf i privremeno se nastanio u Bihaću. Sukladno, tada važećim propisima, apelant je upisan u knjigu Službene evidencije raseljenih osoba za općinu Bihać, sa danom 26. lipnja 1995. godine. U postupku revizije, sukladno aktu Ministarstva za rad, socijalnu politiku, izbjegle i raseljene osobe Unsko-sanskog kantona, broj 13/1-53-2-96 od 05. srpnja 1996. godine, Rješenjem Službe opće uprave Općine Bihać, broj 05-545-295/96 i 05-545-260/96 od 11. veljače 1998 godine, apelantu i članovima njegove obitelji prestao je status raseljene osobe sa danom 14. rujna 1995. godine. Rješavajući žalbu apelanta, Ministarstvo za rad, socijalnu politiku, izbjegle i raseljene osobe Unsko-sanskog kantona, to Rješenje je poništilo i predmet vratilo na ponovni postupak. U tom postupku Rješenjem Službe opće uprave Općine Bihać, broj 05-545-295/96 od 11. veljače 1998. godine, apelantu i članovima njegove obitelji je utvrđen prestanak statusa rasljene osobe sa danom 14. rujna 1995. godine. Ovo iz razloga što je apelant zaprimio građevnski materijal ali ga nije ugradio, te da iz tih razloga apelantova kuća nije bila uvjetna za stanovanje, ali uz zadržavanje prava iz statusa u skladu sa propisima iz oblasti socijalne zašte, do ispunjenja minimuma uvjeta za stanovanje. Protiv navedenog Rješenja apelant nije ulagao žalbu. Sukladno Upustvu Federalnog ministarstva u periodu studeni 2004. do polovine 2005.godine vršena je reregistracija raseljenih osoba u Federaciji Bosne i Hercegovine u okviru koje je apelant 10. ožujka 2005. godine podnio zahtjev za priznavnje statusa raseljene osobe koji je bio predmet postupka u kojem su donesene osporene odluke.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjenjivosti članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, temeljni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama, odnosno da se u postupku koji je predmet osporavanja utvrđivala građanska prava i obaveze ili da je taj postupak ima odlučujući značaj za ostvarivanje takvih prava. U konkretnom slučaju apelant je, vodio upravni postupak i upravni spor za priznavanje statusa raseljene osobe iz kojeg nesporno proizilaze prava i obveze građanskog karaktera. Stoga, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenljiv u ovom slučaju

10. U svezi sa apelantovim navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Eropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

11. U konkretnom slučaju, apelantov tužbeni zahtjev nije usvojen iz razloga što je dobio građevinski materijal za obnovu obiteljske kuće koja je bila u programu UMCOR-a 1996. godine i programu budžeta Općine Bihać u 2002. godini. Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i upravni organi jasno obrazložili zašto su na ovako utvrđeno činjenično stanje primjenili odredbu članka 10. stavak 1. točka 6. Zakona o raseljenim osobama, kojom je propisano da status raseljene osobe prestaje kada raseljena osoba iskoristi pomoć-donaciju za nužnu opravku vlastite kuće. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizilazi da je primjena zakona bila proizvoljna, odnosno da je osporenim odlukama došlo do povrede ili zanemarivanja apelantovih ustavnih prava.

12. Apelant takođe, smatra da mu je odlukom Kantonalnog suda, povrijeđeno pravo na dom iz dom iz članka II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. U suštini, navodi o kršenju prava na dom zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i paušalnim navodima o pogrešnom tumačenju Ugovora o izvođenju radova, bez da je uz apelaciju dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.

13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-58/07 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio