Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-85/07 (I. Đ.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-85/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 85/07, rješavajući apelaciju Ivice Đakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivice Đakovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kž-06-
000263 od 16. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Kp. 434/05 od 30. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivica Đaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koga zastupa zajednička advokatska kancelarija Gorana Jezdića i Vlada Matuzovića, podnio je 9. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kž-06-000263 od 16. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Kp. 434/05 od 30. juna 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Kp. 434/05 od 30. juna 2006. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela ugrožavanja prometa iz člana 315. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), te mu je sud izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca i istovremeno odredio da se kazna neće izvršiti ako apelant za vrijeme od jedne godine ne izvrši novo krivično djelo. U obrzloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant upravljajući svojim vozilom, na način pobliže opisan u dispozitovu optužnice, ulaskom u raskrsnicu propustio da vozi sa povećanom opreznošću i da vozi brzinom koja bi mu omogućila da zaustavi vozilo i propusti vozila koja imaju prednost, usljed čega je prešao na drugu polovinu kolovoza i udario vozilo kojim je upravljao Z.L., koji je tom prilikom zadobio teške tjelesne povrede. Općinski sud je u toku postupka saslušao odbranu apelanta, te proveo vještačenje i izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju. Apelant je u svojoj odbrani naveo da nije kriv i da je nesreću skrivio oštećeni. Vještak za saobraćaj je u nalazu i mišljenju naveo da je apelant prešao na lijevu stranu kolovoza, da se kretao brzinom od oko 63km/h, da se radnja desila u „T raskrsnici“ bez horizontalne i vertikalne signalizacije, te da oštećeni nije imao obavezu zaustavljanja prije ulaska u raskrsnicu. Sud je također naveo da je vještak vještačio tragove predmetne nesreće. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine i medicinske dokumentacije sud je utvrdio da je oštećeni prilikom nesreće zadobio teške tjelesne povrede.
3. Sud se pozvao da odredbe Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima (u daljnjem tekstu: ZOBSP), te ja zaključio da se apelant nije pridržavao pravila propisanih ovim zakonom, pa je usljed propusta koje je napravio prouzrokovao saobraćajnu nesreću u kojoj je oštećeni zadobio teške tjelesne povrede. Prvostepeni sud je naveo da je prijedlog apelanta da se izvrši rekonstrukcija radi utvrđivanja da li se radi o „T raskrsnici“ ili ukrštanju puta sa prvenstvom prolaza i prilaznog puta odbio, jer okolnosti koje je apelant želio dokazati rekonstrukcijom nisu sporne i utvrđene su drugim dokazima. Nadalje, sud je naveo da nije prihvatio prijedlog apelanta da se prekine glavni pretres nakon izmjene optužnice zbog pripremanja odbrane, jer su dopunom činjeničnog opisa optužnog akta, koji je učinjen na pretresu, stvarne okolnosti predmetne saobraćajne nezgode, koje su braniocu optuženog od ranije bile poznate, uobličene i podvedene pod blanketnu normu iz člana 41. st. 1. i 2. ZOBSP.
4. Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Kž-06-000263 od 16. oktobra 2006. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanta da je trebalo nakon izmjene optužnice ostaviti potrebno vrijeme za pripremanje odbrane. Kantonalni sud se pozvao na član 290. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) kojom je propisano da se radi pripremanja odbrane glavni pretres „može“ odgoditi, što predstavlja dispoziciju suda da ocjeni da li je to potrebno. Kantonalni sud je nadalje utvrdio da je prvostepeni sud procijenio da izmjena optužnice na način da je tužitelj dodao „član 41. stav 1. i 2.“ i riječi „da se kreće desnom stranom kolovoza u smjeru kretanja te da vozilo drži što bliže desnoj ivici kolovoza i na tolikoj udaljenosti da ne ugrožava druge učesnike u saobraćaju“, ne predstavljuju takvu izmjenu činjeničnog opisa krivičnog djela u optužnici da je potrebno odložiti pretres zbog pripreme odbrane. Kantonalni sud je utvrdio da je neosnovan i žalbeni prigovor apelanta da je došlo do povrede postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP jer prvostepena presuda sadrži sve činjenice i okolnosti koje čine obilježje krivičnog djela kao i one od kojih zavisi primjena odredbi krivičnog zakona, a obrazloženje prvostepene presude, prema stavu Kantonalnog suda, sadrži jasne i određene razloge o svim odlučnim činjenicama, a posebno činjenice koje se odnose na propust apelanta kao učesnika u postupku i razloge zbog kojih prvostepeni sud nije prihvatio da izvrši rekonstukciju, a koje je razloge u potpunosti prihvatio Kantonalni sud. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nema dokaza da je sudija sugerisao tužitelju u kom pravcu da izmjeni optužnicu, kao ni dokaza da je prvostepeni sud odgađao glavni pretres, pa naknadno izmijenio vrijeme pretresa pomjerajući ga unaprijed. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud izveo sve predložene dokaze te je dokaze cijenio savjesno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza donio presudu. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je, prema stavu Kantonalnog suda, pravilno primijenio krivični zakon kada je apelanta oglasio krivim i izrekao mu uvjetnu osudu. Kantonalni sud je u odnosu na krivičnopravnu sankciju naveo da je, obzirom na sve okolnosti izvršenja krivičnog djela i lične prilike apelanta, sud pravilno utvrdio vrijeme provjeravanja u trajanju od jedne godine.
5. Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant povredu prava vidi u činjenici da sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da nije kriv za nesreću. Nadalje, apelant se žali na nejednakost stranaka pred sudom, jer sud nije prihvatio izvođenje niti jednog dokaza koji je on predložio („prijedlog da se glavni pretres odloži“, kao i prijedlog da se izvrši rekonstrukcija). Apelant se žali na činjenicu da sud „ubrzano zakazuje rasprave„ i da je glavni pretres koji je bio zakazan za 9. jun 2006. godine telefonom zakazan za 7. april 2006. godine. Nadalje, apelant se žali da je sudija «sugerisao tužitelju u kom će pravcu izmijeniti optužnicu». Apelant navodi da je oštećenom data mogućnost da ispituje svjedoke i vještaka i da vrši pritisak na sud, iako nije strana u postupku. Apelant također navodi da nije imao dovoljno vremena za pripremu odbrane, te da se nakon izmjene optužnice izjasnio da je ne razumije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud primjećuje da apelant ističe povredu prava na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene dokaza koju su sudovi dali, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog nejednakosti strana u postupku, odnosno neprihvatanja njegovih prijedloga, te ističe procesne nepravilnosti odnosno da je sudija sugerisao tužitelju kako da izmjeni optužnicu, kao i da nije imao vremena da pripremi odbranu nakon izmjene optužnice.
9. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud je utvrdio da je Općinski sud proveo dokazni postupak u kojem su izvedeni predloženi i potrebni dokazi. Nakon tako provedenog dokaznog postupka sud je, cijeneći sve provedene dokaze kao i odbranu apelanta, utvrdio da je apelant počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja. Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno da učestvuje u predmetnom krivičnom postupku, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u konkretnom slučaju povrijeđena apelantova ustavna prava. Sudovi su prilikom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže jasne i precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto apelantovi žalbeni navodi nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari utvrđujući kao pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant na način naveden u izreci presude počinio predmetno krivično djelo.
11. Nadalje, Ustavni sud smatra da procjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak i princip «jednakosti oružja» koji je važan element pravičnog suđenja i koji podrazumjeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koje ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Dombo B.V. protiv Nizozemske od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Ustavni sud ne može zaključiti da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu cijenili sve provedene dokaze. Sudovi su dali jasno obrazloženje zbog čega nisu prihvatili prijedlog apelanta da se izvrši rekostrukcija, obrazlažući to činjenicom da je apelant rekonstrukcijom želio dokazati okolnosti koje sudu nisu bile sporne, odnosno koje su već utvrđene drugim dokazima. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Također, apelant je naveo da je sudija sugerisao tužitelju kako da poduzme određene radnje, ali osim paušalnih izjava apelanta ovi navodi nisu ničim potkrijepljeni, niti Ustavni sud može pronaći dokaze za ove navode u osporenim presudama.
12. Također, suprotno navodima apelacije, Ustavni sud ne može zaključiti da su redovni sudovi u predmetnom postupku onemogućili apelantu pravo na odbranu kako to zahtjeva član 6. stav 3. b) i d) Evropske konvencije. Naime, apelant se žalio da mu nije data mogućnost da pripremi odbranu nakon izmjene optužnice. Prvostepeni sud je zaključio, a isto je potvrdio i drugostepeni sud, pozivajući se na odredbu člana 290. ZKP da se ne radi o takvoj izmjeni optužnice da je neophodna priprema apelanta. Naime, prvostepeni sud je utvrdio da „su dopunom činjeničnog opisa optužnog akta danom na pretresu samo stvarne okolnosti predmetne saobraćajne nezgode, koje su braniocu optuženog od ranije bile poznate, uobličene i podvedene pod blanketnu normu iz člana 41. st. 1. i 2. ZOBSP“. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud naveo da je činjenični opis krivičnog djela u potvrđenoj i izmjenjenoj optužnici isti, osim što je tužitelj u izmijenjenoj optužnici apelantovo ponašanje podveo pod blanketnu normu.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović