Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1542/07 (J. Ć.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Uporedive situacije
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1542/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 1542/07, rješavajući apelaciju Joze Ćurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/089, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Joze Ćurića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000559 od 3. aprila 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj GŽ-578/05 od 10. februara 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-168/02 od 15. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jozo Ćurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, podnio je 30. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-
000559 od 3. aprila 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-578/05 od 10. februara 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-168/02 od 15. oktobra 2004. godine. Apelant je 2. juna 2008. godine i 30. janaura 2009. godine dostavio dopune apelacije.
2. Presudom Općinskog suda broj Pr-168/02 od 15. oktobra 2004. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova - Služba nacionalne sigurnosti (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati naknadu neisplaćenih plaća za period od 1. aprila 1997. godine do 3. novembra 2000. godine u iznosu od 41.366 KM sa pripadajućim kamatama. U postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da je apelant do 31. decembra 1996. godine bio uposlenik Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske Republike Herceg Bosne -Prvog odsjeka Nacionalne službe sigurnosti-Centar Livno. Nakon stupanja na snagu Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH («Službene novine FBiH» broj 1/96,u daljnjem tekstu: Zakon), apelant je zasnovao radni u odnosu u Ministarstvu unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona, gdje mu je radni odnos prestao 30. aprila 1997. godine. Nakon toga, apelant je 3. novembra 2000. godine zasnovao radni odnos u Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova-Služba nacionalne sigurnosti. Apelant je zbog svega navedenog tražio da mu tuženi za period od 1. aprila 1997. godine pa do 3. novembra 2000. godine, dakle za period u kome nije primao plaću i topli obrok isplati naknadu za navedena potraživanja. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da je članom 77. Zakona propisano da «u roku od 30. dana od dana stupanja na snagu ovog zakona prestaju sa radom dosadašnji organi unutrašnjih poslova na području Federacije pod kontrolom Armije BiH, kao i dosadašnji organi unutrašnjih pslova na području Fedracije pod kontrolom Hrvatskog vijeća odbrane». Pored toga, članom 81. istog zakona propisano je da će»kantonalno ministarstvo preuzeti sve radnike organizacionih jedinica organa unutrašnjih poslova iz člana 77. ovog Zakona koji su postojali na području kantona a koji su bili u radnom odnosu sa tim organom na dan stupanja na snagu ovog Zakona». Imajući u vidu navedene činjenice konkretnog predmeta, kao i citirane zakonske odredbe, Općinski sud je zaključio da tuženi nije pasivno legitimisan, što pokrepljuje i činjenica da apelant u toku cijelog postupka nije dokazao da je bio uposlenik tuženog, pa ni da je dostavio personalnu dokumentaciju tuženom koji bi izvršio preuzimanje apelanta u radni odnos. S tim u vezi, Općinski sud je, takođe, zaključio da apelant naknadu neisplaćenih plaća i toplog obroka može tražiti eventualno od onoga kod koga je bio u radnom odnosu, ali ne od tuženog.
3. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu, koji je presudom broj GŽ-578/05 od 10. februara 2006. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je naveo da je prvotepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da apelant u toku postupka nije dokazao da je u spornom periodu bio preuzet od strane tuženog, nego iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant preuzet u radni odnos od strane kantonalnog ministarstva, kako je to i propisano članom 81. Zakona, gdje mu je radni odnos prestao 30. aprila 1997. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je utvrdio da je ispravan zaključak prvostepenog suda da tuženi nije pasivno legitimisan, te da je apelant eventualno mogao tražiti naknadu plaće i toplog obroka od kantonalnog ministarstva.
4. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-000559 od 3. aprila 2007. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili materijalno pravo, odbijajući apelantov zahtjev temeljem člana 81. Zakona jer je Ustavni sud Federacije svojom odlukom broj U-13/97 od 25. marta 1998. godine utvrdio da ovaj član, uz još nekoliko članova istog zakona, nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine jer je Federacija tim odredbama odredila obaveze kantonima iz svoje isljučive nadležnosti. Međutim, Vrhovni sud je istakao da i pored takve pogrešne primjene materijalnog prava apelantova revizija nije osnovana. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je ispravan stav nižestepenih sudova da je apelant prije prestanka radnog odnosa bio u radnom odnosu kod kantonalnog ministarstva unutrašnjih poslova, a ne kod tuženog, budući da je u to vrijeme još uvijek bio na snazi član 81. Zakona koji je kasnije ukinut. Apelant je u tom periodu primao i plaću i topli obrok od kantonalnog ministarstva, što znači da je nesporno da nije bio uposlenik tuženog, te od tuženog nije mogao ni zahtijevati naknadu spornih potraživanja. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da sve i kad bi se uzelo da je tuženi bio pasivno legitimisan, apelatnov tužbeni zahtjev ne bi bio osnovan budući da se tužba svodi na zahtjev za isplatu naknade za sporna potraživanja ali ne i na utvrđivanje nezakonitosti prestanka radnog odnosa, što je i osnov za isplatu potraživanja.
5. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencij u vezi sa pravom na pravično suđenje. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te u činjenici da je diskriminiran na nacionalnoj osnovi budući da su nekim njegovim kolegama koje su bošnjačke nacionalnosti sudovi dosudili tražene naknade, a njemu nisu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
a) Pravo na pravično suđenje
10. Ističući povredu prava na pravično suđenje, apelant je naveo da su sudovi, uz pogrešno utvrđenu činjenicu da tuženi nije pasivno legitimisan, pogrešno primijenili materijalno pravo jer su odbili njegov zahtjev za isplatu naknade neisplaćenih plaća i toplog obroka. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U vezi sa navodima apelanata o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da su se Općinski i Kantonalni sud, kako to proizlazi iz revizione presude, pogrešno pozvali na član 81. Zakona za koji je, odlukom Ustavnog suda Federacije utvrđeno da je neustavan, umjesto da su se pozvali na odredbe Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave, Zakona o radu i Zakona o obligacionim odnosima. Naime, kako je zaključio Vrhovni sud, iz osporenih presuda proizlazi da apelant tokom postupka nije dokazao da je u spornom periodu bio radno angažovan kod tuženog i s tim u vezi da mu pripada pravo na naknadu plaća i toplog obroka, već je nesporno dokazano da je do 30. aprila 1997. godine bio u radnom odnosu u kantonalnom ministarstvu. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da apelant tužbenim zahtjevom nije tražio da se utvrdi nezakonitost prestanka njegovog radnog odnosa, te da s tim u vezi nije podnio tužbu u roku od 30 dana od dana saznanja za nastalu povredu prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je obrazloženje suda o tome zašto smatra da apelantu ne pripada pravo na naknadu plaće i toplog obroka zadovoljavajuće i u skladu sa standardima člana 6. Evropske konvencije. Pored toga, Ustavni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne može pronaći ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti apelant nudi dokaze i argumente koji bi ukazali na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje (vidi Evropski sud, odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Sama činjenica da su se nižestepeni sudovi pogrešno pozvali na odredbu člana 81.Zakona koji je odlukom Ustavnog suda Federacije ukinut, nije od odlučujućeg značaja za konkretan predmet, budući da je Vrhovni sud u revizionom postupku navedenu grešku ispravio i revizionu presudu utemeljio na odredbama relevantnih zakona.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Pravo na nediskriminaciju
13. Apelant, takođe, smatra da ju je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Povredu navedenog prava apelant vidi u, kako tvrdi, činjenici da su sudovi u istovjetnim predmetima nekih njegovih kolega bošnjačke nacionalnosti postupili potpuno drugačije i dosudili im naknadu za njihova potraživanja. Kao dokaz svojih tvrdnji apelant je dostavio i presude redovnih sudova za koje smatra da su relevantne. Međutim, Ustavni sud u vezi sa ovim navodima apelanta primjećuje da predmetne presude nisu primjenjljive na apelantov slučaj budući da se radi o predmetima sa potpuno drugim činjeničnim i pravnim osnovom budući da su u tim predmetima tužitelji, između ostalog, tražili da se utvrdi nezakonitost prestanka radnog odnosa, odnosno da su u radnom odnosu kod jednog od tuženih.
14. Kako apelant u vezi s navodnom diskriminacijom ne nudi nikakve druge argumente i dokaze osim navedenih, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović