Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2038/07 (S. P.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Zastara
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2038/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 2038/07, rješavajući apelaciju Stipe Pravdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stipe Pravdića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000283 od 19. aprila 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj GŽ-1095/04 od 28. oktobra 2005. godine i presude Općinskog suda u Kiseljaku broj P-249/04 od 8. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stipo Pravdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Fahrudin Imamović, advokat iz Kiseljaka, podnio je 9. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000283 od 19. aprila 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-1095/04 od 28. oktobra 2005. godine i presude Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-249/04 od 8. oktobra 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-249/04 od 8. oktobra 2004. godine, odbijen je zbog zastare potraživanja apelantov tužbeni zahtjev od 6. oktobra 2003. godine za naknadu materijalne štete u iznosu od 20.000 KM. U postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da je šteta nastala usljed saobraćajne nesreće koja se dogodila 20. augusta 2000. godine, koju je skrivio vozač vozila marke «VW Pasat» inostrane registracije, koje je posjedovalo zeleni karton DBV-W interthur Versicherung AG, a čiji broj je naveden u presudi. Nadalje, apelant se 10. februara 2003. godine obratio Birou osiguranja BH sa zahtjevom za naknadu štete vansudskim putem. Biro je predmet dostavio na obradu i likvidaciju «Sarajevo osiguranju», koje je zatim predmet dostavilo AVUS-u d.o.o International Reguliranje štete Sarajevo. AVUS je obavijestio apelanta da je predmet proslijedio Croatia osiguranju na obradu i likvidaciju, koji je zahtjev odbio zbog zastare. Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev, shodno odredbama člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima zastario(«Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni list RBIH» br. 2/92 i 13/93-u daljnjem tekstu:ZOO), zastario jer je štetni događaj nastupio 20. augusta 2000. godine, a da je apelant tužbu podnio 6. oktobra 2003. godine. Općinski sud je naveo da je utvrđeno da je apelant za štetu i učinioca saznao 20. augusta 2000. godine, od kada je počeo teći zastarni rok od tri godine za koliko zastarijevaju potraživanja po osnovu naknade štete. Pored toga, odbijen je kao neosnovan apelantov prigovor da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 380. ZOO jer se, prema mišljenju Općinskog suda, u konkretnom slučaju radilo o potraživanju naknade štete po osnovu obaveznog auto-osiguranja, a članom 380. ZOO je regulirano potraživanje nastalo po osnovu ugovornog osiguranja, pa je u ovom slučaju bilo moguće primijeniti jedino član 376. stav 1. ZOO.

3. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je, presudom broj GŽ-1095/04 od 28. oktobra 2005. godine, žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je pravilan stav prvostepenog suda vezan za zastaru potraživanja budući da je apelant za štetu i štetnika saznao već 20. augusta 2000. godine kada se i dogodila saobraćajna nesreća, a da je tužbu podnio tek 6. oktobra 2003. godine. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je neosnovano apelantovo pozivanje na brojne primjere sudske prakse prema kojima zastarni rok počinje teći ne samo od momenta nastanka štete već i od dana saznanja za obim i visinu štete jer se u tim slučajevima radi o naknadi nematerijalne štete. Također, Kantonalni sud smatra da je neosnovano i apelantovo pozivanje na odredbu člana 380. ZOO budući da je taj prigovor apelant već istakao u postupku pred prvostepenim sudom i da je o tom prigovoru prvostepni sud već odlučio.

4. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je, presudom broj 070-0-Rev-06-000283 od 19. aprila 2007. godine, reviziju odbio. U obrazloženju svoje presude Vrhovni sud je, između ostalog, pojasnio način računanja početka toka zastarnog roka u slučaju naknade štete, pa je istakao da je članom 376. stav 1. ZOO, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, propisano je da potraživanja za naknadu štete zastarjevaju u roku od tri godine od dana saznanja za nastalu štetu i štetnika, a da pri tome nije bitno da li je šteta odmah i procijenjena. Vrhovni sud je zaključio da je u ovom slučaju sporno bilo pitanje vremena od kada teče zastarni rok, ali da je ono «raščišćeno činjenicom koja se od tužbe pa do zaključenja rasprave i provedenim dokazima neprekidno konstatuje», a to je da je apelant saznao za nastanak štete i za štetnika onoga dana kada je šteta i nastala.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo «na pravičnu naknadu štete» u okviru prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u činjenici da su sudovi utvrdili da je njegovo potraživanje zastarjelo, iako po njegovom mišljenju to nije tačno. Naime, apelant smatra da je u njegovom slučaju zastarni rok trebalo računati od 7. oktobra 2000. godine, odnosno dana kada je Croatia osiguranje izvršila uviđaj i utvrdila visinu štete, a ne od dana kada se saobraćajna nesreća dogodila.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud treba prvo mora utvrditi da li je apelant imao imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se «imovina» apelanata koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sastojala u „legitimnom očekivanju“ apelanata da će ostvariti obeštećenje za oštećeno motorno vozilo, u vidu naknade za pretrpljenu materijalnu štetu, kako to propisuje ZOO. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da potraživanje naknade štete predstavlja «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

11. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je to miješanje bilo proporcionalno legitrimnom cilju. Ustavni sud smatra da je donošenjem osporenih presuda došlo do miješanja u apelantovu imovinu, odnosno da je apelant lišen imovine. Međutim, Ustavni sud smatra da je takvo miješanje zasnovano na zakonu i u javnom interesu koji se ogleda u potrebi održanja principa pravne sigurnosti u smislu da se zakonom propiše vrijeme u kojem se određena prava mogu ostvarivati, kako je to učinjeno članom 376. stav 1. ZOO. Što se tiče pitanja «proporcionalnosti» između zahtjeva od općeg interesa i zahtjeva za zaštitom prava apelanta, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud kao početak toka roka zastare za konkretno potraživanje uzeo 20. august 2000. godine, kada se saobraćajna nesreća u kojoj je učestvovao i apelant dogodila, odnosno kada je apelant saznao za štetu i štetnika. Međutim, Općinski sud je utvrdio da je apelant tužbu za naknadu materijalne štete podnio tek 6. oktobra 2003. godine, dakle nakon proteka subjektivnog roka od tri godine od kad je apelant saznao za štetu i za štetnika, kako su to sudovi nesporno utvrdili. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da zakon ne predviđa mogućnost početka računanja zastarnog roka od dana procjene visine materijalne štete već isključivo, kako je to već rečeno, od dana saznanja za učinjenu štetu i štetnika.. Imajući u vidu navedeno, kao i da nema ništa što ukazuje da je na apelanta relevantni zakon primijenjen proizvoljno, Ustavni sud smatra da je zadovoljen princip «proporcionalnosti» iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji povreda Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« povrede Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2038/07 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio