Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2076/07 («Kočanj-prom» d.o.o)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Legitimno očekivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2076/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 2076/07, rješavajući apelaciju «Kočanj-prom» d.o.o Zvornik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Kočanj-prom”d.o.o Zvornik podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000563 od 12. aprila 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Pž-48/05 od 21.oktobra 2005. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj Ps-101/02 od 18. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Kočanj-prom» d.o.o (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Jasminka Mehinagić, advokatica iz Kalesije, podnio je 11. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000563 od 12. aprila 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-48/05 od 21.oktobra 2005. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-101/02 od 18. februara 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Ps-101/02 od 18. februara 2005. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo da se Ministarstvo za raseljena i izbjegla lica Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da apelantu isplati iznos od 25.730 KM sa zakonskom zateznom kamatom i naknadi troškove postupka, zbog naknadno izvedenih građevinskih radova u dužini od 5 kilometara na putu Tršić-Sokolina-Kučić Kula, općina Zvornik. Navedenom presudom, također je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.520 KM. U postupku pred Općinskim sudom, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je da su apelant i tuženi, 16. septembra 1999. godine, zaključili Ugovor kojim se apelant obavezao da za tuženog izvede građevinske radove-sanaciju puta na relaciji Tršić-Sokolina-Kučić Kula u dužini od 5 kilometara, a tuženi je obavezan da apelantu za izvedene radove plati fiksnu cijenu od 36.800 KM, što je i učinjeno. Pored toga, Općinski sud je utvrdio da je apelant izveo i naknadne radove u vrijednosti od 25.730 KM.
3. Nadalje, Općinski sud je zaključio da su apelant i tuženi zaključili ugovor o građenju koji je, u skladu sa članom 630. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, «Službeni list SRBiH» br. 2/92 i «Službene novine F BIH», br 13/93, 13/94 i 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO), formalan ugovor za koji je obavezna pismena forma. Međutim, Općinski sud je zaključio da apelant u toku cijelog postupka nije dokazao da su mu naknadni radovi pismeno odobreni od strane tuženog, pri čemu nije od značaja to što je jedan od članova Komisije za tehnički pregled i primopredaju dao mišljenje da bi trebalo pristupiti zaključenju Aneksa ugovora u kome bi bilo predviđeno izvođenje naknadnih radova. Ovo stoga jer je u ZOO propisano da saglasnost za naknadne radove naručioca koji je pravno lice može dati samo zastupnik tog pravnog lica. Nadalje, Općinski sud je zaključio da su neosnovani i tužbeni navodi apelanta da su izvedeni radovi bili neophodni, jer član 634. stav 2. ZOO ne poznaje «neophodne» već samo «hitne i nepredviđene radove», tako što definiše sljedeće: «Hitni radovi se mogu izvesti i bez saglasnosti naručioca ako zbog njihove hitnosti izvođač nije bio u mogućnosti pribaviti neophodnu pismenu saglasnost. Nepredviđeni radovi su oni čije je poduzimanje bilo nužno zbog osiguranja stabilnosti objekta ili radi sprječavanja nastanka štete, a izazvani su neočekivano težom prirodom zemljišta, neočekivanom pojavom vode ili drugim vanrednim i neočekivanim događajima». S obzirom da u toku postupka nije utvrđeno da su naknadno izvedeni radovi imali karakter hitnih ili nepredviđenih radova već je utvrđeno da je izvođač smatrao da ugovoreni izvedeni radovi nisu bili dovoljni da se u cjelini poveže put između Tršića i Kučić Kule, Općinski sud je odbio apelantov zahtjev.
4. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je, presudom broj Pž-48/05 od 21.oktobra 2005. godine, žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su apelant i tuženi ugovorili cijenu u ukupnom iznosu i time isključili uticaj količine izvedenih radova na ugovorenu cijenu, čime su izrazili volju da određenu cijenu učine nezavisnom od eventualnih razlika između količine izvedenih radova u odnosu na predmjer i predračun. Pri tom se uzimalo da odstupanja izvedenih količina radova u odnosu na ugovorene količine predstavljaju rizik ugovora i to tako što višak radova predstavlja rizik izvođača, a manjak radova rizik naručioca. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da za svako odstupanje od ugovorenih i projektom predviđenih građevinskih radova osim hitnih i nepredviđenih radova izvođač morao imati pismenu saglasnost naručioca koju ne može ništa zamijeniti. Konačno, Kantonalni sud je istakao da u potpunosti prihvata obrazloženje Općinskog suda zašto konkretne radove ne smatra ni hitnim niti nepredviđenim, te je utvrdio da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani.
5. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud, presudom broj 070-0-Rev-06-000563 od 12. aprila 2007. godin,e odbio. U obrazloženju revizione presude Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja izveli pravne zaključke koje je kao valjane u potpunosti prihvatio i Vrhovni sud, te je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u činjenici da je izvršio sve radove i isporučio posipni materijal, a da mu za to nije plaćeno. Osim toga, apelant navodi da su svi radovi zavedeni u građevinsku knjigu koja je bila sakrivena i nije mogla biti iskorištena kao građevinski dnevnik. Nadalje, apelant navodi da je podnio i zahtjev za obnovu predmetnog postupka i da je taj zahtjev rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-
Gvl-06-000002 od 9. februara 2006. godine, odbijen.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud treba prvo mora utvrditi da li je apelant imao imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je članom 630. stav 2. ZOO propisana pismena forma ugovora o građenju. Nadalje, članom 633. ZOO je propisano da «za svako odstupanje od projekta građenja, odnosno ugovorenih radova, izvođač mora imati pismenu saglasnost naručioca, te da ne može zahtijevati povrećanje ugovorene cijene za radove koje je izvršio bez takve saglasnosti. Dakle, apelant je imao «ostvariv» zahtjev prema ZOO, ali je bilo potrebno da dokaže da je imao pismenu saglasnost naručioca za naknadne radove. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da apelant u toku cijelog postupka nije dokazao da je imao pismenu saglasnost naručioca za izvođenje naknadnih radova, što znači da apelant zbog toga nije mogao imati ni «legitimno očekivanje» da će ostvariti pravo na naplatu naknadno obavljenih radova.
13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji povreda Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« povrede Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović