Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2193/07 (B. V. i B. S.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2193/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 2193/07, rješavajući apelaciju Boška Vojinovića i Blanke Simonović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Boška Vojinovića i Blanke Simonović podnesena zbog dužine trajanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Banja Luci broj P.3408/98, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Boško Vojinović i Blanka Simonović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Vođenica, podnijeli su 27. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Banja Luci broj P.3408/98.
2. Apelanti su se, 20. augusta 1998. godine, obratili Vojnom pravobranilaštvu Vojske Republike Srpske, Pale (u daljnjem tekstu: Vojno pravobranilaštvo) sa zahtjevom za vansudsko obeštećenje zbog apelantovog ranjavanja u toku rata. Kako nisu dobili nikakav odgovor od Vojnog pravobranilaštva apelanti su 1. decembra 1998. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu u Banja Luci za naknadu nematerijalne štete zbog ranjavanja u toku rata. Osnovni sud je predmet registrirao pod brojem P-3408/98. Nakon toga, apelanti su 26. marta 2003. godine precizirali tužbu u skladu sa novim Zakonom o parničnim postupkom. Apelanti su, zatim, 20. maja 2003. godine dobili poziv za pripremno ročište koje je otkazano i ponovo zakazano za 11. juni 2003. godine. Međutim, navedeno ročište nije održano jer su apelanti dobili obavještenje da se prestalo raditi na predmetima «ratne štete» zbog stupanja na snagu zakona kojima je regulisano pitanje naknade ratne materijalne i nematerijalne štete i da će njihov predmet biti proslijeđeni nadležnom pravobranilaštvu na rješavanje.
3. Apelanti smatraju da im je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da im je navedeno pravo povrijeđeno posebno zbog toga što im je poznato da su «drugi predmeti rješavani i donesene pravosnažne odluke» dok u njihovom predmetu, i pored urgencija, nije ništa rađeno, već je predmet proslijeđen na rješavanje Pravobranilaštvu. Pored toga, apelanti traže da Ustavni sud naloži Vladi Republike Srpske da im zbog dužine trajanja postupka isplati kompenzaciju u iznosu od 10.000 KM.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
5. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacija, a u vezi sa navodima apelanata da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj odluci AP 519/06 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 8. novembra 2007. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba) već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom. Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, zaključio da je nesporno da u predmetu koji je apelant vodio radi naknade štete pred sudom nije donesena konačna odluka i da je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, koji određuje nadležnost Pravobranilaštva za pitanja naknada ratne štete. S tim u vezi, Općinski sud je bio obavezan da postupi u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku Republike Srpske koje regulišu pitanja stvarne sudske nadležnosti. Član 17. Zakona o parničnom postupku nalaže sudu da tokom cijelog postupka pazi na svoju stvarnu nadležnost, pa je sud, nakon što je utvrdio da je u konkretnoj stvari prestala njegova nadležnost, predmet ustupio nadležnom Pravobranilaštvu. S obzirom da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na isplatu naknade ratne štete, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije, nego se u odnosu na povredu tog prava poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelanti nemaju opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na koje su se pozvali.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović