Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2306/07 (Z. H.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Stanovi JNA
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2306/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 2306/07, rješavajući apelaciju Zore Hrgović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Zore Hrgović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-

U-06-000 199 od 12. juna 2007. godine, Rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać broj 11/2-23-202-UP-2/06 od 17. maja 2006. godine i Rješenja Službe imovinskopravnih poslova i katastra nepokretnosti Opštine Bihać broj 04/23-3742 od 23. februara 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zora Hrgović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sevojna, Republika Srbija, podnijela je 2. avgusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-U-06-000 199 od 12. juna 2007. godine, Rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 11/2-23-202-UP-2/06 od 17. maja 2006. godine i Rješenja Službe imovinskopravnih poslova i katastra nepokretnosti Opštine Bihać (u daljnjem tekstu: Služba) broj 04/23-3742 od 23. februara 2006. godine.

2. Rješenjem Službe broj 04/23-3742 od 23. februara 2006. godine proglašen je ništavnim zaključak opštinskog načelnika Opštine Bihać o izvršenju Odluke Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 04/23-3742 od 5. septembra 2003. godine. Takođe je odbijen i zahtjev apelantkinjinog supruga Dinka Hrgovića za povraćaj stana koji se nalazi u Bihaću, Hermani H-15 (u daljnjem tekstu: sporni stan) i stan je vraćen na raspolaganje Federalnom ministarstvu odbrane. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantkinjin suprug Službi obnove i stambeno-komunalnih poslova Opštine Bihać podnio zahtjev za izvršenje Odluke CRPC-a broj 531-1805-1/1 od 24. aprila 2003. godine kojom je utvrđeno da je 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Nakon toga, Služba je donijela zaključak o dozvoli izvršenja navedene odluke CRPC-a. Nakon što se, postupajući povodom predmetnog zaključka, privremeni korisnik iselio iz spornog stana apelantkinja je, kao punomoćnik svoga supruga, uvedena u posjed stana 18. novembra 2003. godine. Dalje, Federalno ministarstvo odbrane je podnijelo zahtjev za ponovno razmatranje Odluke CRPC-a broj 531-1805-1/1 od 24. aprila 2003. godine. S tim u vezi, Služba je 14. decembra 2005. godine primila Odluku CRPC-a broj R-531-

1805-1/1-01-307/04 od 21. oktobra 2005. godine kojom je usvojen navedeni zahtjev. Navedenom odlukom CRPC-a stavljena je van snage Odluka broj 531-1805-1/1 od 15. aprila 2003. godine i odbijen je zahtjev apelantkinjinog supruga za povraćaj spornog stana. Naime, na osnovu izvoda iz «Službenog vojnog lista» Vojske Jugoslavije-Naredbe komandanta ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane broj 2-27, utvrđeno je da je apelantkinjinom suprugu tek 24. novembra 1997. godine prestala profesionalna vojna služba u Vojsci Jugoslavije. Kako je članom 3a stav 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da se lice koje je poslije 14. decembra 1995. godine ostalo u aktivnoj službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine ne smatra izbjeglicom i nema pravo na povraćaj stanarskog prava, tako je zahtjev apelantkinjinog supruga za povraćaj spornog stana odbijen i predmetna odluka CRPC-a je stavljena van snage.

3. Protiv navedenog rješenja apelantkinja je izjavila žalbu Ministarstvu koje je Rješenjem broj 11/2-23-202-UP-2/06 od 17. maja 2006. godine žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju navedenog rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Sem toga, Ministarstvo je navelo da je apelantkinja žalbene navode koji se tiču pravilnosti postupka koji je vođen pred CRPC-om mogla isticati u zahtjevu za ponovno razmatranje odluke CRPC-a, a ne u postupku pred tim Ministarstvom, budući da Ministarstvo nema nadležnost za ocjenu pravilnosti postupka pred CRPC-om, te da zbog toga ove navode smatra neosnovanim. Dalje, vezano za apelantkinjine navode o tome da je u konkretnom slučaju Služba prilikom donošenja osporenog rješenja trebala da primijeni član 19 Zakona o stambenim odnosima i utvrdi da je apelantkinja nakon smrti svog supruga nosilac stanarskog prava na spornom stanu, Ministarstvo je navelo da smatra da su i ovi navodi neosnovani. Naime, član 3a Zakona utvrđuje se samo u odnosu na jedno lice - nosioca stanarskog prava - što je u konkretnom slučaju bio apelantkinjin suprug a ne apelantkinja.

4. Protiv navedenog rješenja apelantkinja je podnijela tužbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je Presudom broj 001-0-U-06-000 199 od 12. juna 2007. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da smatra da su upravni organi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Takođe, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i apelantkinjini navodi da je prvostepeni upravni organ trebalo da primijeni član 19 Zakona o stambenim odnosima zato što nosilac stanarskog prava može da bude samo jedno lice a to je bio apelantkinjin suprug. S tim u vezi, Kantonalni sud smatra da je pravilan zaključak prvostepenog organa da apelantkinjin suprug ne ispunjava uslove za povraćaj stana iz člana 3a Zakona budući da je ostao u vojnoj službi u Vojsci Jugoslavije sve do 24. novembra 1997. godine, a apelantkinja nije dokazala suprotno.

5. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantkinja vidi, prije svega, u pogrešnoj primjeni člana 19 Zakona o stambenim odnosima iz kog proizilazi da je apelantkinja, pošto je kao supruga nosioca stanarskog prava ispunjavala uslove iz člana 3a Zakona, imala pravo na povraćaj spornog stana, te da njeno pravo nije trebalo da se veže za pravo njenog pokojnog supruga. Sem toga, apelantkinja smatra da joj je, s obzirom na to da je bila uvedena u posjed stana i u njemu provela četiri godine, povrijeđeno pravo na dom i pravo na imovinu budući da joj je osporenim odlukama stan oduzet.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će da odbaci apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud ukazuje na to da je o istim činjeničnim i pravnim pitanjima, koja su pokrenuta i predmetnom apelacijom, već odlučivao u svojoj Odluci broj AP 2725/06 (vidi

Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2725/06 od 12. februara 2009. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 26/09). Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, između ostalog, zaključio da nema povrede prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kao ni povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada je odbijen zahtjev za povraćaj stana zbog toga što je apelantkinjin suprug, kao raniji nosilac stanarskog prava, nakon datuma koji je propisan zakonom ostao u profesionalnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH. Sem toga, Ustavni sud je zaključio da je miješanje u pravo na dom i pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom, da je imalo legitiman cilj od opšteg interesa kao i da je postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantkinjinog prava i opšteg interesa. S obzirom na to da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na istovjetnu pravnu i činjeničnu situaciju, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati apelantkinjine navode nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelantkinja nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na koja se pozvala.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2306/07 (Z. H.) | Sudska praksa | Aktio