Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1586/07 (G. L., S. K., S. M., D. Ć., V. K.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1586/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 1586/07, rješavajući apelaciju Gojka Lečića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gojka Lečića, Sime Kučinara, Srećka Mićića, Dragana Ćuka, Vinke Krulj, Vesne Pecelj, Vlade Jahura, Milanke Novokmet, Dare Pešut, Vlatke Bjelica, Gordane Kozić, Slađane Novokmet, Svetlane Đogo, Neđe Krulja, Zorana Mutapčića, Đorđa Bukvića, Branka Gaćine, Vladislava Jahura, Borka Novokmeta, Vasilija Bogdanovića, Miroslava Brborića, Ljubana Pecelja, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 128 od 20. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Gojko Lečić, Simo Kučinar, Srećko Mićić, Dragan Ćuk, Vinka Krulj, Vesna Pecelj, Vlado Jahura, Milanka Novokmet, Dara Pešut, Vlatka Bjelica, Gordana Kozić, Slađana Novokmet, Svetlana Đogo, Neđo Krulj, Zoran Mutapčić, Đorđe Bukvić, Branko Gaćina, Vladislav Jahura, Borko Novokmet, Vasilije Bogdanović, Miroslav Brborić i Ljuban Pecelj (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Ljubinja, koje zastupa Nebojša Rudan, advokat iz Trebinja, podnijeli su 31. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 128 od 20. marta 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-364/02 od 20. oktobra 2005. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata, pa je tuženi «Bovel» d.o.o. Ljubinje (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan da apelantima isplati po osnovu neisplaćenih plaća za period od 1998. godine do 30. juna 2001. godine ukupan iznos od 107.301,74 KM, odnosno pojedinačne iznose za svakog apelanta kako je označeno u prvostepenoj presudi, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 4. septembra 2002. godine do isplate, te na ime neisplaćenih otpremnina ukupan iznos od 22.178,00 KM, odnosno pojedinačne iznose za apelante označene u prvostepenoj presudi, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. oktobra 2002. godine do isplate. Tuženi je obavezan da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 14.020,00 KM, a preko dosuđenih iznosa apelanti su odbijeni.

3. Osnovni sud je donio navedenu odluku utvrdivši, između ostalog, da su apelanti bivši radnici preduzeća PP «Plantaže» Ljubinje, kojima je radni odnos prestao 30. septembra 2002. godine radi ekonomskih i organizacionih poteškoća u poslovanju. Prethodno, između Direkcije za privatizaciju i tuženog kao kupca 4. marta 2002. godine zaključen je ugovor o prodaji predmeta licitacije broj 01-SP-711-4/99, kojim je tuženi kupio 100% državnog kapitala u preduzeću «Plantaže» Ljubinje. Tuženi je 25. aprila 2002. godine, kao vlasnik i osnivač preduzeća za trgovinu i proizvodnju «Bovel» Ljubinje, donio odluku da se «Plantaže» Ljubinje pripoji preduzeću «Bovel» Ljubinje i da je tuženi pravni slijednik PP «Plantaže» Ljubinje. Sud je utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev apelanata za naknadu neisplaćenih plaća, zaključujući da ova obaveza tuženog proizlazi iz ugovora o kupoprodaji PP «Plantaže» Ljubinje od 4. marta 2002. godine, kojim je tuženi kao kupac prihvatio da plati obaveze tog preduzeća zaključno sa 30. junom 2001. godine. Sud je zahtjev apelanata za isplatom plaća u periodu od 1. jula 2001. godine do 30. septembra 2002. godine ocijenio neosnovanim pozivom na član 50. Općeg kolektivnog ugovora i činjenicu da apelanti faktički nisu radili od marta 2002. godine do prestanka radnog odnosa 30. septembra 2002. godine. Odluku, kojom je apelantima dosuđena naknada otpremnine u ukupnom iznosu od 22.178,00 KM, sud je donio na osnovu člana 127. Zakona o radu.

4. Protiv presude Osnovnog suda broj P-364/02 od 20. oktobra 2005. godine tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je, presudom broj 015-0-Gž-06-000 031 od 11. septembra 2006. godine žalbu tuženog odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je žalbene prigovore tuženog ocijenio neosnovanim smatrajući da se tuženi prema članu 366. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89, te Službeni glasnik Republike Srpske», br.17/93, 3/96 i 39/03-u daljnjem tekstu: ZOO) odrekao od zastarjelosti kada je priznao zastarjele obaveze zaključno sa 30. junom 2001. godine, čime je zastarjelost potraživanja apelanata prekinuta na osnovu člana 367. ZOO, te da nije osnovan prigovor tuženog da je u smislu člana 105. stav 2. Zakona o radu nastupila zastara potraživanja.

5. Protiv presude Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000 031 od 11. septembra 2006. godine tuženi je podnio reviziju Vrhovnom sudu koji je, presudom broj 118-0-Rev-06-001 128 od 20. marta 2007. godine reviziju tuženog djelomično uvažio, presudu Okružnog suda broj 015-0-Gž-

06-000 031 od 11. septembra 2006. godine preinačio tako što je žalbu tuženog djelomično uvažio i presudu Osnovnog suda broj P-364/02 od 21. oktobra 2005. godine ukinuo u dijelu kojim je apelantima dosuđena naknada neisplaćenih plaća u ukupnom iznosu od 107.301,74 sa pripadajućom zakonskom kamatom od 4. septembra 2002. godine do isplate, i u tom dijelu je tužbu odbacio. Također, prvostepena presuda je preinačena u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka tako da je iznos od 14.020,00 KM smanjen na iznos od 2.058,00 KM. U ostalom dijelu revizija je odbijena.

6. U obrazloženju revizijske presude, međutim, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su u konkretnoj parnici apelanti tražili da se tuženi obaveže da svakom od njih nadoknadi neisplaćene plaće za period od 1998. godine do 30. septembra 2002. godine u ukupnom iznosu od 156.717,88 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 4. septembra 2002. godine do isplate, te na ime otpremnine ukupan iznos od 22.178,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. oktobra 2002. godine do isplate. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud, donoseći osporenu odluku, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je apelantima dosuđena naknada na ime neisplaćenih plaća za period od 1998. godine do 30. juna 2001. godine u ukupnom iznosu od 107.301,74 KM. Vrhovni sud je konstatirao da nije sporno da je tuženi pravni slijednik PP «Plantaže» Ljubinje od 25. aprila 2002. godine i da ukupne obaveze bivše PP «Plantaže» Ljubinje i tuženog kao njegovog pravnog sljednika prema apelantima na ime neisplaćenih plaća u periodu od 1998. godine do 30. juna 2001. godine ukupno iznose 107.301,74 KM, te da ovaj iznos nije isplaćen apelantima, čime je poslodavac povrijedio prava apelanata kao radnika.

7. Nadalje, sud je istakao da su apelanti za povredu ovih prava saznali odmah tj. kada im dospjele plaće nisu isplaćene, a predmetnu tužbu sudu, kojom su zahtijevali isplatu, podnijeli su 4. septembra 2002. godine. Sud se pozvao na član 105. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 41/00, 47/02, 38/03 i 66/03) kojim je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava u roku od jedne godine od dana saznanja za tu povredu. Kako su apelanti tužbu podnijeli 4. septembra 2002. godine, Vrhovni sud je zaključio da su se samo za potraživanja koja su nastala i dospjela jednu godinu prije podnošenja tužbe ostvarili uslovi za meritorno raspravljanje tj. za potraživanje naknade neisplaćenih plaća u periodu od 4. septembra 2001. godine do 4. septembra 2002. godine. Međutim, prvostepenom presudom apelantima je dosuđena naknada plaće za period do 30. juna 2001. godine, a odbijen tužbeni zahtjev po ovom osnovu za period od 1. jula 2001. godine do 30. septembra 2002. godine, kada im je prestao radni odnos. Apelanti nisu izjavili žalbu protiv prvostepene presude, a drugostepeni sud odlučujući o žalbi tuženog potvrdio je prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu. Vrhovni sud je ocijenio da je tužba neblagovremena u odnosu na potraživanje konkretne naknade za period od 1998. godine do 30. juna 2001. godine, koji je i predmet pobijanja u revizionom postupku, te da je u ovom dijelu tužbu trebalo odbaciti u smislu člana 67. tačka 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/05,85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP).

8. Apelanti smatraju da je odlukom Vrhovnog suda u dijelu kojim je drugostepena presuda preinačena, odnosno presuda prvostepenog suda ukinuta u dijelu u kojem im je dosuđena naknada neisplaćenih plaća sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava apelanti su obrazložili iznoseći hronologiju događaja, tvrdeći da nije sporno da je tužba podnesena 4. septembra 2002.godine, ali je bitna «kardinalna greška Vrhovnog suda u tome što je Zakon o radu RS, stupio na snagu početkom novembra 2000. godine a primijenjen je retroaktivno, na potraživanja koja su nastala 1998. 1999. godine do novembra mjeseca 2000. godine kada je važio Zakon o radnim odnosima RS («Službeni glasnik RS» broj 25/93) koji nije predviđao rok zastare od 1 godine dana od dana saznanja za povredu». Apelanti su naveli da se tuženi u smislu člana 366. Zakona o obligacionim odnosima odrekao zastarjelosti pismenim priznanjem svojih obaveza prema njima.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanata koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.) Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-

20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

12. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da su u parničnom postupku stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (član 7. stav 1. ZPP). Prema čl. 8., 67. stav 1. tačka 2. i članu 250. stav 1. ZPP sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi da je tužba podnesena neblagovremeno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe, a ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. Ustavni sud zapaža da prema čl. 165. i 166. Zakona o radu (koji je stupio na snagu 16. novembra 2000. godine), postupci za zaštitu prava radnika, započeti prije stupanja na snagu ovog zakona okončat će se prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona, a danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o radnim odnosima («Službeni glasnik RS» br. 25/93, 14/94,15/96, 21/96, 3/97 i 10/98). U konkretnom slučaju, međutim, postupak po tužbi je započet nakon stupanja ovog zakona na snagu, pa su stoga apelantovi navodi o retrokativnoj primjeni tog zakona neosnovani. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u postupku odlučivanja o reviziji nije proizvoljno primijenio relevantne propise kada je odbacio tužbu apelanata u tom dijelu, imajući u vidu zakonom propisani prekluzivni rok za podnošenje tužbe o kojem su apelanti morali da vode računa, o čemu je dao jasne i dovoljne razloge.

13. U vezi sa navodima apelacije da se tuženi odrekao zastarjelosti pismenim priznanjem svojih obaveza prema apelantima, Ustavni sud ukazuje da se prvostepeni sud u svojoj odluci pozvao na ugovor o kupoprodaji preduzeća od 4. marta 2002. godine, a ne na pismenu izjavu o priznanju zastarjele obaveze, koja mora biti data u smislu člana 366. ZOO na izričit način i odnositi se i na osnov i na visinu obaveze, kako bi proizvela dejstvo odricanja od zastarjelosti. Takva izjava nije dostavljena ni uz apelaciju.

14. U kontekstu navedenog, budući da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanata i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata. Ustavni sud smatra da su zaključci u odluci Vrhovnog suda jasno obrazloženi, da nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, te da se Vrhovni sud izjasnio na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1586/07 (G. L., S. K., S. M., D. Ć., V. K.) | Sudska praksa | Aktio