Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-17/07 (M. G.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-17/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-17/07, rješavajući apelaciju Mladena Gojića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Gojića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj U-664/05 od 26. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Gojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 29. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj U-664/05 od 26. oktobra 2006. godine.

2. Rješenjem Općine Bihać – Služba obnove i stambeno-komunalnih poslova broj 04- 23-406/02/3 od 1. novembra 2002. godine, odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelanta za povrat stana koji se nalazi u Bihaću u ulici Harmani H-16 ulaz IV sprat 1 stan lijevo (u daljem tekstu: predmetni stan). Zahtjev je bio neblagovremen obzirom da je podnesen 1. februara 2002. godine, a krajnji rok za podnošenje ovakvih zahtjeva bio je 3. decembar 1999. godine. Rješenjem Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać broj 11/2-23- 1009-UP-2/02 od 23. oktobra 2003. godine, usvojena je žalba apelanta, poništeno rješenje od 1. novembra 2002. godine, te predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje. Kantonalno ministarstvo za građenje je smatralo da je apelant podnio zahtjev za vraćanje stana u vlasništvu, te da isti treba ispitati u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana («Službene novine FBiH» br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01 i 24/03), tj. utvrditi da li je apelant vlasnik predmetnog stana, te u skladu sa tim donijeti odluku o njegovom zahtjevu. Nakon donošenja ovog rješenja, uslijedio je postupak koji je okončan presudom Kantonalnog suda koja se osporava apelacijom.

Postupak okončan presudom Kantonalnog suda broj U-664/05 od 26.10.2006. god.

3. Rješenjem Općine Bihać – Služba prostornog uređenja, katastra i imovinsko pravnih poslova (u daljem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj 03/3-31-406 od 6. januara 2005. godine, odbijen je zahtjev apelanta za povrat imovine – predmetnog stana. Tokom postupka od apelanta je bilo zatraženo da priloži dokaze o vlasništvu nad predmetnim stanom. U svrhu dokazivanja prava vlasništva nad predmetnim stanom, apelant je prezentirao: a) rješenje Komande garnizona Bihać broj: 150/03 od 14. novembra 1991. godine kojim mu se, kao starijem vodniku bivše JNA, predmetni stan ustupa u otkup; b) ugovor o kupoprodaji predmetnog stana In.br. 170-2/1 od 10. februara 1992. godine, koji je potpisan od strane prodavca i kupca te vojnog pravobranioca, s tim da njihovi potpisi nisu bili ovjereni pred nadležnim sudom, a ugovor ne sadrži ni pečat nadležne poreske uprave o plaćenom porezu na promet nekretnina; i c) fotokopije uplatnica iz kojih se vidi da je apelant, 13. februara 1992. godine, prodacu isplatio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 466.000 tadašnjih dinara. Prvostepeni organ uprave je zaključio da dostavljena dokumentacija ne predstavlja validan pravni osnov (potpisi ugovarača nisu ovjereni pred sudom) kojim se dokazuje vlasništvo nad predmetnim stanom, te je odbio zahtjev apelanta.

4. Žalba apelanta je odbijena kao neosnovana rješenjem Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać (u daljem tekstu: drugostepeni organ uprave) broj 11/2-23-175-UP-2/05 od 13. septembra 2005. godine. Drugostepeni organ uprave je potvrdio rješenje prvostepenog organa uprave, uz napomenu da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» broj 54/04 od 16. oktobra 2004. godine) izmijenjen član 39. navedenog zakona, koji propisuje šta se ima smatrati pravno-obavezujućim ugovorom o kupoprodaji stana, a odredbe istog glase: «Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA («Službeni list SFRJ» broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku». Imajući u vidu navedeno, drugostepeni organ uprave je smatrao da je žalba neosnovana, obzirom da je očigledno da apelant ne ispunjava uslove u pogledu citirane zakonske odredbe, jer ugovor o otkupu predmetnog stana nije bio dostavljen nadležnoj poreskoj upravi na ovjeru.

5. Kantonalni sud je, presudom broj U-664/05 od 26. oktobra 2006. godine, odbio kao neosnovanu tužbu apelanta radi poništenja rješenja drugostepenog organa uprave. U obrazloženju navedene presude, Kantonalni sud je podržao stavove prvostepenog i drugostepenog organa uprave, pozivajući se na odredbe čl. 39. i 39.e) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da prema članu 39.e) navedenog zakona postoje tri situacije u kojima postoji pravno obavezujući ugovor o otkupu stana, i to: a) nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u FBiH i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u FBiH, te nema pravo na upis vlasništva na tom stanu; b) nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije BiH, a nije stekao stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od FBiH utvrđenu u skladu sa članom 18. Zakona, umanjeno za amortizaciju; i c) nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona, za čiji stan je sadašnji korisnik u skladu sa važećim zakonima zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od FBiH utvrđenu na način iz stava 2. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su i prvostepeni i drugostepeni organ pravilno proveli postupak, pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo

6. Apelant smatra da su presudom Kantonalnog suda povrijeđena njegova prava kako slijedi: a) pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija); b) pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije; i c) pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

7. Apelant navodi da je zaključio ugovor sa bivšim SSNO i isplatio kupoprodajnu cijenu u potpunosti, ali da je, zbog izbijanja rata u Bosni i Hercegovini i straha za vlastiti život, kao lice srpske nacionalnosti, morao da napusti Bihać, te nije mogao da dostavi ugovor na ovjeru nadležnoj poreskoj službi i da se upiše kao vlasnik u zemljišne knjige. Apelant smatra da nema njegove odgovornosti zbog neizvršavanja predmetnih radnji, već se to ima pripisati višoj sili tj. izbijanju rata u Bosni i Hercegovini. Apelant naglašava kako odredbe čl. 39. i 39.e) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo krše njegovo pravo na imovinu i dom jer ga spriječavaju da se vrati u predmetni stan.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Pravno na pravično suđenje

10. Ustavni sud primjećuje da je apelant propustio rokove da zahtijeva povrat posjeda predmetnog stana u svojstvu nosioca stanarskog prava. Zahtjev za povrat posjeda predmetnog stana apelant je podnio na temelju odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, koji za vlasnike nekretnina ne propisuje rokove za vraćanje u posjed nekretnina koje su proglašene napuštenim ili su date na privremeno korištenje. Međutim, u takvom slučaju, podnosilac zahtjeva mora dokazati pravo vlasništva nad nekretninom za koju traži da mu se vrati u posjed, obzirom da navedeni zakon propisuje postupak vraćanja nekretnine isključivo njenom vlasniku. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant, u postupku pred nadležnim organima i sudom, nije uspio dokazati da je vlasnik predmetnog stana. Iz dokaza predočenih tokom postupka, nadležni upravni organi i sud su nesporno utvrdili da apelant nije upisan kao vlasnik predmetnog stana u javnim knjigama, niti posjeduje valjan pravni osnov na temelju kojeg bi mogao zahtijevati upis prava vlasništva u javne knjige (potpisi ugovarača na ugovoru od 10. februara 1992. godine nisu ovjereni pred nadležnim sudom, niti je taj ugovor ovjeren pečatom nadležne poreske uprave).

11. Također, upravni organi i sud su utvrdili da apelant nije uspio dokazati ni da posjeduje «pravno obavezujući ugovor» iz člana 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, obzirom da ugovor o otkupu predmetnog stana od 10. februara 1992. godine nije «dostavio nadležnoj poreskoj službi na ovjeru».

12. Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja organa uprave i Kantonalnog suda proizlazi da je jedina situacija u kojoj bi se mogao zahtijevati upis prava vlasništva u zemljišne knjige za stanove otkupljene od bivšeg SSNO, ona propisana članom 39.a) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koji glasi: «Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstva odbrane Federacije taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Ministarstvo odbrane Federacije izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu». Međutim, u ponovnom postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda nije bilo sporno da se apelant ne nalazi u posjedu predmetnog stana jer je propustio rokove da zahtijeva povrat kao nosilac stanarskog prava, a o njegovom zahtjevu je meritorno odlučeno kao da je podnio zahtjev za povrat stana u vlasništvu, dok je nesporno dokazano da ugovor o otkupu predmetnog stana nije pravno obavezujući jer isti nije dostavljen nadležnoj poreskoj službi na ovjeru. Stoga, po mišljenju Ustavnog suda, obrazloženje Kantonalnog suda koje ukazuje da apelant nije ispunio uvjete iz člana 39. citiranog zakona nije dato proizvoljno i isto je u skladu sa standardima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. Prema tome, u situaciji kao što je ova kada su na nesporne činjenice primijenjene važeće zakonske odredbe, te kada je Kantonalni sud detaljno analizirao relevantne propise i dao uvjerljivo i jasno obrazloženje o tome zašto je neosnovan zahtjev apelanta da se vrati u posjed predmetnog stana, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» da tvrdi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa će se apelacija odbiti kao očigledno prima facie neosnovana temeljem člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Pravo na imovinu

14. U konkretnom slučaju, apelant tvrdi da predmetni stan predstavlja njegovu imovinu, da ga je otkupio od vlasnika kome je u potpunosti isplatio ugovorenu cijenu, a da zbog ratnih prilika i svoje nacionalnosti ugovor nije mogao dostaviti nadležnoj poreskoj službi. Apelant navodi da odredbe člana 39. i 39.e) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo krše njegovo pravo na imovinu zaštićeno članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

15. U konkretnom slučaju radi se o postupku koji se tiče zahtjeva apelanta za povrat imovine prema Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. U odgovoru na pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o apelantovoj «imovini» koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.

16. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da su pozitivnim propisima regulisani uslovi i postupak za povrat napuštene imovine, što znači da je apelant imao «ostvariv zahtjev», ali je morao dokazati da su ispunjeni propisani uslovi. Dakle, postupak koji je razultirao osporenim odlukama nije se ticao apelantove postojeće imovine, već se apelant samo pojavljuje kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69 i, mutatis mutandis, odluka Ustavnog suda broj AP-2349/06 od 27. februara 2008. godine). Imajući u vidu ovaj zaključak, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelant imao bar «legitimno očekivanje» da će njegov ostvariv zahtjev za povrat imovine po Zakonu o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana biti riješen u njegovu korist (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 3214/06 od 17. novembra 2008. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

17. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant nije uspio dokazati pred organima uprave i Kantonalnim sudom da je vlasnik ili da posjeduje valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnom stanu, odnosno da ispunjava zakonom propisane uslove da bi mu bilo priznato pravo vlasništva nad predmetnim stanom, na osnovu čega bi onda mogao da ostvari i povrat posjeda na predmetnom stanu na temelju odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. U takvoj situaciji, Ustavni sud smatra da apelant nije mogao imati ni «legitimno očekivanje» da će ovakvom njegovom zahtjevu za povrat imovine u skladu sa navedenim zakonom biti udovoljeno, budući da očigledno nisu bili ispunjeni propisani uslovi. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema «opravdan zahtjev» da tvrdi kako je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, pa će se apelacija odbiti kao očigledno prima facie neosnovana temeljem člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Pravo na dom

18. Imajući u vidu zaključak u pogledu navoda o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitivati postoji li kršenje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-17/07 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio