Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-385/07 (F. G.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Aktivna legitimacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-385/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, dopredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, suci, na sjednici održanoj 10. lipnja 2009. godine, u predmetu broj AP 385/07, rješavajući apelaciju Franje Garića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Franje Garića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-778/05 od 17. listopada 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-26/05 od 8. travnja 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj Ps-98/03-I od 27. prosinca 2004. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Franjo Garić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Odvjetnički ured «Sesar-Ćurić» iz Mostara, podnio je 20. siječnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-778/05 od 17. listopada 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-26/05 od 8. travnja 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-98/03-I od 27. prosinca 2004. godine.

2. Apelant je 7. lipnja 1996. godine podnio tužbu u ime Privatnog poduzeća za preradu plastičnih masa «Vitronic» Vitez protiv Hrvatske Republike Herceg-Bosna, Ministarstvo obrane Mostar, radi isplate duga u iznosu od 44.620,50 DEM. Apelant je 6. srpnja 1998. godine uredio tužbu tako što je kao pravnog sljednika tuženog označio Federaciju Bosne i Hercegovine, Ministarstvo obrane (u daljnjem tekstu: tuženi). Apelant je 30. travnja 2004. godine izvršio subjektivnu preinaku svoje tužbe označavajući tužitelja na sljedeći način: Franjo Garić kao bivši vlasnik samostalne obrtničke radnje u Vitezu. U tužbi je navedeno da je tužitelj («Vitronic» Vitez) na temelju Rješenja Hrvatskog vijeća obrane, Uprava za obranu Travnik, broj 02-11-0897-4-93/93 od 13. kolovoza 1993. godine proglašen za subjekta koji je značajan za obranu. Također je navedeno da je tužitelj 30. studenoga 1995. godine tuženom dostavio na isplatu svoj račun u iznosu od 44.620,50 DEM, a koji nikad nije bio plaćen. Tijekom parničnog postupka, koji je vođen povodom navedene tužbe, ključno pitanje se odnosilo na postojanje aktivne legitimacije na strani tužitelja, na što je prigovarao tuženi. Naime, tuženi je tvrdio da u spisu ne postoje validni dokazi da je Franjo Garić (apelant) bio vlasnik firme «Vitronic» koja je 13. kolovoza 1993. godine proglašena za subjekta koji je značajan za obranu i koja je tuženom 30. studenoga 1995. godine ispostavila fakturu.

3. Općinski sud je izvršio uvid u Rješenje Hrvatskog vijeća obrane, Uprava za obranu Travnik, broj 02-11-0897-4-93/93 od 13. kolovoza 1993. godine. Uvidom u to rješenje Općinski sud je utvrdio da je firma PP «Vitronic» proglašena subjektom koji je posebno značajan za obranu. Na temelju Rješenja Ureda za obranu Vitez broj 01-11-04-08-392/03 od 7. srpnja 1993. godine utvrđeno je da je firma PP «Vitronic» u vlasništvu Franje Garića, te da je uključena u obranu proizvodnjom MTS-a. Uvidom u račun broj 0358/93-GF od 30. studenoga 1995. godine utvrđeno je da je taj račun u iznosu od 44.620,50 DEM firma PP «Vitronic» dostavila tuženom na naplatu.

4. Međutim, uvidom u Rješenje o upisu u sudski registar broj U/I-158/98 Kantonalnog suda u Travniku od 19. kolovoza 1998. godine, utvrđeno je da je u navedenom ulošku, na temelju Odluke o osnutku broj 1/98 od 6. kolovoza 1998. godine, upisan gospodarski subjekt pod nazivom «Vitronic» d.j.o. Vitez. Uvidom u navedene dokumente Općinski sud je zaključio da firma «Vitronic», registrirana rješenjem od 6. kolovoza 1998. godine, nije nastala bilo kakvim pravnim slijedom u odnosu na firmu PP «Vitronic» koja je 13. kolovoza 1993. godine proglašena subjektom koji je značajan za obranu i koja je tuženom dostavila na naplatu račun od 30. studenoga 1995. godine. Osim toga, sud je naglasio da ne postoje bilo kakvi dokazi koji bi upućivali na to da je firma PP «Vitronic» prenijela svoje potraživanje od 30. studenoga 1995. godine na firmu «Vitronic» d.j.o. Vitez, koja je registrirana 19. kolovoza 1998. godine.

5. Na temelju Uvjerenja Službe za gospodarstvo, obnovu i razvitak Općine Vitez broj UP-04-21-379/02 od 27. veljače 2002. godine, utvrđeno je da apelant posjeduje odobrenje za rad samostalne obrtničke radnje, RTV mehaničar, prema Rješenju broj 04-351/85 od 23. siječnja 1985. godine. Na temelju Rješenja Odjela opće uprave Općine Vitez broj 02-351-3323/97, utvrđeno je da je apelantu 10. prosinca 1997. godine odobren osnutak SOR «Vitronic». Imajući u vidu navedene dokaze, sud je utvrdio da apelant, u vrijeme kada je «Vitronic» dostavio tuženom na naplatu račun od 30. studenoga 1995. godine, nije imao registriranu obrtničku radnju pod nazivom «Vitronic», uz napomenu da su ovi dokazi izvođeni obzirom na to da je apelant izvršio subjektivnu preinaku svoje tužbe označavajući tužitelja na sljedeći način: Franjo Garić kao bivši vlasnik samostalne obrtničke radnje u Vitezu.

6. Općinski sud je naglasio da se iz uvjerenja Ureda za obranu Vitez od 7. srpnja 1993. godine, u kojem je navedeno da je apelant vlasnik firme «Vitronic», koja je proglašena subjektom koji je značajan za obranu, ne može zaključiti da je apelant u to vrijeme imao registrirano privatno poduzeće, pogotovo kada se ima u vidu nesporna činjenica da je apelant pred mjerodavnim sudom registrirao privatno poduzeće «Vitronic» d.j.o. Vitez tek 19. kolovoza 1998. godine. Osim toga, Općinski sud je naveo da u spisu postoji uvjerenje Uprave za obranu Travnik, Odjel za obranu Vitez, od 7. ožujka 2002. godine iz kojeg proizlazi da je firma «Vitronic» iz Viteza, u apelantovom vlasništvu, imala status poduzeća koje je posebno značajno za obranu. Međutim, kada je traženo očitovanje navedenog tijela na uvjerenje od 7. ožujka 2002. godine, isto tijelo je 25. svibnja 2004. godine odgovorilo da nema podataka da je PP «Vitronic» bio u apelantovom vlasništvu. Za Općinski sud je ovo bio potpuno oprečan dokaz potvrdi od 7. ožujka 2002. godine, a naglašeno je i da navedena tijela uprave, koja vode poslove obrane, nisu ni mjerodavna da vode registre niti da izdaju uvjerenja o tome ima li neko ili nema registrirano privatno poduzeće, odnosno obrtničku radnju.

7. Na temelju navedenih dokaza, Općinski sud je zaključio da u spisu ne postoje validne isprave iz kojih bi se moglo zaključiti da je firma «Vitronic» bila registrirana u spornom razdoblju, niti da je apelant imao registriranu samostalnu obrtničku radnju u Vitezu u vrijeme nastanka i trajanja spornog poslovnog odnosa, odnosno 30. studenoga 1995. godine kada je PP «Vitronic» tuženom ispostavio fakturu na iznos od 44.620,50 DEM. Stoga je Općinski sud zaključio da apelant nije aktivno legitimiran u konkretnom slučaju, te je donio Presudu broj PS-98/03-I od 27. prosinca 2004. godine kojom je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. Apelantov priziv je odbijen kao neutemeljen Presudom Kantonalnog suda broj Pž-26/05 od 8. travnja 2005. godine, a apelantova revizija je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj Rev-778/05 od 17. listopada 2006. godine. Kantonalni i Vrhovni sud su podržali razloge koje je dao Općinski sud u svojoj presudi, naglasili su da apelant tijekom postupka nije dokazao da je aktivno legitimiran u odnosu na tuženog, te je, stoga, njegov tužbeni zahtjev morao biti odbijen.

8. Apelant se poziva na povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant smatra da su navedena prava povrijeđena zbog toga što su pobijane presude rezultat netočno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te nepravilne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba postupka. Prema apelantovim navodima, navedena prava su povrijeđena zato što su redovni sudovi, odlučujući o tome je li apelant aktivno legitimiran, zanemarili činjenicu da je sporno potraživanje nastalo u razdoblju najžešćih ratnih sukoba, kao i da tada u Vitezu nisu postojali registri pravnih osoba, pa su se civilne vlasti snalazile «kako su znale i umjele». Zbog toga, apelant smatra da su validne potvrde, kojima se dokazuje da je u navedeno vrijeme imao registriranu firmu pod nazivom «Vitronic», one potvrde koje su izdali odjeli za obranu Općine Vitez. Zanemarujući ove potvrde, redovni sudovi su došli do potpuno pogrešnog zaključka u svezi sa postojanjem apelantove aktivne legitimacije.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacijsku mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine). Apelacija je neutemeljena i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud primjećuje da apelant svoje navode o povredama prava na pravično suđenje temelji na tvrdnji da redovni sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da je sporno potraživanje nastalo u vrijeme ratnih sukoba na području na kojem je živio, kao i da tada civilna općinska tijela nisu vodila registre gospodarskih subjekata, te da, stoga, nije mogao posjedovati pravno validnu dokumentaciju o registraciji njegove firme.

12. U svezi sa navedenim, Ustavni sud naglašava kako u spisu apelacije nedostaju, prima facie, dokazi da je apelant navedena pitanja bar suštinski pokrenuo pred redovnim sudovima, tj. da je pokušao dokazati da je u navedenom razdoblju bilo uobičajeno da se izdaju potvrde o registraciji -vlasništvu nad gospodarskim društvima ili obrtničkim radnjama na način kao što je učinjeno u njegovom slučaju. Štoviše, prema obrazloženjima pobijanih presuda, takvo pitanje uopće nije problematizirano tijekom postupka. Ustavni sud napominje da je prema članku 7. Zakona o parničnom postupku teret dokazivanja na strankama u postupku («Službene novine FBiH» broj 53/03).

13. Pri postojanju takvih okolnosti Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali kvalitetno i uvjerljivo obrazloženje zašto smatraju da apelant nije aktivno legitimiran da pred sudom zahtijeva naplatu predmetnog potraživanja. U pobijanim presudama je naglašeno da isprave koje je apelant prezentirao nisu validni dokumenti kojim se dokazuje postojanje, odnosno registracija gospodarskog društva ili obrtničke radnje. Apelant nije uspio dokazati da je 30. studenoga 1995. godine imao registrirano privatno poduzeće u svom vlasništvu pod nazivom «Vitronic», kada je firma pod tim nazivom ispostavila fakturu za isporučenu robu pravnom predniku tuženog. Osim toga, apelant nije uspio dokazati da je tog datuma imao registriranu obrtničku radnju pod nazivom «Vitronic», a prema obrazloženju iz pobijanih presuda nesporno je da je apelant, počevši od 1985. godine, imao registriranu samostalnu obrtničku radnju, RTV servis, dok je privatnu obrtničku radnju pod nazivom «Vitronic» registrirao tek 10. prosinca 1997. godine.

14. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» pozivati se na kršenje prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, zbog toga što su redovni sudovi, u konkretnom slučaju, utvrdili da on nije aktivno legitimiran da potražuje dug prema računu od 30. studenoga 1995. godine na ime PP «Vitronic», te su, slijedom toga, odbili njegov tužbeni zahtjev kao neutemeljen.

15. Obzirom na to da se isti navodi iz apelacije odnose i na kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, a imajući u vidu da je u prethodnom dijelu odluke dato obrazloženju u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije nužno ispitivati je li povrijeđeno i apelantovo pravo na imovinu.

16. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-385/07 (F. G.) | Sudska praksa | Aktio