Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-446/07 (N. M.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
- Pretpostavka nevinosti
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-446/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine u predmetu broj AP 446/07, rješavajući apelaciju Nenada Mijatovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Mijatovićapodnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-
Kž-06-000 242 od 24. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici broj 082-0-K-06-000030 od 13. juna 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nenad Mijatović (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Dragan J. Gotovac, advokat iz Zvornika, podnio je 25. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Kž-06-000 242 od 24. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 082-0-K-06-000030 od 13. juna 2006. godine. Od apelanta je zatraženo 2. jula 2007. godine da precizira apelaciju. Apelant je precizirao apelaciju 20. jula 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 082-0-K-06-000030 od 13. juna 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 012-0-Kž-06-000 242 od 24. novembra 2006. godine, utvrđeno je da su apelant i D.T. krivi za krivično djelo primanje mita iz člana 351 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06), te im je izrečena uslovna osuda, tako što im je za učinjeno krivično djelo utvrđena kazna zatvora od šest mjeseci koja se neće izvršiti ako optuženi u vremenu od jedne godine ne počine novo krivično djelo. Tokom krivičnog postupka je utvrđeno da je apelant, radeći kao policajac u saobraćajnoj patroli zajedno sa kolegom D.T., 28. septembra 2005. godine zaustavio motorno vozilo kojim je upravljao O.K., od kojeg su uzeli iznos od 20 evra kako bi mu se oprostio prekršaj zbog prekoračenja brzine. O.K. je policajcima dao navedeni novčani iznos a oni su od njega uzeli broj mobilnog telefona. Sutradan su ga nazvali zahtijevajući da im donese po jednu duksericu i patike, rekavši da će se nalaziti u mjestu Konjević Polje, kao i da im je malo dao prethodnog dana. Nakon toga, O.K. je uzeo po jednu duksericu i patike, te ih predao apelantu i D.T. u mjestu zvanom Drinjača.
3. Prvostepeni sud je na glavnom pretresu izveo brojne dokaze koje je predložilo tužilaštvo, a apelant, osim iznesene odbrane, nije predlagao izvođenje dokaza u svoju korist. Zaključke o apelantovoj odgovornosti za predmetno krivično djelo Osnovni sud je, između ostalog, zasnivao na iskazu svjedoka Lj.G. On je na glavnom pretresu izjavio da ga je nazvao O.K. sa kojim je u tazbinskom srodstvu, te da je od njega tražio savjet, rekavši mu da su ga zaustavili policajci kojima je dao 20 evra da ga ne bi prekršajno teretili zbog prekoračenja brzine, te da ima obavezu da im donese duksericu i patike. U obrazloženju je navedeno da je svjedok Lj.G., s obzirom na to da je ovlašćeno službeno lice, nakon obavljenog razgovora sačinio službenu zabilješku koju je predao u SJB Zvornik na daljnju proceduru. Okolnosti sačinjavanja navedene službene zabilješke i njeno uzimanje u proceduru radi provjeravanja navoda potvrdili su saslušani policajci A.V., Đ.M. i R.B.
4. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naglasio da su radi utvrđivanja apelantove odgovornosti za krivično djelo koje mu se optužnicom stavljalo na teret, kao i na okolnosti sprovođenja interne policijske kontrole koja je uslijedila nakon službene zabilješke svjedoka Lj.G, saslušani svjedoci Đ.M. i R.B. Oni su saglasno izjavili da su, prilikom kontrole službenog vozila na saobraćajnom punktu gdje su radili apelant i D.T., našli dukserice i patike, te da su nakon toga u stanici policije sačinili potvrde o oduzimanju tih predmeta koje su potpisali apelant i D.T., kao i ostala ovlašćena službena lica, te da prilikom potpisivanja potvrdi apelant nije imao primjedaba. Sud je posebno ocijenio različit iskaz policajca A.V., koji je na glavnom pretresu izjavio da je prilikom sačinjavanja potvrde o oduzimanju dukserice i patika (koju je sačinio zajedno sa kolegama Đ.M. i R.B.) propustio da u potvrdi navede i račune iz kojih bi bilo vidljivo da su navedenu robu apelant i D.T. kupili od O.K., a koje je apelant naknadno predao policijskim organima. U obrazloženju je naglašeno da je iskaz svjedoka A.V. nelogičan, te da ne postoje uvjerljivi razlozi zbog kojih apelant prilikom oduzimanja navedene robe ne bi predočio i račun o njenoj kupovini, ili bar istakao da ga posjeduje, da je apelant tu robu zaista i kupio. Osnovni sud je naglasio da je u vezi sa okolnostima izdavanja navedenog računa sproveden i dokaz saslušanjem policajaca S.V., R.B., M.K. i M.F, kojima je sud poklonio vjeru, a iz kojih je utvrđeno da je A.Đ. prijetio O.K. da naknadno izda račune za duksericu i patike, koje je prije toga dao apelantu i D.T, s obzirom na to da je O.K. trgovac koji se bavi prodajom takvih artikala.
5. Sud je posebno obrazložio različite iskaze O.K., koji apelanta i D.T. nije teretio na glavnom pretresu, naglasivši da njegov iskaz dat u SJB Vlasenica nije procesno ispravan u smislu odredbi Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08, u daljnjem tekstu: ZKP), te da na njemu ne zasniva odluku u ovom predmetu, već da se odluka o odgovornosti optuženih temelji na ostalim dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Pri odmjeravanju kazne sud je naglasio da je uzeo u obzir sve olakšavajuće okolnosti (O.K. nije teretio optužene, optuženi su pod suspenzijom, te su i tako na određeni način sankcionisani, u ranijem radu i ponašanju optuženih nije bilo grešaka, relativno mala vrijednost primljenog poklona), te im je utvrdio kaznu zatvora ispod granice propisane zakonom koju je, zatim, uslovio, smatrajući da će se na ovaj način postići svrha kažnjavanja optuženih.
6. Okružni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu, te potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju drugostepene presude naglašeno je da prvostepeni sud odluku o krivičnoj odgovornosti optuženih (apelant i D.T.) nije zasnovao na iskazu za koji postoji sumnja da je uzet suprotno odredbama ZKP. Okružni sud je naglasio da u konkretnom slučaju niz drugih činjenica, kao što je dolazak ovlašćenog inspektora na lice mjesta dok su optuženi vršili službu, otkrivanje spornih patika i dukserice u službenim kolima, te davanje iskaza neposredno poslije ovako utvrđenih činjenica, ukazuje da su optuženi počinili krivično djelo za koje ih je optužnica teretila. Takođe, u obrazloženju je navedeno da su potpuno nelogične i neprihvatljive tvrdnje o kasnijem navodnom izdavanju računa o spornoj robi, kao i naknadna tvrdnja da su je optuženi kupili, imajuću u vidu nesporne činjenice da takve tvrdnje, odnosno račune optuženi u momentu kontrole nisu imali.
7. Apelant se poziva na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe, apelant navodi da se pravo na pravično suđenje odnosi na sve faze krivičnog postupka. S tim u vezi, apelant smatra da, ako u toku jedne faze krivičnog postupka dođe do povrede standarda iz člana 6 Evropske konvencije, onda je to dovoljno za utvrđivanje povrede tog prava. U prilog tome apelant navodi izjavu svjedoka O.K. datu organima policije u Vlasenici za koju je sud rekao da nije data u skladu sa ZKP, s tim što apelant smatra da se osuđujuća presuda protiv njega, zapravo, zasniva na iskazu tog svjedoka. Apelant smatra da sud tokom postupka nije poštivao pretpostavku njegove nevinosti i princip in dubio pro reo u vezi s čime navodi da se izjave pojedinih svjedoka oslanjaju na nezakonit iskaz svjedoka O.K. Naglašava se način na koji je sud tumačio izraze koje su na glavnom pretresu koristili saslušani svjedoci poput «donio» i «kupio» (misli se na dukserice i patike) iz čega se izvlači zaključak o inkriminaciji podnosioca apelacije i povredi prava na pretpostavku nevinosti i principa in dubio pro reo . U jednoj rečenici apelant navodi «...da su upravo svi iskazi korišćeni pred prvostepenim sudom bili prikupljeni za internu kontrolu u funkciji pripreme i vođenja disciplinskog postupka a tada postupanje policije nije bilo po odredbama ZKP...». Osim toga, apelant navodi da je prvostepena presuda nerazumljiva, a izreka presude protivrječna dokazima i nedostaju joj razlozi o odlučnim činjenicama.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju da dejstvuju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Takođe, apelacija je očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Madžarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Imajući u vidu apelantove navode o kršenju člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zbog toga što su policajci u Vlasenici proceduralno neispravno uzeli izjavu od O.K., naglašava se da, u skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje da li je poštivan princip pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68; i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
11. U konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, dostupna na www.ccbih.ba).
12. Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije moglo doći do kršenja člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog toga što je policija u Vlasenici uzela izjavu od O.K. suprotno proceduralnim pravilima ZKP. Naime, takav propust policije ispravljen je na glavnom pretresu pred Osnovnim sudom, kada je saslušan svjedok O.K., u skladu sa pravilima i garancijama iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Iz obrazloženja osporenih presuda vidljivo je da su redovni sudovi ocijenili iskaz svjedoka O.K., koji u pretežnom dijelu nisu prihvatili, bez obzira na to da li se radi o iskazu koji je dat policiji ili iskazu koji je dat na glavnom pretresu. Redovni sudovi dali su kvalitetno i uvjerljivo obrazloženje kada su naglasili da svoje odluke ne zasnivaju isključivo na iskazu svjedoka O.K. s obzirom na to da je iz obrazloženja osporenih presuda vidljivo da su zasnovane na drugim dokazima kao što je dokumentacija o izuzimanju predmeta, izjave saslušanih svjedoka i sl. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant u ovom dijelu nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
13. Ustavni sud, takođe, ne može da prihvati apelantovu paušalnu tvrdnju «da su upravo svi iskazi korišćeni pred prvostepenim sudom bili prikupljeni za internu kontrolu u funkciji pripreme i vođenja disciplinskog postupka a tada postupanje policije nije bilo po odredbama ZKP» s obzirom na to da je iz obrazloženja presude Osnovnog suda vidljivo da je apelant svoju odbranu iznio na glavnom pretresu, kao i da su tokom glavnog pretresa saslušani svi svjedoci na čijim izjavama sud temelji svoju presudu, uključujući i ovlašćena službena lica koja su učestvovala u postupku interne kontrole. Osim toga, apelant nije ni naveo zašto «tada postupanje policije nije bilo po odredbama ZKP». Imajući u vidu navedeni apelantov prigovor, a u situaciji kada iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da su svjedoci na čijim izjavama se zasniva odluka saslušani na glavnom pretresu, Ustavni sud smatra da apelant svoje navode nije potkrijepio prima facie dokazima, koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća.
14. Ustavni sud primjećuje da apelant svoje navode o kršenju pretpostavke nevinosti, te člana 6 stav 2 Evropske konvencije, kao i kršenje principa in dubio pro reo zasniva na tvrdnji da se izjave pojedinih svjedoka oslanjaju na nezakonit iskaz svjedoka O.K. U prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke naglašeno je da Osnovni sud svoju presudu nije zasnovao isključivo na iskazu svjedoka O.K. Iz obrazloženja prvostepene presude vidljivo je da svjedoci saslušani na glavnom pretresu uopšte nisu spominjali iskaz navedenog svjedoka, te Ustavni sud ne vidi niti jedan razlog na osnovu koga bi iskaz svjedoka O.K., u odnosu na iskaze ostalih saslušanih svjedoka, mogao da dovede do kršenja prava na pretpostavku nevinosti, odnosno principa in dubio pro reo. Način na koji je Osnovni sud protumačio pojedine izraze iz izjava svjedoka saslušanih na glavnom pretresu («donio» i «kupio»), prema mišljenju Ustavnog suda, očigledno ne predstavljaju kršenje prava na presumpciju nevinosti iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije na šta se apelant poziva.
15. Na osnovu navedenog, Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović