Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-71/07 (N. J.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-71/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-71/07, rješavajući apelaciju Nikole Jovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Jovanovića podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine br. Rev-26/05 od 16. oktobra 2006. godine i Gž-148/05 od 29. septembra 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-104/00-I od 25. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Milenko Marjanović advokat iz Brčkog, podnio je 8. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Apelacioni sud) br. Rev-26/05 od 16. oktobra 2006. godine i Gž-
148/05 od 29. septembra 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Osnovni sud) broj P-104/00-I od 25. januara 2005. godine. Apelant je, 13. jula 2007. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio sve radnje u upravnom postupku u predmetu broj 4-47-475-2393/01 koji se vodi pred Odjeljenjem za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je, odlukom broj AP-71/07 od 13. septembra 2007. godine, odbio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere kao neosnovan.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-104/00-I od 25. januara 2005. godine, utvrđeno je da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 25. oktobra 1995. godine u Brčkom između Marijana Pavića i apelanta. Navedenim ugovorom ugovorne strane su izvršile zamjenu nekretnina tako da je Marijan Pavić apelantu dao u zamjenu nekretnine koje se nalaze u Brčkom, a zauzvrat apelant je Marijanu Paviću dao nekretnine koje se nalaze u Županji-
Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: Županja). Istom presudom utvrđeno je da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 2. januara 1996. godine u Županji, čiji je predmet zamjena istih nekretnina kao u ranije navedenom ugovoru zaključenom, s tim da su ovim ugovorom nekretnine koje se nalaze u Brčkom apelantu u zamjenu dali Marijan Pavić, Niko Pavić i Dragoslav Pavić, dok je apelant njima dao u zamjenu nekretnine koje se nalaze u Županji. Ovom presudom je naložena i uspostava ranijeg zemljišno-knjižnog stanja kakvo je bilo prije zaključivanja navedenih ugovora, što su ugovorne strane dužne trpjeti i priznati, uz napomenu da su u ovom postupku tužitelji bili: Marijan Pavić, Niko Pavić i Dragoslav Pavić, dok je tuženi bio apelant.
3. Osnovni sud je smatrao da su navedeni ugovori ništavi obzirom da su zaključeni suprotno prinudnim propisima. Osnovni sud je obrazložio da je nesporno utvrđeno da je Marijan Pavić potpisao ugovor o zamjeni u Brčkom od 25. januara 2005. godine iako nije bio vlasnik nekretnina koje je apelantu dao u zamjenu, dok je vlasnik predmetnih nekretnina u Brčkom bio apelantov sin Dragoslav Pavić koji je punomoć za zaključenje takvog ugovora dao svom ocu tek 15. januara 1996. godine. Također, nesporno je utvrđeno da su ugovor o zamjeni istih nekretnina Marijan Pavić, Niko Pavić i Dragoslav Pavić potpisali u Županji 2. januara 1996. godine, a da su ugovor ovjerili kod javnog bilježnika 25. jula 1996. godine. Međutim, sud je utvrdio da na orginalu tog ugovora nedostaje potpis apelanta, koji je izjavio da je kopiju potpisao naknadno, za vrijeme dok je ležao u bolnici zbog povrede. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je također nesporno da su navedeni ugovori, pogotovo ugovor zaključen u Brčkom, zaključeni u periodu od 29. novembra 1994. godine do 26. juna 1996. godine, kada je bio na snazi Zakon o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja («Službeni glasnik RS» broj 1/94 Posebno izdanje). Ovaj zakon je članom 2. propisivao zabranu prometa i zamjene nepokretnosti na teritoriji Republike Srpske po bilo kom pravnom osnovu, dok je članom 3. propisivao da su ništavi ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni poslije stupanja na snagu ovog zakona. Dalje, nesporno je utvrđeno i da vlasnici nekretnina u Brčkom (Niko i Dragoslav Pavić) nisu bili u posjedu nekretnina kada su zaključivani predmetni ugovori, obzirom da su odranije radili u Švicarskoj, te stoga nije bilo uslova da se primijeni izuzetak od navedene zabrane koji je bio propisan članom 1. Uredbe sa zakonskom snagom o dopuni citiranog zakona («Službeni glasnik RS» broj 10/95 od 22. juna 1995. godine) koji glasi: «Izuzetno, dozvoljena je zamjena nepokretnosti u privatnoj svojini građana na teritoriji Republike Srpske za nepokretnosti na drugim teritorijama, pod uslovom da su vlasnici iz Republike Srpske u posjedu tih nepokretnosti. Imajući sve to u vidu, kao i činjenicu da je tek Zakonom o prestanku važenja Zakona o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja («Službeni glasnik RS» broj 13/96 od 26. juna 1996. godine) ukinuta navedena zabrana prometa nekretnina, Osnonvi sud je zaključio da su predmetni ugovori suprotni prinudnim propisima, te da su ništavi prema članu 103. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78 i 39/85).
4. U postupcima pred Apelacionim sudom, apelant je žalbom i revizijom, nastojao dokazati da je za odlučivanje u ovom predmetu relevantan ugovor zaključen u Županji. Po mišljenju apelanta taj ugovor nije zaključen 2. januara 1996. godine kada su ga potpisali Marijan, Niko i Dragoslav Pavić, već je zaključen 25. jula 1996. godine, što je datum kada je ugovor ovjeren od strane javnog bilježnika u Županji. Apelant nije osporavao da orginal ovog ugovora nikada nije potpisao, a potpisao je njegovu kopiju naknadno za vrijeme dok je bio u bolnici. Osim toga, apelant je smatrao da je ostvaren izuzetak od zabrane raspolaganja nekretninama u Brčkom, jer su vlasnici nekretnina bili u posrednom posjedu što se dokazuje putem punomoći od 15. januara 1996. godine kojom je Dragoslav Pavić opunomoćio oca Marijana da sa apelantom može zaključiti ugovor o zamjeni nekretnina u Brčkom.
5. Presudama broj Gž-148/05 od 29. septembra 2005. godine i Rev-26/05 od 16. oktobra 2006. godine Apelacioni sud je podržao presudu Osnovnog suda. U odnosu na navode apelanta da je, u konkretnom slučaju, mjerodavan ugovor zaključen u Županji, Apelacioni sud je naglasio da je taj ugovor zaključen prema propisima Republike Hrvatske te da je, osim razloga koje je naveo Osnovni sud, ništav i prema odredbama člana 21. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 43/82 i 72/82) koji glasi: «Za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo je mjerodavno pravo države na čijem se teritoriju nalazi nekretnina». Prema tome, obzirom da se dio nekretnina nalazi u Republici Srpskoj, te imajući u vidu vrijeme kada je zaključen ugovor u Županji, Apelacioni sud je zaključio da se na isti trebaju primijeniti odredbe Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SR BiH» br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91). Za ugovor zaključen u Brčkom 25. oktobra 2005. godine, Apelacioni sud je utvrdio da je nesporno da je zaključen od strane Marijana Pavića koji nije bio vlasnik nekretnina u Brčkom koje je apelantu dao u zamjenu da je punomoć dobio tek 15. januara 1996. godine, kao i da je u tom periodu na pravnoj snazi bila zabrana prometa nekretnina koje se nalaze na teritoriji Republike Srpske, a vlasnici predmetnih nekretnina nisu se nalazili na njenoj teritoriji da bi se moglo govoriti o primjeni izuzetka od navedene zabrane.
6. Također, Apelacioni sud je naveo da je, u međuvremenu, u Republici Hrvatskoj priznata presuda Osnovnog suda Brčko Distrikta, te da je u nadležnim zemljišnim knjigama Republike Hrvatske izvršena promjena zemljišno-knjižnog stanja i apelant je upisan kao vlasnik nekretnina u Hrvatskoj, koje su ranije bile predmet razmjene sa Marijanom, Nikom i Dragoslavom Pavićem.
7. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Povrede navedenih prava apelant vidi u netačno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su sinovi Marijana Pavića posredno, preko svoga oca, bili u posjedu predmetnih nekretnina u Brčkom, te da se kao pravno-relevantan ugovor o zamjeni nekretnina treba smatrati ugovor zaključen u Županji, a da se kao datum zaključenja treba uzeti datum kada je isti ovjeren od strane javnog bilježnika (25. juli 1996. godine), a ne 2. januar 1996. godine, što je datum kada su ugovor potpisali Marijan, Niko i Dragoslav Pavić. Time bi se ostvarili i uslovi za primjenu izuzetka od zabrane raspolaganja nekretninama na teritoriji Republike Srpske.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Što se tiče navoda apelanta o povredi prava na imovinu, Ustavni sud prvo mora ispitati da li apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Postupak koji je rezultirao osporenim odlukama tiče se pravne valjanosti ugovora o zamjeni nekretnina, pa Ustavni sud smatra da apelant ima imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Dalje, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li se radi o «miješanju» u apelantovo pravo na imovinu.
10. Nakon što je utvrđeno da apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud mora ispitati da li je došlo do miješanja u imovinu apelanta, kao i da li je miješanje bilo predviđeno zakonom. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud ukazuje da član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, str. 29-30, stav 37).
11. Svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij «zakonitosti» i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos «proporcionalnosti» između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/04, tačka 49).
12. Do miješanja u imovinu apelanta je došlo jer je osporenim presudama apelant lišen prava vlasništva nad nekretninama koje se nalaze u Brčkom.
13. Miješanje u imovinu apelanta je bilo predviđeno zakonom i izvršeno je na temelju relevantnih zakonskih odredbi, čija primjena po mišljenju Ustavnog suda nije bila proizvoljna. Osnovni i Apelacioni sud su dali kvalitetno i uvjerljivo obrazloženje zašto smatraju ništavim ugovore o zamjeni nekretnina koji su zaključeni u Brčkom i Županji. Nema proizvoljnosti kod primjene prava u pogledu ugovora zaključenog u Županji koji je morao biti ispitan u skladu sa odredbama tada važećeg prava u Bosni i Hercegovini, jer se nekretnina koja se davala u zamjenu nalazi na njenoj teritoriji tj. teritoriji Republike Srpske. Pravo koje je u to vrijeme važilo na teritoriji Bosne i Hercegovine i Republike Srpske nije ni poznavalo instituciju notara, pa razlika od nekoliko mjeseci između djelimičnog potpisivanja tog ugovora i njegovog ovjeravanja od strane notara-javnog bilježnika nije od značaja prilikom ocjene njegove pravne valjanosti. Za ugovor potpisan i ovjeren u Brčkom nema ni najmanje dileme da ga nije potpisao vlasnik nekretnina koje se nalaze u Brčkom, kao ni da za taj pravni posao nije imao ovlaštenje od vlasnika, te da je ugovor zaključen u vrijeme kada vlasnici nisu bili u Brčkom, a na snazi je bila zabrana prometa nekretninama na području Republike Srpske.
14. Miješanje je izvršeno u javnom interesu i ima legitiman cilj a to su principi jednakosti pred zakonom i pravna sigurnost. Izvršenim miješanjem održan je razuman odnos «proporcionalnosti» između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti, jer je apelantu vraćeno pravo vlasništva nad nekretninama u Republici Hrvatskoj koje je imao prije zaključivanja predmetnih ugovora o zamjeni nekretnina.
15. Obzirom da se isti navodi iz apelacije odnose na povredu prava na dom, a Ustavni sud je već odgovorio na te navode prilikom ispitivanja da li je došlo do povrede prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati da li je došlo do povrede prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović