Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-319/07 (D. D.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Kamata
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-319/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine u predmetu broj AP 319/07, rješavajući apelaciju Duška Dutine, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Duška Dutine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1306/05 od 26. oktobra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1477/05 od 27. juna 2005. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj P- 668/03 od 12. marta 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Duško Dutina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kog zastupa Božidar Dutina, podnio je 18. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1306/05 od 26. oktobra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž- 1477/05 od 27. juna 2005. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-668/03 od 12. marta 2004. godine. Apelant je 9. jula 2007. godine i 18. septembra 2008. godine dostavio Ustavnom sudu podneske sa određenom dokumentacijom.
2. Apelant je 14. aprila 2003. godine podnio tužbu protiv Volksbank d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete u iznosu od 1.086.480,46 KM, za koji apelant smatra da je oštećen tako što mu je tužena nezakonito obračunala zatezne kamate. Iz obrazloženja predmetne tužbe vidljivo je da je tužena sprovodila rješenje o izvršenju kojim je naloženo da Srednja mašinska škola iz Sarajeva kao dužnik apelantu kao povjeriocu na ime glavnog duga isplati iznos od 25.293,30 KM sa zateznom kamatom prema Zakonu o visini stope zatezne kamate od dospijeća svake pojedinačne mjesečne rate pa do isplate. U tužbi se naglašava da je dužnik u međuvremenu isplatio glavni dug, te da je tužena, kao poslovna banka, trebalo da sprovede izvršenje u dijelu koji se odnosi na isplatu zakonskih zateznih kamata. Tužena je zakonske zatezne kamate obračunala prostom metodom u iznosu od 18.065,15 KM na 6. novembar 2002. godine, što je, prema apelantovom mišljenju, bilo nezakonito s obzirom na to da je obračun trebalo izvršiti konformnom metodom uz pripisivanje obračunate kamate glavnici, kojom bi se dobio znatno veći novčani iznos.
3. Tokom prvostepenog postupka Opštinski sud je, između ostalih brojnih dokaza, sproveo dokaz vještačenjem vještaka finansijske struke Vahida Brkića. U svom nalazu i mišljenju vještak finansijske struke je dao dvije varijante. Prema prvoj varijanti, ako bi se obračun zakonskih zateznih kamata vršio isključivo konformnom metodom uz pripisivanje obračunate kamate glavnici, iznos koji bi apelantu trebalo isplatiti bio bi 1.414.016,60 KM. Prema drugoj varijanti, u konkretnom slučaju konformna metoda obračuna kamata trebalo bi da se primijeni od 1. marta 1992. godine do 15. jula 1994. godine, a od 15. jula 1994. godine pa do 6. novembra 2002. godine trebalo bi izvršiti obračun zakonskih zateznih kamata prostom metodom. Na taj način ukupan iznos obračunate zakonske zatezne kamate iznosio bi 94.406, 21 KM. S obzirom na to da je tužena već obračunala i isplatila iznos od 18.065,15 KM, ostatak zateznih kamata na ime glavnog duga iznosio bi 76.341,05 KM.
4. Prvostepeni sud je naglasio da su u konkretnom slučaju nesporne činjenice da glavni dug iznosi 25.293,30 KM, da zakonska zatezna kamata na taj dug teče od 1. marta 1992. godine, te da je na ime zakonske zatezne kamate apelantu do sada isplaćeno 18.065,15 KM. Prvostepeni sud se opredijelio za drugu varijantu iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, te je u Presudi broj P-668/03 od 12. marta 2004. godine obavezao tuženu da apelantu, na ime naknade štete, isplati iznos od 76.341,05 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. aprila 2004. godine i troškovima parničnog postupka u iznosu od 4.122 KM.
5. U obrazloženju je navedeno da je zatezna kamata, u ovom slučaju, počela da teče za vrijeme primjene odredbi Zakona o visini stope zatezne kamate («Službeni list SFRJ» broj 57/89) koji se primjenjivao kao preuzeti zakon do stupanja na snagu istoimenog zakona («Službene novine FBiH» broj 18/96), čije ja primjena počela 1. oktobra 1996. godine. Pomenuti savezni zakon propisivao je obračun zatezne kamate svakog mjeseca konformnom metodom, po stopi koja odgovara stopi Narodne banke uvećanoj za 20%. Prema pravilima matematčke struke, konformni način obračuna kamate nije podrazumijevao pripisivanje obračunate kamate glavnici potraživanja. Međutim, pošto se raniji savezni zakon primjenjivao u periodu izrazito visoke inflacije i stalnog obezvređivanja domaće valute, u sudskoj praksi je bilo jedinstveno prihvaćeno da se svakomjesečno obračunata kamata, kada se radi o potraživanjima u domaćoj valuti, pripisuje glavnici i daljnji obračun vrši na tako uvećanu glavnicu. Putem takvog načina obračuna kamata vršena je i revalorizacija glavnice, jer se smatralo da bez takvog obračuna odvojeno izračunata zatezna kamata na neuvećanu glavnicu ne postiže zakonsku svrhu. Prihvaćen je i stav da, dok traje ovakav način obračuna, dolazi do suspenzije odredbi člana 279 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (zabrana obračuna kamate na kamatu). Donošenjem Zakona o promjeni vrijednosti dinara («Službeni list RBiH» br. 16/94 i 33/94), čija je primjena počela 15. jula 1994. godine, tj. izvršenom denominacijom bh. dinara novi bh. dinar je postao stabilna valuta, što najbolje pokazuje okolnost da se zvanični kurs od 100 bh. dinara prema 1 DM nikad nije mijenjao. U tim uslovima prestala je potreba da se zatezna kamata pripisuje glavnici potraživanja i tako ova revalorizuje, čime je prestala i suspenzija člana 279 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima.
6. U konkretnom slučaju navedeno znači da se glavnica ranije dospjelog potraživanja, stalno uvećavana pripisivanjem obračunate zatezne kamate, definitivno formira 15. jula 1994. godine i od tada se zatezna kamata, bez obzira na koji se način obračunava, ne pripisuje glavnici. Suština apelantove žalbe i revizije bila je da je sud trebalo da se opredijeli za prvu varijantu nalaza vještaka finansijske struke, te konformni obračun kamate uz njeno pripisivanje glavnici do 1. oktobra 1996. godine, tj. do stupanja na snagu federalnog Zakona o visini stope zakonske zatezne kamate. Apelantova žalba je odbijena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1477/05 od 27. juna 2005. godine, a apelantova revizija je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj Rev-1306/05 od 26. oktobra 2006. godine. U obrazloženjima svojih odluka Kantonalni i Vrhovni sud su podržali razloge iz prvostepene presude Opštinskog suda.
7. U apelaciji apelant se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koje vidi u pogrešnom stanovištu redovnih sudova o pitanju obračuna zakonske zatezne kamate. Apelant smatra da je zakonsku zateznu kamatu trebalo obračunati konformnom metodom uz pripisivanje obračunate kamate glavnici sve do 1. oktobra 1996. godine, kada je stupio na snagu federalni Zakon o visini stope zatezne kamate. Takođe, apelant smatra da se ovakav način obračuna zakonske zatezne kamate ne može da izbjegne zbog činjenice da je 15. jula 1994. godine donesen zakon o denominaciji, jer tim zakonom naša valuta nije postala konvertibilna, o čemu govore i enormno visoke stope zakonske zatezne kamate propisane upravo navedenim zakonom od 1. oktobra 1996. godine. U suštini, apelant smatra da su se redovni sudovi trebali opredijeliti za prvu varijantu načina obračuna zateznih kamata, koju je dao vještak finansijske struke u predmetnom nalazu i mišljenju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Takođe, apelacija je očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Madžarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U konkretnom slučaju povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešnom stavu redovnih sudova o pitanju obračuna zakonske zatezne kamate, tj. smatra da su se redovni sudovi opredijelili za pogrešnu varijantu iz nalaza vještaka finansijske struke. Imajući u vidu navode iz apelacije, kao i navode iz osporenih presuda, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ispitivati način na koji su redovni sudovi došli do svojih zaključaka o načinu obračuna zakonske zatezne kamate. Tokom postupka vještak finansijske struke sproveo je vještačenje, a redovni sudovi dali su kvalitetno i uvjerljivo obrazloženje zašto su se opredijelili za drugu varijantu iz predmetnog nalaza vještaka. Svoje zaključke redovni sudovi zasnivaju na činjenici da je 15. jula 1994. godine izvršena denominacija valute, te da je bh. dinar postao konvertibilan, čime su prestali razlozi da se obračunata kamata pripisuje glavnici, kao i razlozi za dalju suspenziju člana 279 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima. Ustavni sud smatra da navedeno obrazloženje, odnosno procjene redovnih sudova o pitanju konvertibilnosti domaće valute, tj. prestanka razloga za dalju suspenziju zabrane obračuna kamate na kamatu, nije proizvoljno i da apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
11. Apelantove navode i dokumentaciju iz podnesaka od 9. jula 2007. godine i 18. septembra 2008. godine Ustavni sud nije razmatrao s obzirom na to da su podneseni van roka od 60 dana, računajući od dana podnošenja apelacije, a izostali su razlozi zašto oni nisu mogli biti navedeni i priloženi uz apelaciju. Naime, Ustavni sud je u svojim prijašnjim odlukama br. AP 1426/05 od 9.11.2006. godine i AP 1718/05 od 21.12.2006. godine utvrdio da se dopuna apelacije može da podnese u roku od 60 dana nakon podnošenja apelacije, osim ako se u dopuni apelacije ne iznose činjenice ili dokazi koji objektivno nisu mogli biti navedeni u apelaciji (dostupno na: www.ccbih.ba ).
12. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr Miodrag Simović