Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-93/07 (M. B.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-93/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-93/07, rješavajući apelaciju Mirsada Berića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Berića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-613/05 od 30. novembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu broj P-128/04 od 8. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsad Berić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Senad Bosto, advokat iz Bugojna, podnio je 8. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-613/05 od 30. novembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljem tekstu: Općinski sud) broj P-128/04 od 8. juna 2005. godine.

2. Općinski sud u Bugojnu je presudom broj P-128/04 od 8. juna 2005. godine, koja je potvrđena osporenom presudom Kantonalnog suda broj Gž-613/05 od 30. novembra 2006. godine, odbio u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta radi naknade štete u iznosu od 4.000 KM protiv «Sarajevo osiguranje» d.d. Filijala Bugojno (u daljem tekstu: tuženi). Apelant je potraživao naknadu štete po osnovu prouzrokovane saobraćajne nesreće, koju je, po mišljenju apelanta, skrivio osiguranik tuženog.

3. Apelant je smatrao da je osnov za krivnju utvrđen rješenjem Općinskog suda za prekršaje Bugojno (u daljem tekstu: Općinski sud za prekršaje) broj P-I-144/00 od 31. decembra 2001. godine, kojim je osiguranik tuženog oglašen krivim za navedeni udes te kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 200 KM. Međutim, Općinski sud je smatrao da u pogledu utvrđivanja krivnje u predmetnom slučaju nije vezan rješenjem donesenim u prekršajnom postupku. Stoga je, tokom glavne rasprave, proveo dokaze na okolnosti utvrđivanja krivice za predmetnu saobraćajnu nesreću, uključujući i nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke koji se decidno izjasnio da je za predmetnu saobraćajnu nesreću kriv apelant, jer je otpočeo fazu preticanja u momentu kad istu nije mogao na siguran način završiti. Imajući u vidu sve provedene dokaze, posebno nalaz vještaka saobraćajne struke, koji je na glavnoj raspravi argumentovano odgovorio na primjedbe apelanta, kao i ocjenu fotografija oštećenja vozila sa lica mjesta koje suštinski potkrijepljuju nalaz vještaka, u smislu zaključka da je apelant kriv za nastalu saobraćajnu nesreću, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev apelanta. Prema mišljenju Općinskog suda, krivnja za nastalu saobraćajnu nesreću predstavljala bi osnov za naknadu štete, međutim kako je krivnja utvrđena na strani apelanta, njegov zahtjev za naknadu štete je morao biti odbijen kao neosnovan.

4. Kantonalni sud je odbio kao neosnovanu žalbu apelanta, naglašavajući da su bez osnova navodi iz žalbe da nalaz vještaka saobraćajne struke nije argumentovan i da je odbijanjem prijedloga za izvođenjem dokaza novim vještačenjem i rekonstrukcijom na licu mjesta saobraćajne nesreće onemogućeno apelantu da raspravlja pred sudom. Kantonalni sud je naglasio da je vještak saobraćajne struke dostavio svoj nalaz i mišljenje u pismenoj formi, da je saslušan na glavnoj raspravi i da je odgovorio na sve konkretne primjedbe apelanta, koje on ponovo ističe u žalbi. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 155. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH («Službene novine F BiH» broj 53/03) (u daljem tekstu: ZPP) za određivanje drugog vještaka. Osim toga, Kantonalni sud je naglasio da prema odredbama člana 12. stav 3. ZPP rješenje suda za prekršaje ne veže sud u parničnom postupku, pa se i pored takvog rješenja u parničnom postupku može utvrditi drugačije činjenično stanje, te pitanje odgovornosti za štetu riješiti drugačije nego je utvrđeno u prekršajnom postupku.

5. U apelaciji se naglašava da je proizvoljnom primjenom odredaba člana 155. ZPP apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U vezi navedenog apelant smatra da ni u prvostepenoj, a ni drugostepenoj presudi nisu dati valjani razlozi zašto je odbijen njegov prijedlog za novim vještačenjem i rekonstrukcijom događaja. Apelant smatra da su redovni sudovi neosnovano svoje odluke zasnovali na nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, koji je, prema navodima apelanta, nalaz sačinio suprotno pravilima struke bez proračuna i tehničkih parametara saobraćajne nesreće. Osim toga, apelant smatra da su redovni sudovi morali uzeti u obzir rješenje Općinskog suda za prekršaje «kao osnov krivnje ili makar podijeljene odgovornosti» za nastalu štetu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje zbog navodno proizvoljne primjene člana 155. ZPP. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).».

9. Ustavni sud primjećuje da će se prema odredbama člana 155. st. 2. i 3. ZPP novi vještak odrediti u slučaju kada je nalaz vještaka nejasan, nepotpun i protivrječan sam sebi ili izvedenim okolnostima, te kada se takvi nedostaci ne otklone ni po pozivu suda, što je Kantonalni sud uzeo u obzir prilikom odlučivanja o istovjetnom žalbenom prigovoru. Stoga, po mišljenju Ustavnog suda, nije bilo proizvoljnosti prilikom odbijanja zahtjeva apelanta za određivanjem novog vještaka, a redovni sudovi su dali kvaliteno i uvjerljivo obrazloženje kada su naglasili da je vještak odgovorio na sva pitanja relevantna za utvrđivanje krivice za predmetnu saobraćajnu nesreću, kako u samom nalazu tako i prilikom davanja iskaza na glavnoj raspravi, dok su zaključci vještaka potkrijepljeni objektivnim dokazima tj. fotografijama oštećenja vozila sa lica mjesta.

10. Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti ni prilikom odbijanja redovnih sudova da uzmu u obzir rješenje Općinskog suda za prekršaje kao osnov za utvrđivanje odgovornosti osiguranika tužitelja za predmetnu saobraćajnu nesreću. Redovni sudovi su odbili zahtjev apelanta, da se rješenje Općinskog suda za prekršaje uzme u obzir na navedeni način, pozivajući se na odredbe člana 12. stav 3. ZPP. Navedeno obrazloženje je, po mišljenju Ustavnog suda kvaliteno i uvjerljivo, kada se ima u vidu da su temeljem navedene zakonske odredbe sudovi u parničnom postupku vezani, u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja, samo za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim, dok se u konkretnom slučaju radilo o rješenju donesenom od strane suda za prekršaje.

11. Imajući u vidu navedneo Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» za tvrdnju da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što je uvjet za dopustivost apelacije prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

12. Obzirom da se isti navodi iz apelacije odnose na povredu prava na imovinu, a Ustavni sud je već odgovorio na te navode prilikom ispitivanja da li je došlo do povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati da li je došlo do povrede prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-93/07 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio