Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2549/07 (N. D.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na prisustvo suđenju
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
  • Ratni zločin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2549/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-2549/07, rješavajući apelaciju Nikole Derete, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Derete, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Kž-ž-07-

000 008 od 29. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nikola Dereta (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova kojeg je, u vrijeme podnošenja apelacije, zastupao Milanu D. Trbojeviću, advokat iz Banje Luke, je podnio 11. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kž-ž-07-000 008 od 29. juna 2007. godine.

2. Apelant je 4. oktobra 2007. godine dostavio Ustavnom sudu dopunu apelacije, te je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje njegovog upućivanja na izdržavanje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri, broj AP-2549/07 od 8. novembra 2007. godine, odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.

3. Apelant je 11. januara 2008. godine ponovo podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje njegovog upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Ustavni sud je dopisom od 1. februara 2008. godine obavijestio apelanta da je već odlučio o tom zahtjevu Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-2549/07 od 8. novembra 2007. godine i da Pravilima Ustavnog suda nije predviđena mogućnost da Ustavni sud u jednom predmetu više puta riješava o istovjetnom zahtjevu apelanta za donošenje privremene mjere. Apelant je 23. juna 2008. godine, dostavio Ustavnom sudu dopunu apelacije i punomoć kojom je ovlastio novog advokata Tomislava Ljubića za zastupanje u postupku pred Ustavnim sudom.

4. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-37/05 od 5. decembra 2005. godine, apelant je oglašen krivim da je kao saizvršilac počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljenjem tekstu: KZRS), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina, dok je oštećeni Suljo Ribić sa imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnicu.

5. Iz obrazloženja presude Okružnog suda proizlazi da je taj sud proveo dokaze optužbe saslušanjem svjedoka, te izvođenjem materijalnih dokaza i to zapisnika o saslušanju svedoka, potvrde o smrti Džafera Ribića od Doma zdravlja Mrkonjić Grad, pisma Sulje Ribića, foto-dokumentacije i skice lica mjesta, dopisa Ministarstva odbrane i izvoda iz kaznene evidencije PS Šipovo. Takođe, proizlazi da je sud proveo i dokaze odbrane saslušanjem svjedoka. Cijeneći sve izvedene dokaze, kao i odbranu apelanta, sud je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo na način kako je to opisano u izreci presude. Apelant je protiv presude izjavio žalbu Vrhovnom sudu.

6. Vrhovni sud je rješenjem broj 118-0-Kž-06-000 034 od 21. marta 2006. godine ukinuo osporenu presudu i odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. Konstatovano je da Okružni sud u obrazloženju osporene presude nije dao razloge u pogledu postojanja oružanog sukoba kao odlučne činjenice za postojanje krivičnog djela koje se optuženom stavlja na teret, te da nije dao razloge koji se odnose na postojanje veze između oružanog sukoba i samog djela, kao i da nije dao razloge za svoj zaključak o postojanju prethodnog dogovora između apelanta i drugih saizvršilaca o izvršenju predmetnog krivičnog djela, čime je počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka j.) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP).

7. Nakon održanog pretresa, Vrhovni sud je donio presudu, broj 118-0-Kž-K-06-000 006 od 22. februara 2007. godine, koja je potvrđena presudom istog suda broj broj 118-0-Kž-ž-07-000 008 od 29. juna 2007. godine, kojom je apelanta oglasio krivim zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZRS i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u paušalnom iznosu od 600,00 KM, a oštećeni Suljo Ribić je sa imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnicu.

8. Vrhovni sud je kao dokaznu građu za svoju odluku uzeo dokaze izvedene pred prvostepenim sudom, te je pored tih dokaza pročitao odluku Predsjedništva Srpske Republike Bosne i Hercegovine od 15. aprila 1992. godine o proglašenju neposredne ratne opasnosti i naređenju mobilizacije TO na cjelokupnoj teritoriji SBiH. Sud je odbio prijedlog apelantovog branioca da se u svojstvu svedoka saslušaju M.G. i M.M., iz razloga što prema navodima apelantovog branioca ni jedan od tih svjedoka nije imao neposredna saznanja o samom događaju, a po ocjeni suda, već saslušani svjedoci su predstavljali valjanu osnovu za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja. Cijeneći sve izvedene dokaze, kao i odbranu apelanta, sud je na nesporan način utvrdio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je to opisano u izreci presude.

9. U obrazloženju trećestepene presude se navodi da je na pravilno i potpuno utvrđenoj činjeničnoj osnovi, pobijanom presudom pravilno primjenjen krivični zakon kada su radnje apelanta, izvršene kritičnog događaja, okvalifikovane kao krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZRS. Takođe, Vrhovni sud je konstatovao da su u izrečenoj kazni u punoj mjeri došle do izražaja sve olakšavajuće okolnosti koje žalba apelantovog branioca apostrofira, a koje se odnose na lične prilike apelanta (teška bolest, porodičnost, te obaveza izdržavanja supruge i dvoje maloljetne djece), a takođe i okolnosti otežavajućeg karaktera na koje žalba tužioca ukazuje, a koje se odnose na raniji život apelanta, okolnosti izvršenja djela posmatrano kroz odnose optuženog i oštećenih, te težinu povrede zaštićenog dobra i zaključio da izrečena kazna odražava pravilnu ravnotežu vrijednosnog značaja svih tih okolnosti relevantnih za individualizaciju kazne, te predstavlja potrebnu ali i dovoljnu mjeru kazne da bi se ostvarila svrha kažnjavanja u svim njenim segmentima.

10. Apelant je u apelaciji naveo da su dopisom od 7. juna 2007. godine, on i njegov branilac bili obavješteni da je sjednica vijeća Vrhovnog suda Republike Srpske, koje je trebalo da odlučuje o žalbama protiv presude Vrhovnog suda, broj 118-0-Kž-K-06-000 006 od 22. februara 2007. godine, i koja je bila zakazana za 29. juni 2007. godine, odložena za 17. juli 2007. godine, ali da je sjednica vijeća ipak održana 29. juna 2007. godine, u njegovom odsustvu i odsustvu njegovog branioca (jer je tužilaštvo u međuvremenu izlazilo nesaglasnost sa odlaganjem), čime smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu iz II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju od 5. oktobra 2007. godine naveo da je tačna apelantova tvrdnja da je sjednica trećestepenog vijeća, koja je bila zakazana za 29. juni 2007. godine, na prijedlog apelantovog branioca odložena za 17. juni 2007. godine, ali da je sud potom ukinuo naredbu o odlaganju sjednice, o čemu su stranke obavještene, i da je takva odluka o ukidanju naredbe o odlaganju sjednice vijeća bila u funkciji sprečavanja zloupotrebe procesnih prava od strane apelanta u krivičnom postupku. Naime, Vrhovni sud je istakao da je apelantov branilac podneskom od 26. juna 2007. godine, obavijestio sud da je apelant otputovao na liječenje u u Klinički centar Beograd, zbog čega je zatražio odlaganje sjednice vijeća, zakazane za 29. juni 2007. godine. Nadalje, naveo je da je novi termin sjednice (17. juli 2007. godine) telefonskim putem usaglašen sa tužiocem i apelantovim braniocem, nakon što je apelantov branilac u tom telefonskom razgovoru obavijestio sud da se apelantov povratak očekuje u narednoj sedmici (u periodu od 2. do 8. jula 2007. godine), i da je slijedom toga izdata naredba predsjednika vijeća da se pismena obavijest apelantu za novi termin održavanje sjednice vijeća pošalje 4. jula 2007. godine (kada se očekivalo da će apelant biti na adresi prebivališta).

12. Međutim, Republički tužilac je dopisom od 28. juna 2007. godine podnio prijedlog da se sjednica održi u prvobitno određenom terminu (29. juna 2007. godine), sa obrazloženjem da je to tužilaštvo preko Policijske stanice Šipovo utvrdilo da apelant nije otputovao na liječenje u Srbiju, odnosno da je viđen u Šipovu 27. juna 2007. godine (o čemu je policija sačinila službenu zabilješku), te iz razloga što dostavljena medicinska dokumentacija nije opravdan razlog za odlaganje sjednice. Sud je istakao da je po prijemu tog podneska, sudija izvjestilac kontaktirao apelantovog branioca telefonom, a putem faksa mu dostavio podnesak tužilaštva sa službenom zabilješkom. U tom telefonskom razgovoru apelantov branilac nije osporio navode tužioca iz podneska, te je preuzeo obavezu da će kontaktirati apelanta i obavijestiti sud, pa je istog dana u 13 časova i 55 minuta obavijestio sudiju da se apelant zaista nalazi u Šipovu, ali da mu je ljekarski pregled zakazan za 29. juni 2007. godine (dan održavanja sjednice). Nadalje, sud je istakao da je apelantovom braniocu saopšteno da se ukida naredba o odlaganju sjednice i da će se sjednica održati 29. juna 2007. godine, nakon čega je on izjavio da će pristupiti sjednici i istovremeno se obavezao da će apelanta obavijestiti o tome da će se sjednica održati 29. juna 2007. godine, ali da apelant i njegov branilac nisu pristuplil sjednici od 29. juna 2007. godine, iako su bili uredno obaviješteni, pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

13. Vrhovni sud je dalje u odgovoru naveo da je nakon održane sjednice istog dana u 11,00 časova pristupio sudu apelantov branilac, te izjavio da je on bio u uvjerenju da je termin sjednice 11,00 časova, a ne 9,00 časova. Nadalje, sud je naveo da je 6. jula 2007. godine apelantov branilac dostavio Vrhovnom sudu podnesak sa medicinskom dokumentacijom za apelanta u kojem je istakao da je sjednica trećestepenog vijeća neovlašteno održana, izražavajući uvjerenje da je to urađeno u strahu od tužioca, te da je time apelantu onemogućeno da pred trećestepenim vijećem zastupa svoju odbranu. U odgovoru je također istaknuto da je iz nalaza Kliničkog centra Srbije proizlazi da se apelant u navedeni centar javio 4. jula 2007. godine (peti dan nakon sjednice vijeća). U prilogu odgovora na apelaciju Vrhovni sud je dostavio dokumentaciju kojom potvrđuje svoje navode (dostavljena je i službena zabilješka sudije izvjestioca o tome da je apelantov branilac obaviješten o održavanju sjednice 29. juna 2007. godine). Stoga po shvatanju Vrhovnog suda apelant i njegov branilac su uredno obavješteni o sjednici vijeća, te nisu imali opravdane razloge za neprisustvovanje. Takođe, i Republičko tužilaštvo je 8. oktobra 2007. godine dostavilo odgovor na apelaciju u kojem je iznijelo slične navode kao i Vrhovni sud.

14. Apelant je u dopuni apelacije od 23. juna 2008. godine naveo da su, pored povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz čl. 7. i 13. Evropske konvencije, te člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. Apelant se u suštini žali da mu je bilo onemogućeno prisustvo sjednici Vrhovnog suda, kao trećestepenog suda, održanoj 29. juna 2007. godine. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da tekst člana 6. ne sadrži nikakve izuzetke u vezi sa pravom na javno saslušanje u odnosu na razne faze postupka. Međutim, Evropski sud pravi razliku između suđenja pred prvostepenim i suđenja pred žalbenim sudom. Pod uvjetom da je javno saslušanje u prvostepenom postupku održano, odsustvo takvog saslušanja pred drugostepenim i trećestepenim sudom može stoga biti opravdano specijalnim karakteristikama postupaka. Tako postupak dozvole na ulagane žalbe i postupak koji se bavi isključivo pravnim pitanjima nasuprot utvrđivanja činjenica može biti u skladu sa zahtjevima člana 6, iako podnositelj žalbe ne dobije priliku da ga lično saslušaju žalbeni ili kasacioni sud (vidi Evropski sud, Helmers protiv Švedske, presuda od 29. oktobra 1991. godine, Serija A.212-A).

18. Uzimajući u obzir navedeno Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju Vrhovni sud kao trećestepeni sud razmatrajući apelantovu žalbu i žalbu Republičkog tužioca bavio isključivo pravnim pitanjima, te nije utvrđivao činjenično stanje. Nadalje, Ustavni sud suprotno navodima apelacije, a uzimajući u obzir odgovor Vrhovnog suda, zaključuje da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud prije održavanja sjednice od 29. juna 2007. godine preduzeo radnje u cilju stvaranja procesnih pretpostavki za održavanje predmetne sjednice u smislu obavještavanja apelantovog branioca i apelanta o datumu održavanja sjednice. Ustavni sud ne može nedolazak apelanta i njegovog branioca staviti na teret sudu već upravo njima iz razloga jer ih je sud uredno obavijestio o održavanju sjednice. Iako apelant i njegov branilac, koji su bili uredno obavješteni, nisu pristupili sjednici Vrhovni sud je sjednicu održao imajući pri tome u vidu odredbu člana 310. stav 4. ZKP. Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno da učestvuju u predmetnom krivičnom postupku u svim njegovim fazama, te da odgovornost zbog neprisustvovanja sjednici suda od 29. juna 2007. godine snosi apelant i njegov branilac s obzirom da je sud preduzeo sve radnje kako bi blagovremeno obavijestio apelanta i njegovog branioca o datumu održavanja sjednice. Stoga Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju neprisustvovanjem apelanta i njegovog branioca predmetnoj sjednici dovelo do povrede principa ravnopravnosti stranaka koji je važan element pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Također uzimajući u obzir i praksu Evropskog suda Ustavni sud nalazi da neprisustvovanje apelanta sjednici trećestepenog suda ne krši prava iz člana 6. Evropske konvencije obzirom da kako je to već Ustavni sud naveo predmetna sjednica se bavila isključivo pravnim pitanjima.

19. U odnosu na dopunu apelacije od 24. juna 2008. godine, Ustavni sud ukazuje na član 16. stav

1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku kojeg je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena van tog roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Mogućnost podnošenja dopune apelacije nikako se ne može tako široko tumačiti da se pod tim podrazumijeva pravo da apelanti mogu u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke apelaciju dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a van roka od 60 dana (vidi Ustavni sud, odluka AP-1426/05 od 9. novembra 2006. godine).

20. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2549/07 (N. D.) | Sudska praksa | Aktio