Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-582/07 (M. F.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-582/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-582/07, rješavajući apelaciju Mulazima Fajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mulazima Fajića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-06-

000861 od 12. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mulazim Fajić (u daljnem tekstu: apelant), kojeg zastupa Enver Bijedić, advokat iz Tuzle, podnio je 10. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalniu sud), broj 003-0-Gž-06-000861 od 12. decembra 2006. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-2385/05 od 14. aprila 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev Hazima Fajića (u daljnjem tekstu: tužitelja) kojim je zahtijevao utvrđenje da ga je apelant smetao u mirnom i faktičkom posjedu prava korištenja vlastitog prilaznog puta, a radi prilaza njegovom imanju koje se nalazi na katastarskoj parceli broj 644/3, a koji put je sastavni dio ove parcele upisane u pl. broj 178 KO Poljice, na taj način što je proširenje ovog puta, a ispod međe koja razdvaja nekretnine kč. broj 644/3 i kč. broj 644/1, izgradio betonsku podlogu visine do 40 cm na kojoj je ugradio željeznu ogradu i tako onemogućio prolaz tužitelju i članovima njegovog domaćinstava. Tužitelj je zatražio da sud naloži apelantu da odmah uspostavi prijašnje stanje na način što će ukloniti postavljene betonske temelje i željeznu ogradu koju je izgradio na putu koji koristi tužitelj sa članovima njegovog porodičnog domaćinstva za prilaz svom imanju pod prijetnjom izvršenja i novčane kazne, kao i da apelant naknadi parnične troškove postupka u roku od 8 dana od dana prijema rješenja. Stavom dva izreke prvostepenog rješenja primljeno je na znanje povlačenje prijedloga tužitelja za određivanje mjere osiguranja. Stavom tri izreke prvostepenog rješenja tužitelj je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 720,00 KM u roku od 15 dana od narednog dana po donošenju rješenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da se u konkretnom slučaju radi o procesnoj parnici u kojoj se sudska zaštita od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda pruža prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, neovisno od prava na posjed, pravnog osnova posjeda i savjesnosti posjednika, a u skladu sa članom 80. i 83. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine F BiH“ broj 6/98). Nadalje je sud naveo da je odredbom člana

82. Zakona o valsničko-pravnim odnosima propisano da se sudska zaštita od smetanja posjeda ima pravo zahtijevati u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i učinitelja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja. Utvrđeno je da je tužitelj tužbu podnio 5. decembra 2005. godine u kojoj je tvrdio da je tuženi započeo izgradnju betonske ograde 6. novembra 2005. godine, a radove je od tada izvodio povremeno. Istaknuto je da je prema tvrdnji apelanta radove na postavljanju betonske podloge apelant započeo oko 10. oktobra 2005. godine, a radove završio krajem istog mjeseca dok je prema tvrdnji tužitelja apelant radove započeo 5. ili 6. novembra 2005. godine, a drugi svjedoci se nisu mogli decidno izjasniti na ovu okolnost. Stoga je po ocjeni suda tužitelj ostvario pravo na sudsku zaštitu od smetanja posjeda u smislu blagovremenosti podnošenja tužbe iz člana 82. Zakona o valksničko pravnim odnosima.

4. Općinski sud je utvrdio da među strankama nije sporno da je tužitelj posjednik katastarske parcele k.č. broj 644/3 upisane u PL. broj 178 KO Poljice, a sporni put formiran kao sastavni dio parcele, a da je apelant posjednik parcele k.č. broj 644/1 koja se graniči sa parcelom tužitelja i spornim putom. Također je utvrđeno da nije sporno da je tužitelj faktički mirni korisnik spornog puta prolazom pješice, ali da tužitelj smatra da je apelant postavljanjem betonske ograde na granici između njihovih parcela onemogućio dalje korištenje prolaza tužitelju i njegovoj porodici do svog imanja i time učinio smetnje prava prolaza spornim putem.

5. Istaknuto je da prema izvedenim dokazima (uviđajem na licu mjesta, vještačenjem po vještaku geometru i skici lista mjesta od 28. februara 2006. godine) slijedi da je u dužini od 29,15 m između parcela tužitelja i parcele apelanta i u širini spornog puta postavljena ograda od armaturne mreže i željeznih kolaca koji su usađeni u betonski temelj cijelom dužinom. Pri saslušanju vještaka geometra, geometar se izjasnio da nije mjerio visinu betonskog temelja na koji je postavljena ograda, ali da je prilikom mjerenja normalno prolazio kroz otvoreni dio koji je ostavljen kao prolaz, da je betonski zid sasvim normalno prešao, a koja je širina dovoljna za prolazak pješice.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud je utvrdio da je tužitelj spornim putem nesmetano prolazio pješice, da je apelant izgradio ogradu od armirane mreže i željeznim kolićima usađenim u betonski temelj duž cijele granice parcela stranaka, a da je na granici spornog puta i parcele tužitelja ostavljen prolaz dovoljne širine za korištenje prolaza pješice. Utvrđeno je da su saglasni iskazi saslušanih svjedoka , a što ne spori ni tužitelj da se preko ostavljenog otvorenog prolaza pješice može normalno prolaziti, da visina betonskog zida u tom dijelu nije smetnja za prolazak, a što nije sporio ni tužitelj. Stoga sama činjenica da je apelant postavio žičanu ogradu između parcela ne znači da je izvršen čin smetanja prolaza tužitelju spornim putem na način kako je to do tada činio.Sud nije našao da je apelant učinio protivpravnu radnju jer time što je ogradio svoj posjed i uz to omogućio i dalje pravo prolaza spornim putem ničim nije omeo tužitelja u njegovom mirnom i faktičkom korištenju prava prolaza spornim putem na način kako je do tada činio.

7. Protiv prvostepenog rješenja tužitelj je podnio žalbu koju je Kantonalni sud rješenjm, broj 003-0-Gž-06-000861 od 12. decembra 2006. godine, uvažio i prvostepeno rješenje preinačio u stavu 1 i 3 izreke tako da se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja, te se utvrđuje da je apelant smetao tužitelja u mirnom i faktičkom posjedu prava korištenja vlastitog prilaznog puta, a radi prilaza njegovom imanju koje se nalazi na katastarskoj parceli broj 644/3, a koji put je sastavni dio ove parcele upisane u pl. broj 178 KO Poljice na taj način što je proširenje ovog puta, a ispod međe koja razdvaja nekretnine kč. 644/3 i kč. 644/1 izgradio betonsku podlogu (visine oko 10 cm iznad zemlje, te oko 20 cm ukopanu pod zemljom) na kojoj je ugradio željeznu ogradu i tako onemogućio prilaz tužitelju i članovima njegovog domaćinstva, pa je tuženom naloženo da odmah uspostavi prijašnje stanje na način što će ukloniti postavljene betonske temelje i željeznu ogradu koju je izgradio na putu koji koristi tužitelj sa članovima njegovog domaćinstva za prilaz svom imanju pod prijetnjom izvršenja i novčane kazne, te je apelant obavezan da tužitelju naknadi troškove prvostepenog postupka u iznosu od 810,00 KM u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. U ostalom dijelu (stav 2 izreke) prvostepeno rješenje je ostalo neizmjenjeno.

8. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da po mišljenju Kantonalnog suda stoji ocjena prvostepenog suda da je predmetna tužba podnesena blagovremeno, te da je za to Općinski sud dao valjane razloge. Međutim, Kantonalni sud je naveo da ne može prihvatiti stav prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

9. Utvrđeno je da je prvostepeni sud na osnovu obavljenog uviđaja na licu mjesta i vještačenja po vještaku geometru utvrdio da je tuženi u dužini 29,15 m između svoje parcele i parcele tužitelja, te u širini spornog puta, a koji je sastavni dio parcele tužitelja označene sa kč. 644/1 i upisane u pl. broj 178 KO Poljice postavio ogradu od armaturne mreže i željeznih kolaca usađenih u betonski temelj visine oko 10 cm iznad zemlje, a ukopan u zemlju u visinu oko 20 cm i to cijelom dužinom, te da je tom prilikom na dijelu ograde postavljene u širini puta ostavio otvor kroz koji se može normalno prolaziti pješice.

10. Kod tako činjeničnog stanja po mišljenju Kantonalnog suda neprihvatljivim se pokazuje izneseni stav prvostepenog suda da postavljanje ograde u širini predmetnog puta od strane apelanta nema karakter i izvršenog čina smetanja prolaza tužitelju tim putem na način kako je to on do tada činio. Navedeno iz razloga jer se u konkretnom slučaju i ne radi o tužbi za smetanje posjeda prava stvarne služnosti (član 75. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima) već se radi o tužbi za smetanje posjeda stvari (član 75. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima) tj. posjeda dijela parcele tužitelja označene sa kč. 644/3, a koji u naravi u tom dijelu čini put zbog čega se i za pružanje posjedovne zaštite u smislu člana 80. i 83 Zakona o vlasničko-pravnim odnosima irelevantnim pokazuje da li tužitelj i nakon postavljanja ograde u širini ovog puta može nesmetano prolaziti pješice kroz ostavljeni otvor. Za pravilnu primjenu navedenih odredbi člana 80. i 83 Zakona o vlasničko-pravnim odnosima u ovoj pravnoj stvari odlučno je da je tužitelj bio u faktičkom posjedu svoje parcele kč. 644/3, a čiji sasatavni dio je i predmetni put, te da je apelant samovoljno postavio ogradu u širini navedenog puta. Po mišljenju Kantonalnog suda navedeno je prvostepeni sud utvrdio na osnovu provedenih dokaza, te se stoga kod takvog stanja stvari tužbeni zahtjev tužitelja morao prihvatiti kao osnovan.

11. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je primjena materijalnih propisa od strane Kantonalnog suda u konkretnom slučaju bila proizvoljna. Ističe da je tužba tužitelja bila neblagoverema što su sudovi zanemarili, kao i da je Kantonalni sud pogrešno sam utvrđivao činjenično stanje.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje jer je Kantonalni sud pogrešno primjenio materijalni zakon. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je odlučujući po žalbi tužitelja protiv prvostepenog rješenja, a uzimajući u obzir utvrđeno činjenično stanje u prvostepenom postupku, došao do zaključka da je apelant smetao tužitelja u mirnom i faktičkom posjedu posjedu prava korištenja vlastitog prilaznog puta, a radi prilaza njegovom imanju koje se nalazi na katastarskoj parceli broj 644/3. Pri tome je Kantonalni sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o tužbi za smetanje posjeda stvari iz člana 75. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima odnosno posjeda dijela parcele tužitelja označene sa kč. 644/3, a koji u naravi čini put. Ustavni sud smatra, suprotno navodima apelacije, da Kantonalni sud nije sam utvrđivao činjenično stanje već je u odnosu na utvrđeno činjenično stanje u prvostepenom postupku zauzeo drugačiji pravni stav od onog koji je zauzeo Općinski sud. Pri tome je Kantonalni sud primjenio relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Kantonalni sud je također dao jasno obrazloženje zbog čega smatra da je predmetna tužba blagovremena nalazeći da je u tom pogledu pravilna ocjena prvostepenog suda. Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim jer je zasnovano na primjeni materijalnog zakona koja nije bila proizvoljna ili nepravična na štetu apelantovih ustavnih prava. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da apelacija u odnosu na apelantove navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije ne sadrži prima facie dokaze koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-582/07 (M. F.) | Sudska praksa | Aktio