Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-614/07 (H. H.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-614/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

SUstavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-614/07, rješavajući apelaciju Harisa Halvadžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Harisa Halvadžije podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1226/05 od 26. oktobra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-809/05 od 17. juna 2005.

godine i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj P-325/99 od 15.

oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Haris Halvadžija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Sabina i Veljko Nikolić, advokati iz Sarajeva, podnio je 15. februara 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-1226/05 od 26. oktobra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-809/05 od 17. juna 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P- 325/99 od 15. oktobra 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 10. oktobra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-325/99 od 15. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-809/05 od 17. juna 2005. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu „Sarajevo osiguranje“ DD Filijala Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) po osnovu kasko osiguranja za ukradeno vozilo isplati iznos od 34.064,00 KM sa pripadajućim zakonskim kamatama od 26. novembra 2002. godine i troškovima postupka.

3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tuženog osnovan. S tim u vezi je navedeno da je odredbom člana 901. stav 1. ZOO propisano da je ugovor zaključen kad ugovarači potpišu polisu osiguranja ili listu pokrića. U konkretnom slučaju polisu i ugovor nije potpisao apelant nego Elmir Kanjić. Utvrđeno je da je u tekstu polise naveden apelant kao vlasnik vozila, ali je kao ugovorač označen Elmir Kanjić, koji je potpisnik ugovora o osiguranju i koji je uplatio premiju osiguranja u ukupnom iznosu od 2.679,00 DEM. Stoga je zaključeno da apelant sa tuženim nije bio u obligaciono-pravnom odnosu tj. nije ugovorna strana iz ugovora o osiguranju, što ukazuje da apelant nije osoba koja bi bila aktivno legitimisana za podnošenje tužbe za naknadu štete po osnovu ugovora o osiguranju koji nije zaključio. Nadalje je navedeno da je vlasništvo predmetnog putničkog vozila upitno jer je nesporno utvrđeno iz navoda stranaka i dokumentacije u spisu da je apelant nabavio vozilo koristeći stečene povlastice kao učesnik rata, ali ga nije uzeo za vlastite potrebe niti je ikada bio u posjedu istog. Putnički automobil je uzeo za svog rođaka Amira Habota koji je uplatio kupoprodajnu cijenu i preuzeo vozilo za vlastite potrebe i u kasnijem poslovnom odnosu ga ustupio Elmiru Kanjiću.

4. Utvrđeno je da apelant nije nikad bio u faktičkom posjedu vozila, te da nije ugovorna strana iz ugovora o osiguranju, da nije uplatio premiju osiguranja, niti je prijavio krađu vozila, što je kao vlasnik predmetnog vozila bio dužan uraditi. Sve navedeno je učinio korisnik, posjednik i faktički vlasnik vozila Elmir Kanjić. Stoga je Općinski sud zaključio da apelant nije aktivno legitimisan za podnošenje predmetne tužbe.

5. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da žalba neosnovano smatra da je ugovor o osiguranju zaključen u korist apelanta kao vlasnika vozila jer je prvostepeni sud na nedvojben način utvrdio da je ugovor o osiguranju kao ugovarač sačinio Elmir Kanjić koji je i potpisnik istog a koji je uplatio premiju osiguranja u iznosu od 2.679,00 DM. Po mišljenju Kantonalnog suda pravilan je zaključak prvostepenog suda da apelant nije bio u obligaciono-pravnom odnosu sa tuženim jer nije ugovorna strana te da kao takav i nije aktivno legitimisan za podnošenje tužbe za nakandu štete u konkretnom slučaju. Nadalje je istaknuto da je neprihvatljiva tvrdnja žalbe da je ugovor o osiguranju Elmir Kanjić zaključio kao ugovor o osiguranju za tuđi račun obzirom da je ugovor o osiguranju za tuđi račun takav ugovor o osiguranju koji jedno lice zaključuje u svoje ime a za račun određenog lica, a što iz konkretnog ugovora o osiguranju ne proizlazi. Pri tome je navedeno da je Elmir Kanjić apelanta samo naznačio kao vlasnika vozila dok je iz ugovora o osiguranju vidljivo da je ugovarač Elmir Kanjić, a ne da ugovara u svoje ime a za račun apelanta kao trećeg lica.

6. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom, broj Rev-1226/05 od 26. oktobra 2006. godine, odbio. Vrhovni sud je, u suštini, ponovio razloge koje su u svojim presudama dali nižestepeni sudovi, potvrđujući pravilnost zaključaka iznesenih u presudama sudova..

7. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je u predmetnom postupku došlo do proizvoljne primjene materijalnih propisa kojima se reguliše oblast „ugovorne osiguravajuće zaštite“ koja je vrlo jasno i decidno regulisana ZOO kao i samim adhezionim ugovorom kao što su uslovi za kasko osiguranje motornih vozila čija je primjena obavezujuća. U dopuni apelacije apelant dostavio odluku Ustavnog suda, broj AP-1115/07 od 16. jula 2007. godine, navodeći da se u oba predmeta radi o potpuno identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje jer su redovni sudovi pogrešno primjenili materijalni zakon. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju redovni sudovi su nesporno utvrdili da apelant nije aktivno legitimisan dajući u svojim odlukama jasne i precizne razloge za to. Pri tome su sudovi svoje odluke zasnovali na primjeni relevantnih odredbi ZOO. Naime, utvrđeno je da apelant nikada nije bio u faktičkom posjedu vozila, da nije ugovorna strana iz ugovora o osiguranju, kao i da nije uplatio premiju osiguranja niti je prijavio krađu vozila. Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova nisu proizvoljna jer su zasnovana na primjeni materijalnog zakona koja nije bila proizvoljna ili nepravična na štetu apelantovih ustavnih prava. Ustavni sud ukazuje da je prilikom rješavanja ovog predmeta uzeo u obzir odluku, broj AP-1115/07 od 16. jula 2007. godine, na koju se pozvao apelant i zaključio je da odluka nije relevantna za konkretan slučaj jer se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u konkretnom slučaju

12. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da apelacija u odnosu na apelantove navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne sadrži prima facie dokaze koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.

13. Apelant takođe, smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-614/07 (H. H.) | Sudska praksa | Aktio