Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-656/07 (S. S.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Miješanje u pravo na dom
- Pojam doma
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 3, 3a, 18d
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-656/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-656/07, rješavajući apelaciju Stevana Stevančevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stevana Stevančevića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-170/05 od 25. septembra 2006. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 27/02-23-1029/03 od 28. jula 2003. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23/6-372-P-2709/98 od 14. novembra 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stevan Stevančević (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 15. februara 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-170/05 od 25. septembra 2006. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-1029/03 od 28. jula 2003. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23/6-372-P-2709/98 od 14. novembra 2002. godine.
2. Rješenjem Uprave, broj 23/6-372-P-2709/98 od 14. novembra 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, broj 27/02-23-1029/03 od 28. jula 2003. godine, odbijen je zahtjev apelanta za povrat stana u posjed stana u ulici Malta broj 9/7, kao neosnovan. Odlučeno je da će odluku o daljem raspolaganju predmetnim stanom donijeti Federalno Ministarstvo odbrane.
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je Kantonalni sud, presudom broj U-
511/01 od 13. maja 2002. godine, uvažio apelantovu tužbu i poništio rješenje Ministarstva, broj 27/02-23-292/01 od 7. februara 2001. godine i rješenje Uprave, broj 23/6-372-P-2709/98 od 21. septembra 2000. godine, kojim je odbijen zahtjev apelanta za povrat predmetnog stana. Kantonalni sud je dao uputu da se utvrdi da li je apelant na dan 30. april 1991. godine stanovao u predmetnom stanu odnosno da li je predmetni stan bio apelantov dom u smislu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
4. Uprava je uvidom u ugovor o korištenju stana od 14. januara 1984. godine utvrdila da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Iz potvrde Generalštaba Vojske Jugoslavije od 7. februara 2000. godine utvrđeno je da je apelant na dan 30. april 1991. godine bio aktivno vojno lice, na osnovu uvjerenja o državljanstvu BiH izdatog od strane Općine Novo Sarajevo od 23. oktobra 2002. godine utvrđeno je da apelant nije upisan u knjigu državljana na dan 30. april 1991. godine. Uvidom u naredbu načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije od 28. avgusta 1999. godine utvrđeno je da je apelantu prestala vojna služba sa 30. septembrom 1999. godine. Stoga je zaključeno da je apelant poslije 14. decembra 1995. godine bio u oružanim snagama van teritorije BiH. Stoga je zaključeno da se apelant ne smatra izbjeglicom i raseljenim licem u smislu člana 3a. i člana 18d. stav 6. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“, br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 56/01).
5. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da se iz podataka spisa može na siguran način utvrditi da se u konkretnom slučaju radi o stanu na kome pravo raspolaganja ima Federalno ministarstvo odbrane, da je apelant na dan 30. april 1991. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je apelant i nakon 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi Vojske Jugoslavije. Na osnovu navedenog Ministarstvo je zaključilo da se apelant ne može smatrati izbjeglicom u smislu odredbe člana 3a. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
6. Pored navedenog Ministarstvo je navelo da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ broj 29/03), koji je stupio na snagu 1. jula 2003. godine izmijenjen član 3a. Zakona, tako da glasi „izuzetno od odredbe člana 3. stav 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašenui napuštenim na teritoriji FBiH, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine“ Iz navedenog Ministarstvo je zaključilo da i po navedenoj izmjeni apelant nema pravo na povrat stana.
7. Posebno je istaknuto da je Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica odbacila apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana zbog nenadležnosti za odlučivanje jer je u postupku utvrdila da je apelant ostao poslije 14. decembra 1995. godine u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine tako da se ne može smatrati izbjeglicom u skladu sa članom 3. stav 3. Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica.
8. U pogledu činjenice da je apelant otkupio predmetni stan Ministarstvo je navelo da je članom 39e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stana) propisano da nosilac stanarskog prava koji nema pravo na povrat stana u skladu sa članom 3. i 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a koji je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o kupovini stana sa bivšom SSNO ima pravo da podnese zahtjev Ministarstvu odbrane FBiH za nadoknadu sredstava plaćenih po ovom osnovu izuzev ako se dokaže da su mu ta sredstva priznata za otkup stana van teritorije BiH.
9. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu koju je Kantonalni sud presudom, broj U-170/05 od 25. septembra 2006. godine, odbio kao neosnovanu.
10. U obrazloženju presude je navedeno da je rješenjem suda U-193/04 od 9. jula 2004. godine postupak u predmetnom upravnom sporu prekinut primjenom odluke Predstavničkog/Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj 28/04) te je po donošenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj 54/04) postupak nastavljen.
11. Kantonalni sud se prilikom rješavanja tužbe pozvao na odredbu člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/99, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01 i 29/03).
12. Nadalje je Kantonalni sud naveo da je izmijenjena odredba člana 3a), koja je stupila na snagu 1. jula 2003. godine, pomjerila vremensku granicu aktivnog vojne službe sa 30. aprila 1991. godine na 19. maj 1992. godine, dakle na datum kada se JNA povukla sa teritorije Bosne i Hercegovine, a Vlada Republike Bosne i Hercegovine je preuzela kontrolu nad teritorijom Bosne i Hercegovine. Izuzetak su činile osobe kojima je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše države prije 14. decembra 1995. godine. Istaknuto je da je navedena odredba bila predmetnom ispitivanja od strane Ustavnog suda u predmetu broj U-83/03, kojom prilikom je Ustavni sud zaključio da je navedena odredba u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
13. Kantonalni sud je naveo da činjenica da je apelant, eventualno, zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana ne daje mu pravo na povrat stana, s obzirom da je nesporno da je apelant i nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine i u takvoj situaciji na njega bi se jedino mogla primjeniti odredba člana 39.e) Zakona o prodaji stanova, a kojom je propisano da nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. navedenog zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stranarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu u skladu sa članom 18. navedenog zakona umanjenu za amortizaciju.
14. Po mišljenju Kantonalnog suda u smislu navedene odredbe apelantu bi pripadalo pravo na povrat stana ukoliko je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana i nije nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. Kantonalni sud je konkretan predmet elaborirao i u kontekstu odluke Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu, broj CH/03/1442. Međutim, Kantonalni sud je naveo da u odnosu na nespornu činjenicu da je apelant nakon 19. maja 1992. godine, kao i nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine može se zaključiti da u konkretnom slučaju nije došlo ni do povrede prava apelanta na dom koje štiti član 8. Evropske konvencije, kao ni do povrede njegovog prava na imovinu koje štiti član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
15. Apelant navodi povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Herecgovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je iznio hronoligiju događanja u njegovom predmetu, te smatra da je presudom Kantonalnog suda kojom je okončan predmetni postupak došlo do povrede navedenih ustavnih prava.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, u pogledu navoda apelanta, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP 2518/05 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu od 21. decembra 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07), koja je donesena povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja. Razlozi navedeni u pomenutoj odluci se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Naime, u pomenutoj odluci Ustavni sud je u vezi navoda apelanta o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zaključio «da sporni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije, te da donošenje odluke kojom se odbija apelantov zahtjev za vraćanje spornog stana, predstavlja miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud je utvrdio da je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo «u skladu sa zakonom» u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju postojao legitiman cilj za miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Nadalje je Ustavni sud utvrdio da je, u konkretnom slučaju, miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo «neophodno u demokratskom društvu», te da je bilo proporcionalno legitimnom cilju. U odnosu na apelantove navode da je predmetni stan otkupio prije rata, Ustavni sud je našao da su organi uprave i Kantonalni sud prilikom donošenja odluka cijenili i ove apelantove navode i pojasnili da, s obzirom da u smislu člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima apelant nema pravo na povrat stana, on može, ukoliko dokaže da je prije 6. aprila 1992. godine sklopio pravno obavezujući ugovor o kupovini stana sa bivšim SSNO, podnijeti zahtjev Ministarstvu odbrane Federacije BiH za nadoknadu sredstava plaćenih po ovom osnovu u smislu člana 39e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova. Na osnovu navedenog Ustavni sud je zaključio da nije bilo kršenja apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
18. U odnosu na apelantove navode u pogledu povrede prava na imovinu Ustavni sud nalazi da je predmetni stan nesporno predstavlja imovinu apelanta, te da je osporenom presudom Kantonalnog suda došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Međutim, kako je Ustavni sud već u predhodnoj tački u kojoj je razmatrao navode apelanta o povredi njegovog prava na dom, pozivajući se na praksu Ustavnog suda u odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP 2518/05 od 21. decembra 2006. godine već odgovorio na pitanja u pogledu zakonitosti miješanja u njegovo pravo na dom, te našao da je miješanje zakonito, u javnom interesu i proporiconalno, Ustavni sud smatra da je navedena ocjena primjenjiva i na njegove navode u pogledu povrede prava na imovinu. Stoga Ustavni sud zaključuje, da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović