Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-667/07 (E. T.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Protek roka
  • Apelacija preuranjena
  • Propisano zakonom
  • Proporcionalnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-667/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-667/07, rješavajući apelaciju Envera Tuzovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tač. 4. i 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Envera Tuzovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-

2865/04 od 22. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Envera Tuzovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-184/04 od 24. februara 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Envera Tuzovića podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj 065-0-I-06-

007451 od 21. februara 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj GŽ-2682/04 od 23. novembra 2006. godine, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Enver Tuzović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 21. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2865/04 od 22. decembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda, broj Gž-184/04 od 24. februara 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj GŽ-2682/04 od 23. novembra 2006. godine i rješenja Općinskog suda iz Sarajevu, broj 065-0-I-06-007451 od 21. februara 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 16. aprila 2007. godine i 15. februara 2008. godine.

Postupak naplate potraživanja za izvršenu isporuku toplotne energije, broj Mal-4126/02

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu, broj Mal-4126/02 od 3. novembra 2004. godine, apelant je obavezan da KJKP Toplane Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime glavnog duga isplati iznos od 262,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom shodno članu 1. Zakona o visini stope zatezne kamate počev od dana 14. februara 2000. godine pa do dana isplate uz nakandu troškova postupka u iznosu od 26,14 KM, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud presudom, broj 2865/04 od 22. decembra 2006. godine, djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na troškove postupka tako što se apelant oslobađa plaćanja takse na tužbu u iznosu od 13,07 KM i takse na presudu u iznosu od 26,16 KM, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

4. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka, te uvida u račune tužitelja za apelanta za period od 1. januara 1999. godine do 31. jula 1999. godine utvrdio da apelant duguje tužitelju za izvršenu isporuku toplotne energije iznos od 262,40 KM pa je primjenom člana 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 29. i 50, a u vezi sa odredbama člana 47. i 48. Odluke o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korištenje toplotne energije usvojio tužbeni zahtjev kao osnovan.

5. Drugostepeni sud je utvrdio da je u toku postupka nesporno konstatovano da je tužitelj pismenom dokumentacijom dokazao kako osnov tako i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, da apelant nije osporio usluge tužitelja, ističući prigovor teške materijalne situacije kao razlog nepalaćanja duga, da je tužitelj apelantu isporučivao račune za centralno grijanje za utuženi period, te da apelant račune nije plaćao. Na tako utvrđeno činjenično stanje po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe člana 17. ZOO obavezao apelanta da tužitelju isplati dosuđeni iznos. Kantonalni sud je naveo da žalbeni navodi apelanta u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nisu osnovani iz razloga što je odredbom člana 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku propisano da se u sporovima male vrijednosti žalba ne može izjaviti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Nadalje se Kantonalni sud pozvao na odredbu člana 17. ZOO kojom je propisano da su učesnici u obligacionom odnosu dužni izvršiti svoje obaveze i odgovorni su za njeno ispunjenje. Stoga je sud našao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da zbog materijalne situacije nije u mogućnosti platiti sporni dug, te da isto nije moglo uticati na oslobađanje od plaćanja obaveza.

Postupak naplate potraživanja za izvršenu isporuku toplotne energije, broj Mal-2925/02

7. Presudom Općinskog suda, broj Mal-2925/02 od 18. decembra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-184/04 od 24. februara 2006. godine, apelant je obavezan da tužitelju na ime duga isplati iznod od 390,00 KM sa pripadajućom zakonskom zaetznom kamatom počev od podnošenja tužbe pa do isplate, te isplatiti mu iznos od 39,00 KM na ime troškova parničnog postupka. Postupak naplate potraživanja za izvršenu isporuku toplotne energije, broj Mal-2035/03

8. Presudom Općinskog suda, broj Mal-2035/03 B od 20. oktobra 2004. godine, apelant je obavezan da tužitelju na ime duga isplati iznos od 402,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. novembra 2002. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate uz naknadu troškova postupka u iznosu od 40,20 KM, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

9. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud presudom, broj Gž-2682/04 od 23. novembra 2006. godine, djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na troškove postupka tako što je apelant oslobođen plaćanja takse na tužbu u iznosu od 20,10 KM i takse na presudu u iznosu od 20,10 KM. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmjenjena.

10. Protiv presude Kantonalnog suda apelant je 7. marta 2007. godine izjavio reviziju. Prema dokumentaiji koju je apelant dostavio Ustavnom sudu postupak po reviziji je još uvijek u toku.

Postupak izvršenja presude Kantonalnog suda, broj Gž-184/04 od 24. februara 2006. godine

11. Općinski sud je, na prijedlog tužitelja kao tražioca izvršenja, rješenjem o izvršenju, broj 065-0-I-06-00451 od 21. februara 2007. godine odredio predloženo izvršenje protiv apelanta kao izvršenika, a na osnovu presude Kantonalnog suda, broj Gž-184/04 od 24. februara 2006. godine. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio prigovor koji je Općinski sud rješenjem, broj 065-0-I-06-

007451 od14. marta 2007. godine odbio. Protiv rješenja kojim je odbijen prigovor apelant je podni žalbu Kantonalnom sudu. Prema dokumentaciji koju je apelant dostavio Ustavnom sudu postupak po žalbi je još uvijek u toku.

12. Apelant navodi povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članim 3. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Ističe svoju lošu materijalnu situaciju zbog koje ne može plaćati račune.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1 i 2. i stav 4. tač. 4. i 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. st. 1, i 2. i stav 4. tač. 4. i 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; (14) apelacija je preuranjena;

14. U odnosu na presudu Kantonalnog suda, broj Gž-2865/04 od 22. decembra 2006. godine, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku apelant obavezan da isplatu tužitelju na ime duga za izvršenu isporuku toplotne energije iznos od 261,40 KM. Stoga, u konkretnom slučaju radi se postupku u kojem se odlučivalo o imovinskoj obavezi apelanta, a što potpada pod opseg člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

16. Iako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje se sastoji u kontroli (ograničavanju) korištenja njegove imovine.

17. Ustavni sud u konkretnom slučaju mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanta i općeg javnog interesa.

18. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud nalazi da je apelant obavezan da isplati tužitelju dug za period od 1. januara 1999. godine do 31. jula 1999. godine, a po osnovu neplaćenih računa, u smislu odredbi člana 17. ZOO, a u vezi sa odredbama člana 47. i 48. Odluke o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korištenje toplotne energije. Stoga proizlazi da je za miješanje u apelantovo pravo na imovinu postojala jasna zakonska osnova. Pri tome je Kantonalni sud u osporenoj presudi za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim odnosno ne ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog zakona. Dakle, obrazloženje Kantonalnog suda Ustavni sud ne smatra proizvoljnim iz čega proizilazi da je predmetno miješanje u imovinu apelanta bilo zakonito.

19. Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se relevantnim odredbama ZOO urede prava i obaveze učesnika u obligacionom odnosu u pogledu izvršenja njihovih obaveza i odgovornosti za njihovo ispunjenje. Nadalje, Ustavni sud smatra da je predmetno miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići obzirom da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da apelant nije platio račune u relevantnom periodu za izvršenu isporuku električne energije zbog čega je u smislu člana 17 ZOO obavezan da tužitelju plati utvrđeni dug.

20. Iz navedenih razloga, a vezano za navode apelanta o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Apelant takođe, smatra da mu je osporenom presudom, povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članim 3. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članim 3. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali uslovi dopustivosti

22. Apelant je osporio presudu Kantonalnog suda, broj GŽ-184/04 od 24. februara 2006. godine. Ustavni sud je utvrdio da je apelantu navedena presuda uručena 30. marta 2006. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 21. februara 2007. godine. Stoga proizlazi da je apelacija u ovom dijelu podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav

1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na navedenu presudu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.

23. U odnosu na apelantove navode kojim osporava presudu Kantonalnog suda, broj GŽ-

2682/04 od 23. novembra 2006. godine i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na rješenje o izvršenju Općinskog suda, broj 065-0-I-06-00451 od 21. februara 2007. godine,Ustavni sud nalazi da se prema odredbama člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije je u toku pred Vrhovnim sudom po reviziji apelanta od 7. marta 2007. godine, odnosno pred Kantonalnim sudom po žalbi apelanta od 29. maja 2007. godin , pa slijedi da je apelacija u odnosu na ove odluke preuranjena.

24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tač. 4. i 14. Pravila 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije ili je apelacija preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-667/07 (E. T.) | Sudska praksa | Aktio