Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-800/07 (Š. M.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-800/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-800/07, rješavajući apelaciju Šerife Mujanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šerife Mujanović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-06-
000 773 od 9. februara 2007. godine i presude Općinskog suda u Živinicama, broj Mal-205/03-B od 7. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šerifa Mujanović (u daljnem tekstu: apelantica), podnijela je 13. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Gž-06-000 773 od 9. februara 2007. godine i presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Mal-205/03-B od 7. aprila 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj Mal-205/03-B od 7. aprila 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj 003-0-Gž-06-000 773 od 9. februara 2007. godine, apelantica je obavezana da JP Komunalac Banovići (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati na ime duga za isporuku toplotne energije u grejnoj sezoni u 2002/2003. godini za stambeni prostor iznos od 329,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos mjesečnog računa, kako je pobliže navedeno u dispozitivu presude, te da mu naknadi troškove sudskog postupka u iznosu od 80,00 KM, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je sud nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, te na osnovu rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cjelosti osnovan. Istaknuto je da je među parničnim strankama nesporno da je apelantica korisnik usluga isporuke toplotne energije (centralnog grijanja) koje usluge vrši tužitelj, te da nije platila tužitelju za utuženi period po ispostavljenim računima koji su dokaz u ovom postupku. Utvrđeno je da je u konkretnom slučaju sporno da li je potraživanje tužitelja zastarjelo, te da li je isporuka toplotne energije bila slabijeg kvaliteta od odgovarajućeg.
4. Općinski sud je naveo da nije poklonio vjeru navodima apelantice da kvalitet isporučene toplotne nergije nije bio zadovoljavajući jer apelantica nije prezentirala sudu nijedan dokaz obraćanja tužitelju u smislu prigovora na kvalitete isporuke toplotne energije. Utvrđeno je da je navedeno kontradiktorno navodima tužene u žalbi upućenoj Ombudsmanima FBiH Ured u Tuzli od 21. marta 2002. godine (zahtjev za dostavu podataka odnosno obavljanje predhodnog kontakta radi slučaja predstavljenog u žalbi broj T-416/02-III od 21. marta 2002. godine, zahtjev za dostavu informacije radi slučaja predstavljenog u žalbi broj T-416/02-III od 29. maja 2003. godine gdje je istakla da je „stalno stavljala prigovore tužitelju zbog lošeg grijanja koji je konstatno ispostavljao račune za isporuku toplotne nergije ispod minimalnog nivoa utvrđenog važećim pravilnikom“. Također sud je naveo da apelantica nije ponudila ni druge dokaze koji ukazuju na loš kvalitet isporučene toplotne energije u utuženom periodu.
5. Stoga polazeći od toga da u toku dokaznog postupka nije sa sigurnošću utvrđeno da je isporuka toplotne energije bila slabijeg kvaliteta od odgovarajućeg sud je apelanticu obavezao da tužitelju plati dugovani iznos.
6. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da se presuda kojom se završava spor male vrijednosti ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja već samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (član 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP). Istaknuto je da je sud vezan utvrđenim činjeničnim stanjem u prvostepenoj presudi bez ovlaštenja da ga ispituje i mijenja. Po mišljenju Kantonalnog suda apelantica je imala mogućnost da predlaganjem i izvođenjem odgovarajućih relevantnih dokaza dokaže u prvostepenom postupku da je imala slabije grijanje i da bi zbog toga bila u obavezi da plati manji iznos. S obzirom da navedenu mogućnost apelantica nije iskoristila (teret dokazivanja činjenica kojima se sprečava nastanak prava je na tuženoj) po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo i obavezao apelanticu da plati dosuđeni iznos (član 17. stav 1. u vezi sa članom 262. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima), kao i da naknadi dosuđene troškove parničnog postupka (član 386. stav 1. ZPP).
7. Iz apelacije proizlazi da se apelantica žali na povredu povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da prvostepeni sud nije poklonio vjeru pismenim prigovorima korisnika u pogledu kvaliteta isporučene toplotne energije, a poklonio je vjeru ispostavljenim računima tužitelja za komunalne usluge centralnog grijanja. Zbog navedenog smatra da je došlo do povrede nejednakosti strana pred zakonom.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju apelantica se žali da je u predmetnom postupku prilikom ocjene dokaza od strane prvostepenog suda stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na tužitelja. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da je princip ravnopravnosti strana pred sudom važan element pravičnog suđenja, te da isti zahtijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i izlaganje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19).
12. Iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud nalazi da je apelantica u postupku imala razumnu mogućnost iznošenja svojih dokaza u istoj mjeri kao i tužitelj i općenito da nije dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tužitelja. Iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da apelantica u postupku nije sudu ponudila dokaze kojima bi potkrijepila svoje navode kojima je pobijala tužbeni zahtjev. Ustavni sud nalazi da dokazi koje je apelantica navela u apelaciji, za koje tvrdi da im sud nije poklonio vjeru, nisu ni bili izvedeni u postupku po tužbi protiv apelantice. Stoga na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o povredi principa jednakosti strana u postupku, kao važnog elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Ustava Bosne i Hercegovine prima facie neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović