Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-979/09 (D. S.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija preuranjena
  • Član 2. EK – pravo na život
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Nadležana sudska vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-979/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-979/09, rješavajući apelaciju Dragana Savovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Savovića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, Posebnog vijeća za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala, broj 118-

0-Kž-09-000 039 od 5. marta 2009. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala, broj 001-0-Kv-09-000 005-p od 25. februara 2009. godine, u odnosu na povredu prava iz člana II/3.a), b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3. i 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Savovića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, Posebnog vijeća za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala, broj 118-

0-Kž-09-000 039 od 5. marta 2009. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala broj 001-0-Kv-09-000 005-p od 25. februara 2009. godine, u odnosu na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Savović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branko Gudalo, advokat iz Banje Luke, podnio je 28. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, Posebnog vijeća za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kž-

09-000 039 od 5. marta 2009. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kv-

09-000 005-p od 25. februara 2009. godine. Apelant je 11. aprila 2009. godine dopunio apelaciju.

2. Prema informacijama iz spisa predmeta, protiv apelanta i više drugih lica je sprovedena istraga, u odnosu na apelanta zbog postojanja osnova sumnje da je izvršio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383. a) stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi sa krivičnim djelom neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS i u vezi sa krivičnim djelom izazivanje opšte opasnosti iz člana 402. stav 1. KZRS. U toku istrage, Okružni sud je Rješenjem broj Kpp-40/08 od 28. avgusta 2008. godine, odredio pritvor apelantu i još šestorici osumnjičenih, i to apelantu u trajanju od mjesec dana zbog pritvorskih razloga iz člana 189. stav 1. tač. b) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), te mu je Rješenjem broj 011-0-KV-08-000 018-p od 26. septembra 2008. godine produžio pritvor za još dva mjeseca iz istih pritvorskih razloga.

3. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Kv-08-000 008 od 24. novembra 2008. godine, produžio pritvor apelantu za još tri mjeseca, na osnovu člana 192. stav 3. ZKP-a, a zbog pritvorskih razloga iz člana 189. stav 1. tačka b), v) i g) ZKP-a, tako da mu je po istom rješenju pritvor trajao do 27. februara 2009. godine.

4. Okružno tužilaštvo Banja Luka – Specijalno tužilaštvo (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) je podiglo optužnicu broj KT-ST-23/08 od 18. februara 2009. godine, protiv apelanta i dvanaest drugih lica, i to protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383. a) stav 2. KZRS u vezi sa krivičnim djelom neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS u vezi sa krivičnim djelom izazivanje opšte opasnosti iz člana 402. stav 1. KZRS. Optužnica je 20. februara 2009. godine potvrđena od strane sudije za prethodno saslušanje Okružnog suda.

5. Pritvor protiv apelanta i još osam drugih optuženih je produžen nakon potvrđivanja optužnice osporenim Rješenjem Okružnog suda broj 001-0-Kv-09-000 005-p od 25. februara 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-09-000 039 od 5. marta 2009. godine, zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili djela koja su im stavljena na teret i u odnosu na apelanta iz pritvorskih razloga iz člana 189. stav 1. tač. v) i g) ZKP-a. Rješenjem je određeno da po tom rješenju pritvor može trajati do izricanja prvostepene presude, u odnosu na apelanta najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice, uz obaveznu kontrolu opravdanosti pritvora, koja će se vršiti svakih dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.

6. Okružni sud je konstatovao da je osnovan prijedlog Specijalnog tužilaštva za produženje pritvora apelantu i drugim licima protiv kojih je potvrđena optužnica zbog postojanja osnovane sumnje da su izvršili krivična djela organizovani kriminal iz člana 383. a) KZRS i da još uvijek postoje razlozi zbog kojih je u pritvor toku istrage određen odnosno produžen. Sud je istakao da je postojanje osnovane sumnje da su optuženi (apelant i druga lica) izvršili krivična djela za koja im se stavljaju na teret, kako su opisana u dispozitivu te optužnice, kao opšteg uslova za određivanje i produženje pritvora, utvrđeno na osnovu većeg broja dokaza koji su prikupljeni u istrazi i dostavljeni uz optužnicu, a po osnovu kojih dokaza je optužnica i potvrđena od strane sudije za prethodno saslušanje. Navedeno je da se u konkretnom slučaju radi o iskazima većeg broja svjedoka, kao i dokazima materijalne prirode (predmeta oduzetih od optuženih-opojne droge, mobilnih telefona, SIM kartica i dr.) i pribavljenih prilikom uviđaja, nalaza i mišljenja vještaka, uviđajne dokumentacije, te brojnih dokaza pribavljenih provođenjem posebnih istražnih radnji, snimljenih telefonskih razgovora optuženih na CD i DVD formatu i transkripta tonskih zapisa njihovih telefonskih razgovora, listinga telefonskih poziva i dr. Osim toga, sud je ocijenio da i dalje postoje posebni uslovi za produženje pritvora iz člana 189. stav 1. tačka g) ZKP-a svim optuženima, te iz člana 189. stav 1. tač. v) u odnosu na neke optužene među kojima je i apelant. U vezi sa tim, navedeno je da je u konkretnom slučaju u pitanju krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383. a.) KZRS, za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, jer je za to djelo iz stava 2. za čije izvršenje se osnovano sumnjiči apelant kao najmanja propisana kazna zatvora od pet godina, što znači da se za to djelo može izreći i kazna zatvora u visini opšteg maksimuma od dvadeset godina. Pored toga, sud je našao da je konkretno djelo posebno teško, s obzirom na način izvršenja i njegove posljedice, te je zaključio da bi u okolnostima konkretnog slučaja koje su vanredne prirode, puštanje na slobodu apelanta i ostalih optuženih rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, i da se ta prijetnja ne bi mogla otkloniti nekom drugom mjerom blažom od pritvora u slučaju boravka optuženih na slobodi.

7. Naime, sud je naglasio da su međusobna povezanost i podjela uloga u izvršenju djela kroz duži vremenski period djelovanja i brojnost kriminalnih aktivnosti optuženog N.Š. kao organizatora, a ostalih optuženih kao članova zločinačkog udruženja koje se bavilo vršenjem krivičnih djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga, vrlo ozbiljno ugrožavali zdravlje i živote većeg broja ljudi koji su od njih kupovali i konzumirali drogu, a prije svega mladih ljudi, kojima su u kontinuitetu određeni vremenski period smišljeno davali drogu da bi ih učinili zavisnim, koristeći se pri tome očigledno njihovom nezrelošću, da bi im zatim kao redovnim konzumentima davali skupu drogu, što je opravdano izazvalo revolt i gnjev roditelja i uopšte građana Trebinja i njegove šire okoline, odnosno područja na kojem je djelo izvršeno, a koji bi se mogao javno ispoljiti i dovesti do narušavanja javnog reda u slučaju da apelant i ostali optuženi budu pušteni na slobodu i vrate se na to područje na kojem inače i stalno borave. Sud je istakao da u prilog tome navedenom idu i javnosti poznate okolnosti koje se odnose na način i posljedice izvršenih krivičnih djela izazivanje opšte opasnosti, odnosno da je optuženi N.Š., zajedno sa apelantom i optuženim S.J., radi sprovođenja discipline u zločinačkom udruženju, te zastrašivanja i kontrole drugih članova udruženja, organizovao pravljenje eksplozivne naprave i njeno postavljanje na javnom mjestu u Trebinju na kojem se okupljaju građani, a zatim postavljanje i aktiviranje eksplozivne naprave ispod putničkog vozila, kao i okolnost da su apelant i još neki optuženi i ranije osuđivani zbog raznih krivičnih djela. Konstatovano je da sve navedene okolnosti, sagledane u svojoj sveukupnosti, a koje se tiču samog djela, načina na koji su optuženi organizovano prodavali drogu i dovodili mlade ljude u zavisnost od droge i ugrožavali živote građana postavljanjem i aktiviranjem eksplozivnih naprava, konkretnih okolnosti pod kojim je djelo učinjeno pa i same optužene kao izvršioce, predstavljaju vanredne okolnosti u kojima bi puštanje optuženih na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, koja se ne bi mogla otkloniti u slučaju boravka optuženih na slobodi nekom drugom mjerom blažom od pritvora, a što predstavlja pritvorski razlog iz člana 189. stav 1. tač. g) ZKP-a. Osim toga, sud je našao osnovanim prijedlog Specijalnog tužilaštva da se apelantu i još petorici optuženih produži pritvor i po osnovu odredbe 189. stav 1. tač. v) ZKP-a, zaključivši da radi o licima koja su i ranije osuđivana za određena krivična djela. Naime, sud je istakao da kada se uzme u obzir za koja su krivična djela i kada osuđeni pojedini od tih optuženih, prema podacima kaznenih evidencija nadležnih organa, koji ničim nisu dovedeni u sumnju pa ni izjašnjenjima optuženih i njihovih branilaca, među kojima su osude za krivična djela nedozvoljena proizvodnja i promet opojnih droga, napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti, nasilničko ponašanje i dr, te činjenica da su ti optuženi predmetno krivično djelo izvršili u sastavu zločinačkog udruženja u kojem su imali tačno određenu ulogu u izvršavanju krivičnih djela kroz duži vremenski period, a očigledno na taj način dolazili i do većih novčanih sredstava, sve te okolnosti imaju naročit značaj i opravdavaju bojazan da će nastaviti sa kriminalnom aktivnošću i ponoviti krivično djelo, čime je, uz objektivni uslov, koji se odnosi na težinu zaprijećene kazne, ispunjen zakonski uslov za pritvor iz 189. stav 1. tač. v) ZKP-a.

8. Vrhovni sud je u obrazloženju svog rješenja naveo da su neosnovani žalbeni prigovori branilaca optuženih da su u pobijanom rješenju izostali razlozi o odlučnim činjenicama, zbog toga što je kroz ukazivanja na okolnosti koje su pratile način izvršenja krivičnog djela, a posebno međusobnu povezanost i podjelu uloga u izvršenju djela kroz duži vremenski period, brojnost kriminalnih aktivnosti optuženog N.Š. kao organizatora i ostalih optuženih kao članova zločinačkog udruženja, pobijano rješenje u dovoljnoj mjeri imalo u vidu i realnu djelatnost svakog od optuženih i njihove uloge u izvršenju djela, kako to proizilazi iz činjeničnog opisa potvrđene optužnice. Nadalje je navedeno da je pobijano rješenje dalo potpune razloge u vezi sa zaključkom o ispunjenosti uslova za određivanje pritvora po pritvorskom osnovu iz člana 189. stav 1. tačka g) ZKP-a, te je zaključio da se iznošenje prigovora na takvo obrazloženje u suštini svodi na osporavanje vrijednosnog značaja datih razloga, a na čemu se ne može uspostaviti bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka j) ZKP-a u obliku izostanka razloga o odlučnim činjenicama. Sud je zaključio da u predmetnoj fazi postupka nemaju mjesta žalbeni prigovori apelantovog branioca i branilaca još petorice optuženih, kojima se osporava postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinilo krivično djelo koje im se optužnicom stavlja na teret, kao opšteg uslova za određivanje i produžavanje pritvora. Naime, naglasio je da je prema odredbi člana 235. stav 3. ZKP-a utvrđenje postojanja osnovane sumnje u nadležnosti sudije za prethodno saslušanje kada odlučuje o optužnici i koji u skladu sa tom odredbom proučava svaku tačku optužnice i dokaze koje je tužilac dostavio kako bi utvrdio postojanje osnovane sumnje.

9. Takođe, naveo je da je preispitivanje takve odluke moguće u skladu sa odredbom člana 241. stav 1. tačka b) ZKP-a prilikom odlučivanja o prethodnim prigovorima protiv optužnice, a što je takođe u nadležnosti sudije za prethodno saslušanje. U vezi sa tim, konstatovao je da kada vanraspravno vijeće u predmetnoj fazi postupka odlučuje o produženju pritvora i drugostepeno vijeće kada odlučuje o žalbi protiv rješenja o produženju pritvora, nije ovlašteno da se upušta u ocjenu dokaza u vezi sa utvrđivanjem postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret jer bi takvo postupanje značilo prjeudiciranje kasnije sudske odluke o optužnici, te je istakao da je u konketnom slučaju optužnica potvrđena 20. februara 2009. godine, prije donošenja pobijanog rješenja, pa je time utvrđeno i postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za pritvor. Nadalje, Vrhovni sud je našao da se žalbama branilaca svih optuženih neosnovano prigovora pravilnosti zaključaka iz pobijanog rješenja o postojanju razloga za pritvor iz člana 189. stav 1. tačka g) ZKP-a, te je zaključio da je u pobijanom rješenju pravilno zaključeno da je djelo koje je optuženima stavljeno na teret posebno teško i to kako s obzirom na način izvršenja, tako i s obzirom na posljedice, te da takvo djelo izaziva revolt i gnjev građana, kao i da bi puštanje optuženih na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, a da se takva opasnost ne bi mogla otkloniti nekom drugom mjerom blažom od pritvora. Takođe, istakao je da se neosnovano žalbama apelantovog branioca i branilaca još petorice optuženih neosnovano osporava pravilnost zaključka iz pobijanog rješenja o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ti optuženi ponoviti krivično djelo odnosno pravilnost zaključka o postojanju pritvorskog razloga iz člana 189. stav 1. tačka v) ZKP-a. Naime, kostatovao je da je prvostepeni sud utvrdio da su svi ti optuženi ranije osuđivani, a što ne spore niti u žalbama, od kojih neki i po više puta, pa i za istovrsno krivično djelo, te naveo da kada se ima u vidu da su krivično djelo kako im se optužnicom stavlja na teret počinili u sklopu zločinačkog udruženja, u kojem su imali tačno određene uloge, da su to činili u dužem vremenskom periodu i time ostvarivali značajnu novčanu korist, da sve to i po ocjeni tog suda opravdava bojazan od ponavljanja krivičnog djela. Zaključivši da je u konkretnom slučaju ispunjen i objektivni uslov za produženje pritvora po tom pritvorskom osnovu u pogledu zaprijećene kazne, Vrhovni sud je našao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u odnosu na te optužene produžio pritvor i iz razloga predviđenim članom 189. stav 1. tačka v) ZKP-a.

10. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članim 3. Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Smatra da je prilikom određivanja pritvora došlo do povrede odredaba KZRS uslijed pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Navodi da u njegovom slučaju nije ispunjen opšti uslov za određivanje pritvora, odnosno da ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te ističe da ne postoji niti jedan dokaz koji bi upućivao na to da je član bilo kakvog zločinačkog udruženja. Nadalje, navodi da je tačno da su u dvorištu kuće u kojoj stanuje kao podstanar pronađena tri paketića bijelog praha ali da „sa tim nema nikakve veze“, te da „nema nikakve veze“ ni sa eksplozivnom napravom zbog koje mu se stavlja na teret krivično djelo izazivanja opšte opasnosti iz člana 402. stav 3. KZRS. Takođe, apelant smatra da ne postoje ni posebni uslovi za određivanje pritvora. U odnosu na razloge za određivanje pritvora iz člana 189. stav 1. tačka g) ZKP-a, apelant smatra da sudovi nisu dali valjane razloge na osnovu kojih smatraju da bi boravkom na slobodi apelanta bila ugrožena sigurnost ljudi, te da je nejasno na osnovu kojih dokaza je izveden zaključak o postojanju vanrednih okolnosti u kojima bi puštanje apelanta i drugih optuženih na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, koja se ne bi mogla otkloniti u slučaju njihovog boravka na slobodi. U odnosu na na razloge za određivanje pritvora iz člana 189. stav 1. tačka v) ZKP-a, navodi da je tačno da je ranije osuđivan ali na uslovnu osudu i to za krivično djelo koje nema veze sa krivičnim djelom koje mu se stavlja na teret, i da ta činjnice ne daje pravo sudu za zaključak da će apelant boravkom na slobodi počiniti krivično djelo. Apelant tvrdi da se pobijano rješenje zasniva na paušalnim navodima, koji nisu ničim potvrđeni niti utemeljeni, već samo prepisani iz prijedloga Specijalnog tužilaštva za određivanje pritvora. Takođe, žali se da je vrlo lošeg imovnog stanja i da je prije pritvaranja imao saobraćajnu nesreću koja je izazvala teže posljedice po njegovo zdravlje, te da se u posljednje vrijeme njegovo stanje naglo pogoršalo i da očekuje operaciju čim izađe iz pritvora jer dok je u pritvoru ljekari odbijaju da ga operišu. Apelant ističe da bi njegovo zdravstveno stanje bilo teško ugroženo sa neizvjesnim ishodom ukoliko bi protiv njega bio produžen pritvor. U prilog svojim navodima dostavio je određenu medicinsku dokumentaciju.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

2)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4)Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...) (14). apelacija je preuranjena.

12. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U konkretnom slučaju, apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantuju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

14. Ustavni sud konstatuje da je pritvor apelanta određen u smislu člana 189. stav 1. tač. b) i g) ZKP-a, kojom odredbom je propisano ukoliko postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo pritvor se protiv tog lica može odrediti ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, odnosno ako je u pitanju krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna, a usljed načina izvršenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora je neophodno za sigurnost građana ili imovine. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju nesporno radilo o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1.c) Evropske konvencije.

15. U odnosu na pitanje opravdanosti produženja pritvora, što je predmet apelacije, Ustavni sud nalazi da je Evropski sud za ljudska prava u presudi W. protiv Švajcarske od 26. januara 1993. godine izrazio pravno stanovište prema kojem je opravdanost produženja pritvora ovisna o okolnostima konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, unatoč prezumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca (vidi Evropski sud za ljudska prava, W protiv Švajcarske, presuda od 26. januara 1993. godine, Serija A254-A, stav 30). Pored toga, Ustavni sud podsjeća da u svrhu zaštite prava na slobodu ličnosti i prava na slobodu od proizvoljnog hapšenja i pritvaranja, a u svrhu sprečavanja kršenja osnovnih ljudskih prava, svi oblici pritvaranja moraju biti podložni efikasnoj kontroli sudskih ili drugih organa vlasti. U konkretnom slučaju pritvor apelanta je produžen osporenim rješenjima u smislu odredbe člana 189. stav 1. tač. v) i g) ZKP-a. Razmatrajući prijedlog iz optužnice o produženju pritvora apelantu redovni sudovi su utvrdili da su ispunjena oba kumulativna elementa potrebna za primjenu pritvorskih osnova iz člana 189. stav 1. tač. v) i g) ZKP-a. Naime, utvrđeno je da se apelant i drugi optuženi terete za izvršenje krivičnog djela za koje se može izreći može izreći kazna zatvora u visini opšteg maksimuma od dvadeset godina, da postoji osnovana sumnja da je apelant navedeno krivično djelo počinio u sastavu zločinačkog udruženja u produženju, kao i da objektivno postoji opasnost po sigurnost građana pogotovo mlađih osoba i imovine uzimajući u obzir način izvršenja djela, te da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant nastaviti sa kriminalnom aktivnošću i ponoviti krivično djelo. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi u osporenim rješenjima detaljno i jasno obrazložili razloge za produženje pritvora apelantu. Pri tome su imali u vidu da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da je apelant predmetno krivično djelo počinio.

16. Uvažavajući prethodne navode Ustavni sud nalazi da je pritvor protiv apelanta produžen od strane organa sudske vlasti, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije da svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast. Nadalje, Ustavni sud smatra da su Okružni i Vrhovni sud dali detaljne i jasne razloge zbog čega se pritvor apelantu produžava odnosno zbog čega su sudovi zaključili da i dalje postoji opasnost po sigurnost građana i imovine odnosno u konkretnom slučaju mladih osoba i opasnost da će apelant ponoviti krivično djelo. Ustavni sud nalazi da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca.

17. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, te Ustavni sud smatra da su navodi apelanta u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Nadalje, apelant se žali da su pobijane odluke u suprotnosti sa članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članim 3. Evropske konvencije.Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, član 3. Evropske konvencije razmatra i u vezi sa licima lišenim slobode, a pri ocjeni da li se u konkretnom slučaju radi o nehumanom ili ponižavajućem tretmanu u obzir se uzimaju sve okolnosti slučaja, uključujući i posebne uvjete, oštrinu mjere, trajanje i cilj kojem se teži, kao i efekti na lice o kojem se radi, kao i pitanje da li je tom licu osiguran minimum mogućnosti kontakata sa drugim licima. Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode o kršenju ovog prava zasniva na činjenici da je lošeg zdravstvenog stanja, te da je prije hapšenja imao saobraćajnu nesreću sa težim zdravstenim posljedicama koje se su se pogoršale nakon boravka u pritvoru kao i da očekuje operaciju čim izađe iz pritvora jer dok je u pritvoru ljekari odbijaju da ga operišu.

19. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj činjenica da je zatvaranje nekoga inkompatibilno s njegovim zdravstvenim stanjem nije dovoljna da bi to lice bilo pušteno na slobodu, zato što utjecaj lišavanja slobode nekog lica na njegovo zdravlje nije ključno pitanje, već eventualno odsustvo odgovarajuće medicinske njege u vrijeme trajanja lišavanja slobode (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj 9610/81, 6 EHRR 110 (1983)). Naime, medicinska njega mora biti pružena bilo na mjestu gdje se lice nalazi u pritvoru, bilo na drugom odgovarajućem mjestu. Međutim, apelant ne nudi bilo kakve argumente i dokaze iz kojih bi se moglo vidjeti da su mu nadležni organi uskratili mogućnost da dobije neophodnu medicinsku njegu unutar pritvorske jedinice ili u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi. Također, nema ništa što ukazuje na to da je apelantovo zdravstveno stanje na bilo koji način moguće dovesti u vezu s njegovim hapšenjem ili boravkom u pritvoru, niti sam apelant na to ukazuje.

20. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

21. Apelant takođe, smatra da mu je osporenim rješenjima, povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da apelant osim svojih paušalnih navoda u pogledu navedenog prava nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

23. Budući da krivični postupak u konkretnom slučaju još nije okončan, već je samo doneseno rješenje o produženju pritvora protiv apelanta i drugih osumnjičenih, Ustavni sud zaključuje da je apelacija apelanta u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje preuranjena, s obzirom da osporena rješenja Okružnog i Vrhovnog suda nisu odluke koje bi predstavljale rezultat cjelokupnog krivičnog postupka.

24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, ili ukoliko je apelacija preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-979/09 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio