Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-755/09 (B. S.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Krivični postupak
  • Nadležana sudska vlast u kontekstu člana 5. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-755/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-755/09, rješavajući apelaciju Borislava Soravije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borislava Soravije podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Kž- 09-000041 od 27. februara 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj 032-0-Kv-09-000 112 od 25. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Borislav Soravija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Goran Jezdić, advokat iz Tuzle, podnio je 7. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Kž-09-000041 od 27. februara 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 032-0-Kv-09-000 112 od 25. februara 2009. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda, broj 032-0-Kpp-09-000100 od 3. februara 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem istog suda, broj 032-0-Kv-09-000063 od 6. februara 2009. godine, apelantu je određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca, a koji po navedenim rješenjima može najduže trajati do 28. februara 2009. godine. Apelantu je pritvor određen iz zakonskih razloga predviđenih članom 146. stav 1. tačka b) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH)

3. Odlukom Ustavnog suda, broj AP-464/09 od 17. marta 2009. godine, odbačena apelantova apelacija podnesena protiv rješenja Općinskog suda br. 032-0-Kpp-09-000100 od 3. februara 2009. godine i 032-0-Kv-09-000063 od 6. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

4. Rješenjem Općinskog suda, broj 032-0-Kv-09-000112 od 25. februara 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj 003-0-Kž-09-000041 od 27. februara 2009. godine, apelantu, koji je optužen potvrđenom optužnicom Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) broj Kt-299/09 od 24. februara 2009. godine za produženo krivičnog djelo-spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjme tekstu: KZFBiH) i produženo krivično djelo-bludne radnje iz člana 208. stav 2, a u vezi sa članom 207. stav 1. KZFBiH, produžen je pritvor za dva mjeseca iz razloga propisanih u članu 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH s tim da pritvor može trajati najduže do 25. februara 2009. godine do 10,15 sati.

5. U obrazloženju prvostepenog rješenja navedeno da je povodom stavljenog prijedloga za određivanje odnosno produženje pritvora sadržanog u optužnici, a nakon što je optužnica potvrđena 24. februara 2009. godine, održana sjednica vijeća 25. februara 2009. godine na kojoj su tužilac, apelantov branilac i apelant iznijeli svoj stav u pogledu prijedloga za produženje odnosno određivanje pritvora sadržanog u optužnici. Sud je našao da postoji osnovana sumnja da je apelant učinio predmetna krivična djela koja mu se potvrđenom optužnicom stavljaju na teret, te utvrdio da je prijedlog tužioca za produženje pritvora osnovan po članu 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH dajući razčoge za to. Naime vijeće je izvršilo uvid u spis broj KT-299/09 i u potvrđenu optužnicu broj Kt- 299/09 od 24. februara 2009. godine, te je utvrdilo da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ukoliko boravi na slobodi ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna jer se prema izreci optužnice apelantu stavlja na teret da je u vremenskom intervalu od 3. decembra 2008. godine pa do 26. januara 2009. godine preduzeo više inkriminisanih radnji za koje postoji osnovana sumnja da predstavljaju krivično djelo spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. stav 1. KZFBiH za koje je propisana kazna zatvora od jedne do osam godina i bludne radnje iz člana 208. stav 2. KZ FBiH a za koje je propisana kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina. Imajući u vidu broj izvršenih radnji, vremenski kontinuitet kod istih, kao i da je oštećeni malodobno lice koje nije navršilo 15 godina vijeće je zaključilo da su to naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od 3 godine, te da su ispunjeni uslovi za produženje pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Vijeće je utvrdilo da nisu ispunjeni uslovi za određivanje odnosno produženje pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka b) jer je istraga završena, saslušan je svjedok oštećeni malodobni A.K., optužnica potvrđena, te da stoga nema opasnosti da apelant može uticati na svjedoka da mijenja iskaze koje je dao tokom istrage.

6. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je potvrđivanjem optužnice od strane sudije za predhodno saslušanje 24. februara 2009. godine potvrđena osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo spolni snošaj sa djetetom iz člana 207. stav 1. KZFBiH i produženo krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 2, a u vezi sa članom 207. stav 1. KZFBiH. Imajući u vidu da je apelant u kratkom vremenskom periodu preduzeo tri radnje izvršenja krivičnih djela za koje je optužen iz čega proizlazi naročita upornost apelanta u vršenju navedenih krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna po mišljenju Kantonalnog suda pravilan je zaključak prvostepenog suda da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boraveći na slobodi ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna pa tako postoji i poseban uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH za produženje pritvora prema apelantu, ali i uslov iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) budući da upravo postoje valjani razlozi u smislu te odredbe da se apelant spriječi da ponovi krivično djelo. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepenim rješenjem prema apelantu na osnovu člana 151. stav 1. u vezi člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH osnovano produžen pritvor za dva mjeseca.

7. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su sudovi u osporenim odlukama morali detaljno, iscrpno i jasno obrazložiti postojanje osnova sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja je optužen, kao i razloge za produženje pritvora.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U konkretnom slučaju, apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantuju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP FBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

11. Ustavni sud konstatuje da je pritvor apelantu prvobitno određen u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačke b) i c) ZKPFBiH, kojom odredbom je propisano da ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna. Ustavni sud je u svojoj odluci, broj AP-464/09 od 17. marta 2009. godine, razmatrajući apelaciju apelanta podnesenu protiv rješenja o određivanju pritvora utvrdio da se u konkretnom slučaju nesporno radilo o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1.c) Evropske konvencije. Pri tome je Ustavni sud našao da su sudija za prethodno saslušanje i Krivično vijeće Općinskog suda, suprotno apelantovim navodima, u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje u pogledu postojanja osnova sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stvaljaju na teret naredbom o provođenju istrage, kao i u pogledu postojanja razloga za određivanje pritvora.

12. U odnosu na pitanje opravdanosti produženja pritvora, što je predmet ove apelacije, Ustavni sud nalazi da je Evropski sud za ljudska prava u presudi W. protiv Švajcarske od 26. januara 1993. godine izrazio pravno stanovište prema kojem je opravdanost produženja pritvora ovisna o okolnostima konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, unatoč prezumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca (vidi Evropski sud za ljudska prava, W protiv Švajcarske, presuda od 26. januara 1993. godine, Serija A254-A, stav 30). Pored toga, Ustavni sud podsjeća da u svrhu zaštite prava na slobodu ličnosti i prava na slobodu od proizvoljnog hapšenja i pritvaranja, a u svrhu sprečavanja kršenja osnovnih ljudskih prava, svi oblici pritvaranja moraju biti podložni efikasnoj kontroli sudskih ili drugih organa vlasti. U konkretnom slučaju pritvor apelanta je produžen osporenim rješenjima u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Razmatrajući prijedlog iz optužnice o produženju pritvora apelantu redovni sudovi su utvrdili da su i dalje ispunjeni uslovi za primjenu pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c). ZKPFBiH. Pri tome su sudovi za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje kako u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja je optužen, kao i u pogledu postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti krivična djela za koja se tereti.

13. Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud, suprotno navodima apelacije, dali detaljne i jasne razloge zbog čega se pritvor apelantu produžava, kako u pogledu osnovane sumnje tako i u pogledu postojanja naročitih okolnosti. Posebno su sudovi imali u vidu da se u konkretnom slučaju kao oštećeni pojavljuje malodobno lice koje nije navršilo 15 godina. Stoga iz navedenog Ustavni sud nalazi da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa, a to je zaštita maloljetne osobe, koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca.

14. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, te Ustavni sud smatra da su navodi apelanta u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-755/09 (B. S.) | Sudska praksa | Aktio