Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2665/07 (P. J.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2665/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-2665/07, rješavajući apelaciju P. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija P. J. podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Tuzli, broj P-782/00, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. P. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Emil Galušić, advokat, iz Tuzle, podnio je, 28. septembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Općinski sud), broj P-782/00.

2. Apelant je 12. maja 2000. godine podnio Općinskom sudu u Tuzli tužbu za utvrđivanje prava vlasništva dosjelošću na zemljištu kako je označeno u tužbi, zavedenu pod brojem P-782/00, protiv tuženih Mata Jankovića, Jele Pejić, Bone Janković, Boža Jankovića, Boža Pavića, Ružice Vilušić, Toma Vilušića, Stjepana Jankovića, Pava Jankovića, zastupane po advokatu Emilu Galušiću, te Mevlije Demirović, Rukije Demirović, Hasibe Demirović, Šahze Demirović i Mehmeda Demirovića, svi nepoznate adrese.

3. Općinski sud je rješenjem broj P-782/00 od 21. avgusta 2003. godine apelantu naložio da u roku od osam dana uredi tužbu, tako što će dostaviti tačne adrese za tužene Mevliju Demirović, Rukiju Demirović, Hasibu Demirović, Šahzu Demirović i Mehmeda Demirovića, odnosno ako nije u mogućnosti da sazna tačne adrese, da dostavi sudu dokaz da je preduzeo sve radnje kako bi saznao adrese istih, te da dostavi zadnje adrese istih kao i ime oca tuženih stranaka kako bi eventualno sud mogao saznati tačne adrese. Najzad, apelant je upozoren da će se tužba smatrati povučenom ukoliko ne bude podnijeta sudu u ostavljenom roku, odnosno da će se odbaciti ako bude vraćena bez ispravke i dopune. Apelantu je rješenje uručeno 3. oktobra 2003. godine.

4. Apelant je, 15. oktobra 2003. godine, po punomoćniku, advokatu Emilu Galušiću [a koji je, prema navodima iz tužbe od 12. maja 2000. godine, i punomoćnik tuženih u istom predmetu, te po proteku više od osam dana], dostavio podnesak Općinskom sudu, predlažući da tužene Mevliju Demirović, Rukiju Demirović, Hasibu Demirović, Šahzu Demirović i Mehmeda Demirovića, pozove na posljednje poznate adrese na kojim su bili prije pedeset godina, tj. Ljubače – Demirovići. Nadalje je naveo da «ako se ispostavi da su nepoznati na navedenim adresama, da sasluša svjedoke, Demrović Zejra, rođenog 1916. godine i Demirović Mustafu, starog oko sedamdeset godina, kao i Demirović Muju, starog oko šezdeset godina ili bilo kog stanovnika iz Demirovića – Ljubače da su im tuženi poznati». Također, apelant je od osoba predloženih za svjedoke pokušao saznati imena očeva, majki, godišta rođenja tuženih, ali nije uspio. Najzad, apelant je predložio da sud od zemljišno-knjižnog ureda zatraži osnov i datum upisa tuženih kao suvlasnika predmetnih nekretnina, a što će biti dovoljno za utvrđivanje prava vlasništva dosjelošću u korist apelanta.

5. Punomoćnik Emil Galušić, bez naznake da li u svojstvu punomoćnika apelanta ili punomoćnika tuženih, dana 27. oktobra 2004. godine predao je Općinskom sudu podnesak u čijem prilogu je dostavio Obavijest Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona broj 08-03/1-13-13-7-

1172/04 od 28. avgusta 2004. godine, a po kojoj je jedino Mevlija Demirović prijavljena na adresi u Ljubačama broj 124, ali da se ne radi o Mevliji Demirović koja je jedna od tuženih u predmetnom postupku, te da ostali tuženi, Rukije Demirović, Hasibe Demirović, Šahze Demirović i Mehmeda Demirovića navedeno da «ne prolaze kroz prijavno-odjavnu evidenciju Tuzla.»

6. U periodu od 12. maja 2006. godine do 13. septembra 2007. godine punomoćnik Galušić je podnio sedamnaest urgencija po kojim «stranke saglasno mole sud da ovaj predmet uzme u rad».

7. Općinski sud je 14. septembra 2007. godine donio rješenje broj P-782/00 kojim je apelantu vratio tužbu podnesenu 12. maja 2000. godine, te mu naložio da, u roku od 8 dana od dana prijema rješenja, ispravi i dopuni tužbu, na način da u tužbi naznači tačne adrese za tužene: Mevliju Demirović, Rukiju Demirović, Hasibu Demirović, Šahzu Demirović i Mehmeda Demirovića. Apelant je upozoren da, u slučaju da tužba sudu ne bude vraćena u ostavljenom roku, smatraće se da je povučena, odnosno ako bude vraćena bez ispravke i dopune i u nedovoljnom broju primjeraka, biće odbačena. U obrazloženju, sud je istakao da je adresa tuženih, u skladu sa članom 53. Zakona o parničnom postupku, propisana kao obavezni element tužbe, te da, u slučaju da apelant ne bude u mogućnosti da sazna tačne adrese za navedene tužene, u obavezi je sudu dostaviti dokaze da je preduzeo sve radnje kako bi došao do istih, te da dostavi njihove zadnje adrese. Rješenje je apelantu uručeno 24. septembra 2007. godine.

8. Apelant je, postupajući po nalogu suda za ispravku i dopunu tužbe, 28. septembra 2007. godine dostavio ispravljenu i dopunjenu tužbu. U prilogu je također dostavio dopis Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzla broj 08-03/1-13-13-7-1172/04 od 28. avgusta 2004. godine, a po kojem tuženi «ne prolaze kroz prijavno-odjavnu evidenciju Tuzla», te predložio da se tuženim nepoznatog boravišta za privremenog zastupnika postavi Emil Galušić, advokat iz Tuzle.

9. Općinski sud je, rješenjem broj P-782/2000 od 16. oktobra 2007. godine, odbacio tužbu tužitelja podnesenu 12. maja 2000. godine. U obrazloženju rješenja sud je istakao da je apelant kao tužene naveo i lica čije je boravište nepoznato, te je apelantu, rješenjem od 21. avgusta 2003. godine, naloženo da uredi tužbu. Advokat Galušić je 15. oktobra 2003. godine dostavio podnesak koji je sud ocjenio nerazumljivim jer iz istog proizilazi da podnesak podnosi kao punomoćnik ali bez oznake da li punomoćnik apelanta kao tužioca ili tuženih. Nadalje, iz samog podneska proizilazi da je podnesen u svojstvu punomoćnika apelanta kao tužioca, ali kako sudu nije dostavio i punomoć apelanta kao tužioca, sud ovaj podnesak nije prihvatio. Sud je 14. septembra 2007. godine ponovo donio rješenje kojim je apelanta pozvao da uredi tužbu, na način da dostavi tačne adrese tuženih, dokaze o posljednjim adresama i podatak da li su tuženi uopšte u životu jer se radi o ljudima starijim od sedamdeset godina. Apelant je, suprotno ovim nalozima, dostavio kopiju obavijesti Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona po kojoj tuženi «ne prolaze kroz prijavno-odjavnu evidenciju Tuzla», te predložio da se istim postavi privremeni zastupnik u advokatu Emilu Galušiću. Najzad, sud je zaključio da tužilac nije postupio u skladu sa njegovim nalozima, pa je, u skladu sa članom 67. stav 8. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci rješenja.

10. Apelant smatra da mu je nedonošenjem odluke u razumnom roku Osnovnog suda po njegovj tužbi podnesenoj 12. maja 2000. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija).. Apelant je naveo da Općinski sud njegov predmet nije uzeo u rad, niti je preduzeo bilo kakvu radnju za pripremanje i zakazivanje rasprave već sedam godina. Apelant posebno ističe da se sud oglušio u usmene i piemen urgencije njegovog punomoćnika za zakazivanje rasprave i uzimanje predmeta u rad. Nadalje, apelant je istakao zahtjev za isplatu «uobičajene novčane naknade kao naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova jer mu je više od sedam godina uskraćena mogućnost ostvarivanja prava pred sudom». Najzad, od Ustavnog suda traži da naloži Općinskom sudu da u što kraćem roku zakaže raspravu u predmetu broj P-782/00, sprovede postupak i donese pravilnu odluku.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Pri ocijeni dužine trajanja postupka, Ustavni sud prije svega podjeća da prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka se mora ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

14. Ustavni sud će u svojoj anlizi poći od analize ponašanja apelanta u predmetnom parničnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant podnio tužbu 12. maja 2000. godine, a da je sud po istoj prvi put postupio 21. avgusta 2003. godine, tj. nakon tri godine i nešto više od tri mjeseca od dana prijema. U vrijeme podnošenja tužbe na snazi je bio Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 42/98, 3/99), koji nije sadržao precizne rokove u pogledu obaveze suda da postupi po podnesenoj tužbi, niti je vlasničko-pravne sporove, a o kakvom se radi i u predmetnom postupku, proglašavao kao hitne. Nadalje, Sud je rješenjem od 21. avgusta 2003. godine zatražio od tuženog da dopuni tužbeni zahtjev, te mu u tom pravcu dao precizne upute u pogledu adresa tuženih nepoznatog boravišta, ukazujući da nepostupanje po istim za posljedicu može imati odbacivanje tužbe. Međutim, iz predočenog Ustavnom sudu, ne može se zaključiti da je apelant postupio po datim uputama, odnosno da je dostavio dopunjenu tužbu. U tom smislu, sud podnesak punomoćnika tuženog nije mogao prihvatiti kao dopunu tužbe. Ovo posebno kad se ima u vidu da je članom 309. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 42/98, 3/99), punomoćnik obavezan pri prvoj radnji u postupku podnijeti punomoć, a što nije bio slučaj u konkretnom predmetu. Nadalje, Ustavnom sudu ni u samoj apelaciji, nisu predočeni dokazi da je punomoćnik apelanta predočio sudu punomoć za zastupanje apelanta kao tužioca u predmetnom postupku, da je sud privremeno odobrio preduzimanje radnje od punomoćnika koji nije predočio punomoć, kao ni da je apelant naknadno odobrio radnje preduzimane od strane punomoćnika. Na zaključak da apelant nije ni imao punomoćnika u predmetnom postupku upućuje i činjenica da su i rješenje od 21. avgusta 2003. godine, te ponovno rješenje od 14. septembra 2007. godine sa nalogom apelantu da uredi tužbu uručena njemu lično, a ne njegovom punomoćniku što bi sud, u slučaju da je isti bio imenovan, bio u obavezi učiniti u skladu sa članom 340. Zakona o parničnom postupku, a na što, u svojoj apelaciji, ni apelant ne ukazuje kao na neurednu dostavu koja je, eventualno, mogla uticati na razumnost postupka i propust suda. Najzad, Ustavni sud primjećuje da su apelantu bile date dvije mogućnosti da uredi svoju tužbu i tako stvori procesne predpostavke za sud da po istoj može postupati, da su apelantu date jasne i precizne upute u kom pravcu tužba mora biti dopunjena, da mu je na nedvosmislen način ukazano na posledice nepostupanja u skladu sa datim uputama, te da je on to oba puta propustio učiniti, upućuju na zaključak da je presudan uticaj na nepostupanje po apelantovoj tužbi u periodu od sedam godina imalo upravo njegovo ponašanje. Ovakav zaključak nameće se uprkos činjenici da se nepostupanje po tužbi u prve tri godine i tri mjeseca, prevashodno mora cijeniti kao propust suda. Ustavni sud zaključuje da je apelantov doprinos dužini predmetnog parničnog postupka bio u tolikoj mjeri značajan i odlučujući da nije neophodno ni razmotriti ostale kriterije u smislu stava iz tačke 13. ove odluke. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema «opravdan zahtjev», zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2665/07 (P. J.) | Sudska praksa | Aktio