Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-400/07 (A. L.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Reformatio in peius
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-400/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-400/07, rješavajući apelaciju Alena Lepirice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alena Lepirice, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kžk-06-000022 od 15. decembra 2006.
godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alen Lepirica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupaju advokati Azijada Mujkić iz Zenice i Nikica Gržić iz Sarajeva, podnio je, 24. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv, presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kžk-06-000022 od 15. decembra 2006. godine.
2. Kantonalni sud je presudom broj 004-0-K-06-000 015 od 28. juna 2006. godine apelanta oglasio krivim za krivično dijelo ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. Kantonalni sud je proveo dokazni postupak saslušanjem majke oštećenog kao svjedoka, zatim saslušanjem D.P. i komšije koji živi na 40 metara od kuće oštećenog. Također, sud je cijenio nalaz i mišljenje vještaka patologa koji je izvršio obdukciju leša, te nalaz i mišljenje vještaka – specijaliste sudske medicine, inače vještaka odbrane, kao i zapisnik o uviđaju na licu mijesta i raspoložive materijealne dokaze. U ocjeni provedenih dokaza sud je posebno istakao, da izjava svjedoka D.P. nije mogla biti uzeta u cjelini, s obzirom da je očigledno data u cilju da pomogne apelantu. Sud je naveo da su navodi ovog svjedoka suprotini izjavi svjedoka komšije koji je apelanta ispred kuće vidio kako ispred kuće oštećenog uzmahuje sa nekim predmetom, te izjavom majke oštećenog, koja je apelanta zatekla u garaži, kako u ruci drži metalnu šipku okruglog oblika, sa šupljinom sa prednje strane, što je, kako je bilo utvrđeno u postupku, bio predmet kojim je počinejno krivično djelo. Također, sud je istakao da su oba vještaka, na temelju utvrđenih povreda i karaktera istih istakla četiri mogućnosti za njihov nastanak, i to: udar tupo tvrdim predmetom duguljastog oblika od strane druge osobe, pad na i udar na tupo tvrdi predemt duguljastog oblika sa izbočinama iznad površine, padanje predmeta na glavu i pad na tvrdu površinu. Također, oba vještaka su se saglasila da je povreda mogla nastati, djelovanjem tupo tvrdog predmeta, s tim se medicinski sa sigurnošću ne može tvrditi, a što je posebno naglasio vještak odbrane, da li su povrede nastupile sudarom glave sa takvim predmetom, mogući udar o rub kanala u garaži ili udarom od strane drugog lica takvim predmetom. Apelant je protiv presude podnio žalbu Vrhovnom sudu.
3. Protiv navedene presuda žalbu Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) su izjavili i apelant i kantonalni tužilac Zeničko-dobojskog Kantona (u daljem tekstu: kantonalni tužilac). Apelant je presudu osporavo zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivično-pravnoj sankciji, sa predlogom da se presuda ukine i održi pretres pred ovim sudom ili da se presuda preinači u odnosu na pravnu kvalifikaciju i optuženom (apelantu) izrekne blaža kazna. Kantonalni tužilac je žalbu izjavio zbog odluke o kazni, predlažući preinačenje presude i izricanje optuženom kazne zatvora u dužem trajanju.
4. Apelaciono odjeljenje Vrhovnog suda rješenjem broj 070-0-Kž-06-000462-I od 18. oktobra 2006. godine, uvažavajući žalbu apelanta, ukinulo je presud Kantonalnog suda broj 004-0-K-06-000 015 od 28. juna 2006. godine i odredilo održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. U obrazloženju presude je istaknuto da je, žalba apelanta osnovana, te da se bitna povreda odreba krivičnog postupka ogleda u protivrječnosti i nerazumljivosti izreke i razloga presude. Nadalje, na pretresu koji se imao održati pred ovim sudom, ponovno su se imali izvesti svi dokazi izvedeni u prvostepenom postupku njihovim čitanjem i uvidom u iste, a kao dokaz ovog suda imalo se izvršiti vještačenje o načinu zadobijanja smrtonosne povrede kod oštećenog od strane sudskog vještaka Dobrača dr. Ilijasa, specijaliste sudske medicine iz Sarajeva. Žalba kantonalnog tužioca ocjenjena je preuranjenom.
5. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Kžk-06-000022 od 15. decembra 2006. godine, oglasio apelanta krivim i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od devet godina. Naime, sud je utvrdio da je apelant kritičnog dana došao pred kuću oštećenog i metalnim montiračem za montiranje automobilskih guma dužine oko 0,50 cm, koji je uzeo iz prtljažnika svog automobila, razbio na više mjesta armirano staklo na garažnim vratima kuće oštećenog, a kad je vidio oštećenog da izlazi iz garaže, se vratio u pravcu istog, udario ga stisnutom pesnicom u predjelu donje vilice, a kad je oštećeni pobjegao u garažu, stigao ga u garaži i navedenim montiračem, koji je držao u desnoj ruci, snažnim zamahom ga udario u tjemeni dio glave iznad desnog uha, nanijevši mu opisane povrede glave, usled čega je nastupila smrt oštećenog. U obrazloženju presude, sud je istakao da je bilo sporno na koji način je oštećeni zadobio smrtonosne povrede, s obzirom da je odbrana tvrdila da su iste nastale padom oštećenog u kanal u kom se nalazila lopata, a po optužnici – snažnim udarcem od strane optuženog metalnim ključem za automobileske gume. U vezi sa istaknutim kontradiktornostima o načinu nastanka povrede, sud je preispitao i razmotrio sve dokaze provedene u prvostepenom postupku, a posebno pismeni nalaz i mišljenje, kao i iskaz sudskih vještaka, specijaliste sudske medicine i specijaliste patologa. Pri tom, konstatovano je da se nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine temeljio na zapisniku o obdukciji koju je obavio vještak – specijalista patolog, a za što, u skladu sa članom 118. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, nije bio ovlašten jer nije specijalista sudske medicine. Zbog toga je, u skladu sa članom 276. stav 2. tačka e) navedenog zakona sud i odredio izvođenje na pretresu novog vještačenja od strane sudskog vještaka Dobrača dr. Ilijasa, specijaliste sudske medicine, uz predhodni uvid, po naredbi suda, u kompletnu medicinsku dokumentaciju Kantonalne bolnice u Zenici, a kao dokaz ovog suda o vrsti i težini povrede, te o vrsti sredstva kojim je povreda nanesena. Na temelju detaljnog nalaza svih dokaza provedenih u prvostepenom krivičnom postupku, a koji su kao dokazni materijal prihvaćeni i na pretresu pred ovim sudom, a u sklopu novog vještačenja, sud je zaključio da ne postoji nikakva mogućnost da je smrtonosna povreda nastala od lopate padom oštećenog u kanal od garaže, a kako je odbrana isticala. Naime, lopatu u rukama oštećenog vidio je samo svjedok D. P., navodeći da je oštećeni tom lopatom udario apelanta, nakon čega mu je on oteo lopatu iz ruke, ali pri tom ne objašnjavajući kako se lopata našla uz merdevine u kanalu garaže. Vezano za kompetan iskaz ovog svjedoka, sud je saglasan sa ocjenom istog datom od strane prvostepenog suda tj. da je usmjeren u pravcu olakšavanja položaja optuženog, a sa kojim se ovaj svjedok kritičnog dana zatekao u garaži sa aplikantom, ali nije vidio da je oštećeni povrijeđen i krvav, što je suprotno fotodokumentaciji lica mjesta. Također, suprotno ovom izkazu, svjedok komšija koji je promatrao prvi dio događaj sa terese svoje kuće, vidio je apelanta ispred kuće oštećenog kako zamahuje nekim predmetom, ali nije vido da oštećeni ima nešto u rukama, iako je s obzirom na opštepoznate dimenzije lopate to mogao. Najzad, način povrijeđivanja oštećenog koji je zastupala odbrana isključio je i sudski vještak dr. Dobrača, konstatujući da je oštećeni padom u kanal garaže udario glavom o oštar dio lopate, zadobio bi ranu na glavi ali ne povredu vidljivu iz medicinske dokumentacije koja se ogleda u povredi tkiva poglavine i preloma kosti krova lobanje. U prilog ovakavom stavu, u svom nalazu i mišljenju, vještak je istakao izostanak povreda bilo kog segmenta vratnog dijela kičmenog stuba, bilo kog segmenta isturenih dijelova tijela (laktova, koljena i sl.), izostanak bioloških tragova (tkiva, krvi, dlaka) na rubu otvora kanala omeđenog željeznim L profilom. U pogledu sredstva kojim je nanesena smrtonosna povreda, po nalazu i mišljenju vještaka, a na osnovu CT snimka glave, očigledno je da je takva povreda mogla nastati isključivo pločasto, rubasto zaobljenim pravolinijskim mehaničkim oruđem, kao što je montirač za monitiranje guma koji ima oblik pravougaonika, a nikako ne ključem za montiranje točka vozila koji je okruglastog oblika. Najzad, obrazlažući odluku o kazni, sud je, pored ostalog istakao da, imajući u vidu sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti konretnog slučaja, pored ostalih, beznačajan, potpuno banalan razlog, tj. motiv zbog kog je došlo do izvršenja krivičnog dijela, da se radi o lišavanju života mlade osobe koja je bila i prijatelj apelanta, te ispoljavanje krajnje upornosti i bezobzirnosti, izrečena kazna zatvora u trajanju od devet godina je adekvatna težini počinjenog krivičnog dijela i istovremeno neophodna za ostvarivanje svrhe kažnjavanja.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je u tom kontekstu naveo da je zaključak o njegovoj krivnji proizvoljan i nedokazan, jer nisu sa jednakom pažnjom cijenjene činjenice koje ga terete kao i one koje mu idu u prilog, kao i da za zaključak da je kriv za krivično dijelo ubistva, u presudama nisu dati zadovoljavajući razlozi. Najzad, apelant smatra da je presudom Vrhovnog suda povrijeđen princip reforamtio in peius, jer je Apelaciono vijeće Vrhovnog suda, rješavajući po žalbama uloženim od strane apelanta i kantonalnog tužioca, koji se žalio na odluku o kazni, donijelo rješenje da se uvažava žalba apelanta, ukida prvostepena presuda i određuje održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom, a iz čega, po njegovom mišljenju proizilazi, da je žalba kantonalnog tužioca na odluko o kazni neosnovana, jer se u izreci rješenja ne navodi da se prvostepena presuda ukida i povodom ove žalbe.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizilazi da je zaključak o krivnji apelanta donesen na temelju činjenica koje su utvrđene na glasvnom pretresu koji je održan pred tim sudom, kojom prilikom su izvedeni svi dokazi koji su provedeni u prvostepenom postupku njihovim čitanjem i uvidom u iste i takvi prihvaćeni kao dokazni materijal ovog suda. Nadalje, sud je na glavnom pretresu proveo i novo vještačenje. Naime, sud je konstatovao da je nalaz vještaka odbrane bio utemeljen na zapisniku o obdukciji leša sačinjenom od strane vještaka patologa, a koji, u skladu sa članom 118. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, za to nije bio ovlašten jer nije specijalista sudske medicine. Također, novo vještačenje je naloženo u svrhu utvrđivanja činjenice na koji način je oštećeni zadobio smrtonosne povrede, kao i u svrhu preciziranja kojim sredstvom je smrtonosna povreda nanesena, a u pogledu čega je postojala kontradiktornost između optužbe i odbrane. Nadalje, sud je dao detaljnu analizu, na kojoj je zasnovao svoju ocijenu o izjavi svjedoka D.P. kao usmjerenu u pravcu olakšvanja položaja apelanta, a koju je utemeljio na valjanim razlozima. Iz obrazloženja presude ne može se zaključiti da su predočeni dokazi i činjenica, pojedinačno i uzajamnoj vezi, cijenjeni proizvoljno, i na način koji bi upućivao da se sud nije pridržavao opštepoznatih ograničenja u slobodnoj ocjeni dokaza koja se tiču opštih pravila i zakonitosti ljudskog mišljenja, logike i iskustva. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su presuda i zaključak o krivnji apelanta proizvoljani i nedokazani. Najzad, s obzirom da je Vrhovni sud ukinuo presudu prvostepenog suda i odredio održavanje pretresa, apelant je dobio još jednom priliku da iznese sve činjenice i dokaze koje su mu išle u prilog i eventualno dokaže da nije kriv.
11. U pogledu apelantovih navoda da je povrijeđen princip reforamtio in peius propustom Vrhovnog suda da u izreci svog rješenju o ukidanju prvostepene presude i određivanju pretresa, a kojim je uvažena žalba apelanta, odlučio i o žalbi kantonalnog tužioca, Ustavni sud podsjeća da u skladu sa članom 322. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, presuda ne smije biti izmijenjena na štetu optuženog u situaciji kad je podnesena žalba samo u korist optuženog. U konkretnom slučaju, žalbu na prvostepenu presudu izjavili su i apelant i kantonalni tužilac. Vrhovni sud je rješenjem, uvažio žalbu apelanta i ukinuo presudu prvostepenog suda zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka. U pogledu žalbe kantonalnog tužioca, u obrazloženju rješenja je istaknuto da je ista «zasad preuranjena». Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud prvostepenu presudu ukinuo zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka jer se presuda u takvim slučajevima mora ukinuti obzirom da se učinjene povrede ne mogu otkloniti bez održavanja pretresa. Izuzetak postoji samo u slučajevima propisanim članom 329. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, kada je moguće da presuda po žalbi bude preinačena. Kada je presuda ukinuta zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, sud se ne upušta u ispitavanje ostalih žalbenih navoda, ako su izneseni. Ovo iz razloga što se smatra da su presuda i postupak u kom je donesena ništavi, pa je zakonska predpostavka da su nevaljali i svi ostali njeni sastojci. U tom smislu, Vrhovni sud, navodeći u izreci svog rješenja o ukidanju prvostepene presude samo žalbu apelanta, te ističući u obrazloženju da je žalba kantonalnog tužioca «zasad preuranjena» nije povrijedio princip reforamtio in peius.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović