Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-413/07 (M. P.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-413/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-413/07, rješavajući apelaciju Mirka Pjevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Pjevića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Pžp-06-001 093 od 10. oktobra 2006. godine i protiv rješenja Poreske uprave – Područni centar Banja Luka, Komisija za prekršaje broj 06/1.02/0703-456-8454-

1/03 od 9. marta 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Pjević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 29. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Pžp-06-001 093 od 10. oktobra 2006. godine i rješenja Poreske uprave – Područni centar Banja Luka, Komisija za prekršaje broj 06/1.02/0703-456-8454-

1/03 od 9. marta 2006. godine. U apelaciji je zatražio i donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje naplate novčane kazne izrečene oporenim rješenjeima .

2. Apelant je rješenjem Advokatske komore Republike Srpske broj 01-06/2002 od 25. februara 2002. godine, upisan u Imenik advokata, kao advokat sa sjedištem advokatske kancelarije u Banja Luci, koji obavlja dozvoljenu advokatsku djelatnost od 1. marta 2002. godine.

3. Poreska uprava Republike Srpske - Područni centar Banja Luka, Komisija za prekršaje (u daljem tekstu: Poreska uprava) rješenjem broj 02/0703-456-8454/03 od 21. marta 2003. godine oglasila je apelanta krivim jer u propisanom roku nije podnio prijavu za registraciju nadležnoj organizacionoj jedinici Poreske uprave čime je počinio prekršaj iz člana 9. i 10. Pravilnika o identifikaciji i registraciji poreskih obveznika (u daljem tekstu: Pravilnik) u vezi sa članom 35. Zakona o poreskoj upravi, te mu izrekla novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 KM. Izrečena novčana kazna, u slučaju nemogućnosti prinudne naplate, imala se zamjeniti kaznom zatvora u skladu sa članom 27. Zakona o prekršajima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 12/94 i 40/98).

4. Povodom žalbe apelanta, Okružni sud u Banja Luci (u daljem tekstu: Okružni sud) je rješenjem broj Pžp-1562/03 od 4. marta 2005. godine, ukinuo rješenje Poreske uprave od 21. marta 2003. godine i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja sud je istakao da su prvostepenim rješenjem učinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz člana 230. stav 1. tačka 9. Zakona o prekršajima jer je izreka rješenja nerazumljiva obzirom da se ne može zaključiti sa sigurnošću da li je okrivljeni počinio prekršaj iz člana 9. ili 10. Pravilnika. Prvostepenom organu je naloženo da u ponovnom postupku u izreku rješenja unese činjenični opis izvršenog prekršaja i pravnu kvalifikaciju prekršaja koji se okrivljenom stavlja na teret.

5. Preska uprava je u ponovnom postupku rješenjem broj 06/1.02/0703-456-8454-1/03 od 9. marta 2006. godine apelanta oglasila krivim jer nije podnio prijavu za registraciju nadležnoj organizacionoj jedinici Poreske uprave čime je počinio prekršaj iz člana 9. Pravilnika u vezi sa članom 35. Zakona o poreskoj upravi, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM, uz mogućnost da ista bude zamjenjena kaznom zatvora u slučaju nemogućnosti prinudne naplate. U obrazloženju rješenja istaknuto je da je uz zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka dostavljena apelantova prijava za registraciju iz koje je vidljivo da je ista podnesena 18. jula 2002. godine, da je na usmenom pretresu, održanom 21. marta 2003. godine, apelant izjavio da ne osporava navode iz zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, te da je propustio da podnese prijavu u propisanom roku zato jer u kritičnom periodu nije obavljao registrovanu djelatnost pošto je bio angažovan u svom bivšem preduzeću po osnovu ugovora djelu.

6. Postupajući po žalbi apelanta, Okružni sud je rješenjem broj 011-0-Pžp-06-001 093 od 10. oktobra 2006. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje Poreske uprave od 9. marta 2006. godine. U obrazloženju rješenja sud je zaključio da su neosnovani navodi o povredi odredaba prekršajnog postupka jer navodno izreka rješenja ne sadrži potrebne podatke koji se tiču statusa apelanta kao poreskog obveznika, odnosno dan od kad se računa rok za podnošenje prijave za registraciju, kao i koliko taj rok iznosi. S tim u vezi sud je obrazložio da je u izreci rješenja naveden član 9. Pravilnika koji se odnosi na poreske obveznike preduzetnike kojim je propisan rok od 30 dana za podnošenje prijave, te da se rok računa od dana stupanja na snagu Pravilnika. Sud je neosnovanim ocjenio i navode o povredi materijalnih propisa o prekršajima jer je navodno neosnovano primjenjen član 101. Zakona o poreskoj upravi kao član koji propisuje sankciju za navedeni prekršaj. S tim u vezi je obrazloženo da je članom 27. Pravilnika predviđena primjena kaznenih odredbi iz Zakona o poreskoj upravi na sve poreske obveznike koji ne postupe po odredbama Pravilnika. Najzad, u pogledu navoda da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer je članom 9. Pravilnika predviđeno da je poreski obveznik nadležnoj jedinici Poreske uprave obavezan podnijeti odobrenje za rad izdato od nadležnog organa uprave, a apelant je mogao podnijeti samo rješenje o upisu u Imenik advokata, sud je istakao da je rješenjem o upisu u imenik advokata od 25. februara 2002. godine utvrđeno da apelant ispunjava sve uslove za obavljanje dozvoljene advokatske djelatnosti, te se ovo rješenje ima smatrati odobrenjem za rad, te zaključio da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje i donio pravilnu odluku.

7. Apelant smatra da rješenje Okružnog suda nije pravno utemeljeno zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede materijalnog prava, te se izričito poziva na povredu člana 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je u Imenik advokata upisan rješenjem od 25. februara 2002. godine, tj. skoro dva mjeseca nakon stupanja na snagu Pravilnika, a prema Poreskoj upravi i Okružnom sudu, prijavu za registraciju trebao je podnijeti u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu Pravilnika. Također, ukazuje na član 38. stav 5. Zakona o poreskoj upravi po kom su poreski obveznici dužni podnijeti prijavu za registraciju poreskog obveznika u roku od pet dana od dana registracije kod sudkih organa ili kod organa uprave, a da pozitivnim propisima nije regulisano da su advokati dužni da se registruju u sudu ili kod organa uprave. Također je naveo da Advokatska komora nije organ uprave, pa u skladu s tim, Okružni sud ne može proizvoljno i mimo zakona rješenje o upisu u Imenik advokata izjednačavati sa odobrenjem za rad koje izdaju drugi organi uprave. Najzad, ukazao i na član 12. Zakona o izmijenama i dopunama Zakona o poreskoj upravi objavljen u «Službenom glasniku Republike Srpske» broj 96/05 od 27. oktobra 2005. godine, a kojim je dopunjen član 38. i po kom, u slučaju kad poreski obveznik ne podnese prijavu za registraciju u roku od pet dana, poreska uprava će to učiniti po službenoj dužnosti i bez kaznene sankcije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodom o povredi člana 7. Evropske konvencije Ustavni sud ukazuje da je smisao člana 7. Evropske konvencije da obezbijedi «neopodnu zaštitu protiv proizvoljnog procesuiranja, osuđivanja i kažnjavanja» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kokkianakis protiv Grčke, presuda od 25. maja 1993. godine). Prema ustanovljenoj praksi Evropskog suda, pojam «krivičnog dijela» u članu 7. Evropske konvencije blisko je povezan sa značenjem pojma «krivična optužba» iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud,odluka u predmetu Dogan i drugi protiv Turske aplikacija broj 8803-8811/02 od 29. juna 2004 godine). Shodno ovakvom tumačenju Ustavni sud ukazuje da je član 7. Evropske konvencije primjeniv na sve postupke u kojima se utvrđuje «krivična optužna» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što uključuje određene i prekršajne i disciplinske postupke. Nadalje, prema usvojenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranja prema zakonodavstvu, prirodi prekršaja i prirodi i strogosti kazne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o «krivičnoj» optužbi», obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije je da odvrati od činjenja i kazni (vidi Ustavni sud, Odluka o meritum, AP 1087/04 od 2. decembra 2005. godine, Odluka o dopustivosti, AP-1138/05 od 27. juna 2006. godine). U apelantovom slučaju se radilo o postupku koji po svojoj prirodi može biti određen kao postupak u kojem se utvrđivala «krivična optužba» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, posebno imajući u vidu prirodu kazne koja je uključivala i mogućnost zamjene novčane za kaznu zatvora, stoga Ustavni sud zaključuje da je član 7. Evropske konvencije primjenjiv.

11. U pogledu navoda iz apelacije da je osporenim rješenjima došlo do povrede člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega podsjeća da, je članom 101. Zakona o poreskoj upravi propisano da se na učinioca prekršaja primjenjuje propis koji je važio u vrijeme izvršenja prekršaja, odnosno ako se propis promijenio nakon izvršenja prekršaja, primjenjivaće se propis koji je blaži za počinioca. Apelant ukazuje da prema izmijenjenom članu 38. Zakona o poreskoj upravi, prijavu za registraciju može da podnese i poreska uprava po službenoj dužnosti, ako poreski obveznik to ne učini sam u roku od pet dana od registracije kod nadležnog suda ili upravnog organa. Ova mogućnost ni na koji način nije lišila apelanta obaveze koja je jasno utvrđena članom 36. istog zakona i prema kojoj su «obveznici dužni da se registruju kod poreske uprave u mjestu, u roku i na način propisan ovim zakonom». Najzad, propust od strane poreskog obveznika i sa ovako izmijenjenom odredbom, je sankcionisan odredbom člana 102. Zakona o poreskoj upravi koja reguliše da će se lice, koje na bilo koji način prekrši postupak registrovanja kod poreske uprave, kazniti novčanom kaznom od najmanje 1.000,00 KM. S obzirom da je prekršaj podnošenja prijave o registraciji bio propisan na jasan i nedvosmislen način i propisom koji je važio u vrijeme izvršenja prekršaja, te da i izmijenama i dopunama koje su stupile na snagu nakon izvršenja istog, odnosno da je i u jednom i u drgom slučaju bila propisana novčana kazna u najmanjem iznosu od 1.000,00 KM, Ustavni sud nalazi da nisu povrijeđena prava apelanta garantovana članom 7. Evropske konvencije.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-413/07 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio