Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-430/07 (F. H.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-430/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-430/07, rješavajući apelaciju Fikre Hadžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikre Hadžić podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine br. Rev-13/05 od 27. oktobra 2006. godine i Gž-381/04 od 23. decembra 2004. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-516/02-I od 4. juna 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fikra Hadžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa «Zajednička advokatska kancelarija Osman Mulahalilović i Faruk Latifović» iz Brčkog, podnijela je 24. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Apelacioni sud) br. Rev-
13/05 od 27. oktobra 2006. godine i Gž-381/04 od 23. decembra 2004. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Osnovni sud) broj P-516/02-I od 4. juna 2004. godine.
2. Apelantica je, u svojstvu kupca, 31. avgusta 2001. godine zaključila ugovor o kupoprodaji nekretnina označenih u članu 1. ugovora, Ov. br. 2512/2001, sa Eminović Muhom, u svojstvu prodavca. U članu 2. ugovora naznačeno je da je kupoprodajna cijena za predmetne nekretnine iznosi 10.000,00 KM, te da je isplaćena 1973. godine.
3. Osnovni sud je presudom broj P-516/02-I od 4. juna 2004. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice-protivtužene da joj tuženi-protivtužilac Ninić Nenad (u daljem tekstu: tuženi) preda u posjed nekretnine, kuću i zemljište, označene u izreci presude, te da se utvrdi da je sunosilac prava građenja na označenim nekretninama i naloži tuženom da joj dozvoli da se upiše kao sunosilac prava građenja odnosno suposjednik. U obrazloženju presude istaknuto je, da je na temelju saslušanja svih svjedoka, uvida u priloženu materijalnu dokumentaciju, nalaza vještaka, naročito saslušanjem same apelantice i Muha Eminovića, ranijeg vlasnika (u daljem tekstu: raniji vlasnik) sporne nekretnine, apelantica nije dokazala da je valjanim pravnim poslom stekla pravo vlasništva nekretninama koje su predmet spora, kao ni pravo građenja. Naime, utvrđeno je da je raniji vlasnik sporne nekretnine u cijelosti prodao Nikoli i Ljubici Ninić, roditeljima i pravnim prednicima tuženog, kupoprodajnim ugovorom od 25. aprila 1972. godine, da su roditelji tuženog u cijelosti isplatili kupoprodajnu cijenu u iznosu od 45.000 dinara, te u posjed kupljenih nekretnina ušli 1. juna 1972. godine. Po molbi ranijeg vlasnika, roditelji tuženog su dozvolili da u pomoćnom objektu (mutvaku) ostane živiti kao socijalni slučaj, odnosno nezbrinuto lice, Ribić danas Mehić Kadira, prva nevjenčana supruga apelanticinog oca, koju je on otjerao, te doveo apelanticinu majku kao drugu nevjenčanu suprugu. Također, roditelji tuženog su dozvolili i apelanticionoj majci da sa djecom ostane živiti u istom objektu kad ih je apelnticin otac napustio, jer su i oni bili socijalni slučaj. Sud je utvrdio da su navedene nekretnine roditelji tuženog koristili su nesmetano, mirno, savjesno i zakonito do svoje smrti, a nakon čega je iste nastavio koristiti na isti način tuženi kao njihov zakoniti naslednik. Sud je ocijenio da je tuženi navedene nekretnine stekao valjanim pravnim poslom, ističući da kupoprodajni ugovor između roditelja tuženog i ranijeg vlasnika, a na kom nisu ovjereni potpisi ugovarača, jeste valjan pravni posao jer je sačinjen u pismenoj formi i u cijelosti ispunjen, tj. kupci su u cijelosti isplatili kupoprodajnu cijenu a prodavac je u cijelosti nekretnine predao u posjed. Naprijed navedno, kako je istaknuto u presudi, apelantica nije osporila niti jednim pravno valjanim i uvjerljivim dokazom, a također je i sama priznala da su roditelji tuženog kupili sporne nekretnine od ranijeg vlasnika. Sud je zauzeo stanovište da ugovor od 31. avgusta 2001. godine koji je apelantica zaključila sa ranijim vlasnikom ne predstavlja valjan pravni osnov jer se kao kupac pojavljuje apelantica, dok se, a što i ona ne osporava, kao zakonski naslednici njene majke pojavljuju i njen otac i ostala djeca, pa apelantica nije jedina aktivno legitimisana da ugovor zaključi. Također, kako je navedeno u presudi, ugovor je zaključen 2001. godine, a kupoprodajna cijena u iznosu od 10.000,00 KM isplaćena 1973. godine, što je nelogično jer konvertibilna marka kao sredstvo plaćanja nije postojala 1973. godine, kao i činjenica da je ovaj iznos isplaćen 1973. godine a apelantica je rođena 1975. godine. Nadalje, apelanticin preciziran tužbeni zahtjev ocjenjen je protivriječnim u odnosu na ugovor jer apelantica traži da se utvrdi da je suposjednik i sunosilac prava građenja na spornim nekretninama, a ugovorom iz 2001. godine se utvrđuje da je ona vlasnik cijelokupne sporne nekretnine, mada i sama priznaje da to nije tačno. Nadalje, i sam raniji vlasnik, kao ugovorna strana iz ovog ugovora je istakao da je bio u zabludi u trenutku zaključenja ugovora iz 2001. godine jer je smatrao da se radi o davanju izjave da je apelantica sa porodicom živila u pomoćnom objektu na nekretnini koju je u cijelosti prodao roditeljima tuženog. Najzad, apelanticin posjed na spornim nekretninama prekinut je u proljeće 1992. godine i nikada više nije uspostavljen. Sud je svoju odluku utemeljio na relevantnim odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta» br. 11/01 i 8/03, - u daljem tekstu: Zakon o vlasništvu), odnosno članu 41. koji reguliše da vlasnik tužbom može zahtjevati od posjednika povraćaj svoje stvari ako dokaže da na toj stvari ima pravo vlasništva i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, te na članovima 80. i 81. po kojim se pravo građenja, pored ostalog, osniva valjanim pravnim poslom koji mora sadržati odredbe o osnivanju prava građenja na određenoj nekretnini i mora biti u pismenom obliku.
4. Apealcioni sud je presudom broj Gž-381/04 od 23. decembra 2004. godine odbio žalbu apelantice i potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude, pored ostalog, je istaknuto da navodi iz žalbe ni na koji način nisu doveli u pitanje ocjenu prvostepenog suda da apelantica nije dokazala da je valjanim pravnim poslom stekla pravo vlasništva, odnosno pravo građenja na spornim nekretninama. Naime, predmet ugovor o kupoprodaji iz 2001. godine su nekretnine koje su od istog prodavca već prodate roditeljima tuženog, a što je apelantica znala i nije osporila ni u žalbenim navodima, pa je stoga postupala nesavjesno. Na taj način postupila je suprotno načelu savjesnosti i poštenja propisanog u članu 12. Zakona o obligacionim odnosima, pa stoga tuženi, čiji su roditelji bili kupci po ugovoru iz 1972. godine, ima jači pravni osnov u odnosu na apelanticu kao nesavjesnog kupca, bez obzira na činjenicu da je ugovor iz 2001. godine zaključen u zakonom propisanoj formi i da je izvršen upis u zemljišne knjige.
5. Apelantica je na presudu broj Gž-381/04 od 23. decembra 2004. godine blagovremena izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalog prava, ističući da su na njenu štetu povrijeđene odredbe člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine te član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i član 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju, te da je povrijeđeno pravo «na fer saslušanje u građanskim stvarima». Apelacioni sud je presudom broj Rev. 13/05 od 27. oktobra 2006. godine reviziju tužiteljice odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude istaknuto je da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno postupili kad su odbili tužbeni zahtjev i da su obrazloženju odluka dali valjane i dovoljne razloge, koje prihvata i ovaj sud jer se u postupku po reviziji ne mogu pokretati činjenična pitanja u skladu sa članom 312. stav 3. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta. U tom smislu istaknuto je da članom 34. Zakona o vlasništvu jeste propisano da se vlasništvo stiče upisom u zemljišne knjige ako je sticalac savjestan, te da se savjesnost pretpostavlja. Međutim, u predmetnom postupku je utvrđeno da je apelantica znala, a što u postupku nije ni osporavala, da su nekretnine koje je kupila prema ugovoru iz 2001. godine, kupili roditelji tuženog i da su iste držali u neprekidnom posjedu od 1972. godine. Apelanticin posjed na spornim nekretninama prekinut je u proljeće 1992. godine i nikada više nije uspostavljen. Apelantica je upisana kao vlasnik spornih nekretnina na temelju ugovora koji je za predmet imao nekretnine koje to nikako nisu mogle biti u vrijeme zaključenja ugovora tj. 2001. godine. Stoga su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno primjenili odredbe člana 12. i 13. Zakona o obligacionim odnosima koje se odnose na načelo pravičnosti, savjesnosti i poštenja. Naime, apelantica je, u vrijeme zaključenja ugovora iz 2001. godine znala da prvobitnu prodaju, da predmetne nekretnine drži u posjedu tuženi, te da ugovor zaključuje sa ranijim vlasnikom koji više nije bio vlasnik niti je držao u posjedu sporne nekretnine. U tom smislu, u primjeni odredbe člana 41. Zakona o vlasništvu jače pravo na nekretnini koja je bila predmet dva posebna ugovora o kupoprodaji ima savjesni raniji kupac koji je u posjedu nekretnine u odnosu na kasnijeg kupca, čak i onda kad je nesavjesni kupac ishodovao pravo svojine u zemljišnim knjigama. Najzad, ispitujući navode o povredi prava garantovanih Ustavom Bsne i Hercegovine i Evropske konvencije, sud je utvrdio da su odluke prvostepenog i žalbenog suda donesene uz pravilnu primjenu materijalnog prava, da su sudovi uzeli u obzir sve navode i tvrdnje učesnika u postupku, odnosno da su stranke bile ravnopravne. Nadalje, utvrđeno je da apelantica nema imovinu na kojoj je kostituisano relevantno imovinsko pravo, pa se ne može govoriti da je lišena imovine neopravdano i mimo zakona. U konkretnom slučaju obje stranke su polagale ista prava na istu istvar, a u skladu sa važećim propisima je utvrđeno da tuženi, na osnovu ranijeg sticanja vlasničkih prava ima jače pravo u odnosu na apelanticu. Najzad, svoje pravo na dom apelantica ne zasniva na faktičkom stanju odnosno na utvrđivanju prava stanovanja već ga izvodi iz prava vlasništva na stvari koja je u vlasništvu tuženog, pa stoga tog prava nije lišena na nepravdan i nezakonit način.
6. Apealntica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena sledeća prava, i to: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom, privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su totalno ignorisani argumneti koje je iznosila u toku postupaka pred nadležnim sudovima, da je Apelacioni sud proizvoljno tumačio relevantne odredbe Zakona o vlasništvu zaključujući da jači pravni osnov ima tuženi, koji nije upisan kao vlasnik u zemljišne knjige, od apelantice koja jeste, te da pogrešno i tendenciozno navodi da apelantica nije bila u posjedu sporne nekretnine, ignorišući činjenicu da je istu morala napustiti zbog ratnih dejstava. Koristeći se odsustvom apelantice u toku rata, tuženi je zauzeo njenu kuću i parcelu i priključio ih svojim, oduzimajući joj pravo na dom i pravo na imovinu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
10. Ustavni sud prije svega primjećuje da apelantica ne osporava da joj je u toku vođenih postupaka bilo omogućeno da iznese sve svoje argumente ali je navela da su njeni argumenti bili «totalno ignorisani». Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda ne može zaključiti koji su apelanticini argumenti bili ignorisani, a u samoj apelaciji, izuzev paušalnih tvrdnji u ovom pravcu, apelantica posebno ne navodi niti jedan od njih, niti nudi dokaze koji bi ovakve tvrdnje potkrijepili. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda očigledno je da su razlozi suda na kojima temelji svoju odluku i primjenu važećih propisa, jasni i detaljno obrazloženi, te izvedeni na temelju svih činjenica i obrazložene ocjene svakog od dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima koje je sud proveo u postupku. Nadalje, apelantici nije bila uskraćena mogućnost sudskog preispitivanja prvostepene presude pred neposredno višim sudom. Iz obrazloženja presude Apelacionog suda proizilazi da su cijenjeni svi žalbeni navodi apelantice, kao i valjanost razloga koje je za svoju odluku dao prvostepeni sud. Svoju odluku da apelanticinu žalbu odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostepenu presudu, Apealcioni sud je zasnovao na razlozima koje je jasno obrazložio i utemeljio na važećim propisima. Najzad, Apealacioni sud je u postupku po reviziji dao jasne i obrazložene razloge na kojim je utemeljio svoju ocjenu da prvostepeni i drugostepeni sud materijalno pravo nisu primjenili na proizvoljan način, te zbog čega navode o povredi prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, a na koje se ukazuje i u apelaciji, smatra neosnovanim. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud zaključuje da ne postoji ništa što ukazuje na to da je u predmetnom postupku bilo nepravičnog postupanja ili zanemarivanja apelantovog prava na pravično suđenje, kao i proizvoljne i diskriminatorske primjene prava, a zbog čega su apelanticini navodi o povredi člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelantica također, smatra da joj je u predmetnim postupcima povrijeđena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokla broj 1 uz Evropsku konvenciju, i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na navodima o proizvoljnom utvrđenju činjenica i primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokla broj 1 uz Evropsku konvencijeu i prava na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović