Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-315/07 (Z. G.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ratni zločin
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-315/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-315/07, rješavajući apelaciju Zorana Gajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Gajića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Kž-06-
000 191 od 7. novembra 2006. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci, broj 011-0-K-000 005 od 29. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Gajić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, kojeg zastupa Milan Trbojević, advokat iz Banja Luke, podnio je, 18. januara 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kž-000191 od 7. novembra 2006. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-K-06-000005 od 29. juna 2006. godine. Apelant je, 14. februara 2007. godine i 15. marta 2007. godine, dopunio apelaciju, dostavljajući Ustavnom sudu traženu dokumentaciju. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi mu Ustavni sud ukinuo pritvor i omogućio mu odbranu sa slobode.
2. Ustavni sud je odlukom, broj AP-315/07 od 9. novembra 2006. godine, odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Okružnog suda, broj 011-0-K-06-000005 od 29. juna 2006. godine apelant je osuđen na 10 (deset) godina zatvora zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Republike Srpske-opšti dio («Službeni list SFRJ», br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89 i 3/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96, u daljnjem tekstu: Krivični zakon ). Sud je takođe utvrdio da je apelant, sem povrede krivičnog zakona, postupao suprotno članu 3. stav 1. tačka 1. IV Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine, kao i Dopunskim protokolima o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 12. augusta 1949. godine (Protokol broj 2). Sud je zaključio da je bitno obilježje ovog krivičnog djela postojanje okupacije, rata ili «oružanog sukoba», jer se samo u tim uslovima može ostvariti ovo krivično djelo, u suprotnom takve radnje učinilaca se moraju kvalifikovati kao klasična krivična djela svakog zakonodavstva. Inkriminisane radnje apelanta i saučesnika Ž. B. i S. T, dešavale su se upravo u vrijeme oružanog sukoba kada su civilna lica imala međunarodnu humanitarnu zaštitu pa su njihove radnje i postupci cijenjeni u tom kontekstu.
4. Na osnovu provedenog krivičnog postupka sud je utvrdio da su apelant i saučesnici Ž. B. i S. T, kao pripadnici vojne policije na dužnosti stražara u logoru «Manjača», u periodu juna i jula mjeseca 1992. godine, «fizički zlostavljali, mučili i nečovječno se ponašali prema logorašima, pa su prilikom takvog fizičkog zlostavljanja 28. jula 1992. godine usmrtili logoraše F. O. i B. E. Sud je, na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant 28. jula 1992. godine, izvršio krivično-pravne radnje koje su mu stavljene na teret i ocjenio kao nespornu odgovornost apelanta za izvršenje krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva za koje je osuđen.
5. Na glavnom pretresu su izvedeni dokazi optužbe tako što je slušan velik broj svjedoka oštećenih, zatim supruge nastradalih B. E. i F. M, a u svojstvu vještaka saslušan je patolog specijalista za sudsku medicinu dr. R. M. Od tzv. objektivnih dokaza tužilaštva, Krivično vijeće je izvršilo uvid u zapisnik o saslušanju određenog broja svjedoka, izvršen uvid u zapisnike o obdukciji i reobdukciji od 18. novembra 1998. godine dvojice nastadalih lica u logoru B. E. i F. M, kao i njihove izvode iz matičnih knjiga umrlih, izvršen uvid u službene zabilješke R. R. od 30. jula 1992. godine, te M. Đ. od 29. jula 1992. godine, zatim dnevni izvještaj str. pov broj 1-34 od 29. jula 1992. godine, dok kao dokaz nije prihvaćena izjava L. D u vezi smrti dvojice zarobljenika od 29. jula 1992. godine. Branioci optuženih na glavnom pretresu izveli su dokaze saslušanjem određenog broja svjedoka, zatim prvooptuženi Ž. B je takođe saslušan u svojstvu svjedoka. Konkretno, sud je utvrdio na osnovu izjava određenog broja svjedoka kao oštećenih da je apelant fizički zlostavljao i tukao logoraše. Sud je detaljno utvrdio okolnosti događaja od 28. jula 1992. godine kada je apelant, zajedno sa dvojicom saučesnika, fizički pretuko dvoje lica B. E. i F. M, koji su od zadobijenih rana u toku noći i sutradan i podlegli, ne prihvatajući odbranu apelanta da je isti samo «bio prisutan kritične noći», ne navodeći nikakve konkretne protivdokaze.
6. Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Kž-000191 od 7. novembra 2006. godine odbijena je kao neosnovana žalba Okružnog tužioca u Banja Luci, a žalba apelanta djelimično uvažena i presuda Okružnog suda, broj 011-0-K-06-000005 od 29. juna 2006. godine preinačena u pravnoj ocjeni djela i odluci o kazni. Navedenom presudom Vrhovnog suda su radnje apelanta kvalifikovane kao krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i apelantu izrečena kazna smanjena na 6 ( šest) godina zatvora.
7. Vrhovni sud je utvrdio da su radnje svakog optuženog pojedinačno, uključujući i apelantove, i njihove zajedničke radnje, onako kako su činjenično opisane u izreci pobijane presude, u dovoljnoj mjeri određene da iz njih prozilaze zakonska obilježja krivičnog djela. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da je izvedene dokaze prvostepeni sud pažljivo i svestrano ocjenio. Vrhovni sud je naveo da je pravilnim metodološkim pristupom prvostepeni sud dokaze razvrstao na međusobno saglasne i podudarne i na one koji su u odgovarajućoj mjeri suprotni. Dovodeći ih u međusobnu vezu, izvršio je njihovu ukupnu ocjenu i na osnovu toga opredjelio se za dokaze koji su prihvatljivi, a za neprihvaćene dao jasne razloge, zasnovane na realnoj podlozi. Posebno, Vrhovni sud je zaključio da identitet optuženih, pa tako i apelanta, kao i ostale krivično-pravne okolnosti krivičnog djela koje je izvršeno, nisu ostali bez objašnjenja u toku prvostepenog postupka, te da su zasnovani na iskazima svjedoka, koji su u spornim djelovima razjašnjeni na glavnom pretresu, kao i na ostalim dokazima. Vrhovni sud je ocjenio da insistiranje odbrane apelanta da je sud trebalo da pribavi određene dokaze, koji su u žalbi navedeni, suprotan ulozi suda u adversarnom sistemu procesnog zakona. Sud je utvrdio da je dužnost odbrane da pribavlja svoje dokaze, a sud na njen prijedlog samo one koje ona ne može da sama da obezbjedi, pa nije povređeno osnovno pravo na odbranu, na koju se apelant žalio.
8. Nadalje, Vrhovni sud je utvrdio da je Okružni sud, na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primjenio krivični zakon i time učinio povredu krivičnog zakona. Naime, u vrijeme izvršenja krivičnog djela, na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske, na snazi je bio Krivični zakon SFRJ. Ovaj zakon se morao primjeniti po principu vremenskog važenja krivičnog zakonodavstva, jer kasnije doneseni zakoni nisu blaži za optužene. Primjenjeni zakon od strane Okružnog suda stupio je na snagu tek 1993. godine («Službeni glasnik Republike Srpske broj 12/93), pa je ovu povredu krivičnog zakona valjalo otkloniti i radnje optuženih pravilno kvalifikovati kao krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22 KZ SFRJ.
9. U pogledu odluke o kazni koja je optuženima izrečena, Vrhovni sud je našao da su one prestrogo odmjerene, pa je smanjio kaznu apelantu uzimajući u obzir da se radi o osobi koja je težak invalid, sa narušenim zdravljem, što predstavlja okolnost od značajnog uticaja prilikom odmjeravanja kazne i uvjerenjem da se, i sa smanjenom kaznom od 6 (šest) godina, može postići svrha kažnjavanja.
10. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što činjenice iznesene u prvostepenoj presudi nisu dokazane u sudskom postupku niti sama presuda precizno utvrđuje u čemu su se sastojale radnje «ubijanja, fizičkog zlostavljanja, primjenjivanja mjera zastrašivanja i nanošenja psihičkih patnji zatvorenicima» za koje se konkretno tereti apelant sa saučesnicima. Apelant navodi da se u prvostepenoj presudi obrazlažu postupci trojice koji su oglašeni krivim, ali da za takve činjenične navode «prvostepena presuda nema uporište u provedenim dokazima». Apelant posebno navodi da nije razjašnjen doprinos svakog počinioca krivičnog djela za koje se tereti. Apelant ukazuje da nijedan svjedok osuđenog apelanta nije nazvao njegovim imenom i da se nadimak «Zoka» nikako nije mogao odnositi na apelanta. U cjelini dokazni postupak koji je proveden nikako nije pružio osnovu iz koje proizilazi zaključak da je apelant stvarno počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Prvostepena presuda je nerazumljiva, navodi se u apelaciji, i ne daje odgovor na pitanje da li su opisane inkriminacije učinila šestorica optuženih i u čemu se ogledaju u tome radnje apelanta. Nijedan svjedok nije posebno ukazao na odgovornost apelanta za učinjena krivična djela. U apelaciji se posebno naglašava da nije realno utvrđen identitet apelanta kao jednog od počinioca krivičnog djela niti da je apelant stavarno osoba koju su svjedoci kvalifikovali kao «Zoka». U žalbenom postupku je ukazano da nijedan svjedok nije apelanta nazvao njegovim imenom. Apelant navodi da su svi koristili nadimak «Zoka» ali da nijedan nije rekao da je riječ o apelantu, niti je u sudnici pokazao rukom u pravcu apelanta, čak ni nakon objavljivanja fotografija u novinama. Sud nije obezbjedio neposredno saslušanje nekih svjedoka odbrane kako bi njihovim svjedočenjem bile otklonjene protivrječnosti u postupku dokazivanja, kako bi se isti dokaz mogao pravilno cijeniti kako pojedinačno tako i zajedno sa ostalim dokazima. Apelant smatra da su na opisani način redovni sudovi povrijedili pravo na odbranu, jer nisu omogućili izvođenje dokaza koje je predložila odbrana niti su jednakom pažnjom cijenili dokaze koji idu u prilog odbrani čime je povređeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Konačno, apelant predlaže da se pribavi spis od Okružnog suda, zatim obje presude ukinu, naloži ponovno suđenje u kojem bi se kompletirali dokazi do kojih je moguće doći te da se, pravilnom ocjenom dokaza, donese zakonita odluka.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
12. Ustavni sud zapaža da su osnovni prigovori apelanta, u suštini, da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno ocijenili provedene dokaze, ne utvrđujući precizno identitet apelanta kao izvršioca krivičnog dijela za koje je osuđen. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine). Ovo će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili je zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluka broj U-39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/02; odluka broj U-29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine).
13. Ustavni sud ukazuje da sudovi uživaju veliku slobodu pri ocjeni i izboru dokaza (vidi Ustavni sud, Odluku U 12/03 od 26. marta 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/04). Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava «u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A, broj 166). Princip ravnopravnosti stranaka, koji je važan element zahtjeva pravičnog suđenja, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274; Ustavni sud, Odluka broj U 35/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02).
14. U vezi s navedenim standardima pravičnog suđenja i navoda apelanta da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i da su izveli pogrešnu ocjenu dokaza, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud u krivičnom postupku dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 7. ZKP RS). Pri tome, prema članu 15. ZKP RS, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. 15.. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u toku postupka Okružni sud proveo opsežan dokazni postupak, da je saslušao veći broj svjedoka optužbe i odbrane, zatim vještaka sudske medicine, te da je apelant imao mogućnost da iznesu svoje odbrane lično, da predlažu izvođenje dokaza, između ostalog i saslušanje svjedoka, što je i činio. Dakle, svi dokazi su izvedeni na glavnom pretresu, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca. Kao rezultat cjelokupnog dokaznag postupka Okružni sud je na jasan i nedvosmislen način obrazložio da pojedine radnje apelanta u kritičnom trenutku smatra dokazanim i da je njegov identitet lica koje je počinilo krivično-pravne radnje koje mu se stavljaju na teret nedvosmisleno dokazan. Okružni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te u skladu sa članom 296. stav 7. ZKP RS ocijenio vjerodostojnost protivrječnih dokaza, sa jedne strane svjedoka-logoraša i drugih svjedoka optužbe, te sa druge strane svjedoka odbrane apelanta. Ocjenu iskaza ovih svjedoka Okružni sud nije ograničio isključivo analizom tih dokaza, već sveobuhvatnije, ocjenom i drugih provedenih dokaza, prvenstveno dokaza materijalne prirode, cijeneći ih pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti
16. Ovakve zaključke Okružnog suda u cijelosti je potvrdio i Vrhovni sud, s tim što je pri tome smanjio kazne zatvora za apelanta sa 10 na šest godina zatvora, i utvrdio da za počinjeno krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva treba primijeniti KZ SFRJ, a ne KZ RS. Vrhovni sud je ocijenio da su žalbeni navodi apelanta neosnovani, jer je izreka prvostepene presude razumljiva i u cijelosti u saglasnosti sa provedenim dokazima i utvrđenim činjeničnim stanjem, za koje je i Vrhovni sud dao jasne, logične i uvjerljive razloge. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti navode apelanata da Vrhovni sud nije odgovorio niti na jedan žalbeni navod odbrane, s obzirom da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto ti žalbeni navodi apelanata nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne krivično-pravne stvari. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja obje osporene odluke ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge o tome kako je i zašto utvrđeno da je apelant sa umišljajem počinio krivično djelo koje im je stavljeno na teret.
17. S obzirom na iznesenu ocjenu postupka Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da redovni sudovi nisu dovoljno dokazali njihovu krivicu. Također je nesporno da je apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka i omogućeno mu je da aktivno učestvuje u postupku, da budu saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe bilo lično, bilo preko advokata, te da nema nikakvog elementa koji bi doveo u pitanje pravičnost suđenja koju zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije i u ovom kontekstu.
18. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićeni, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović