Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-396/07 (A. S.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Diskreciono pravo suda
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-396/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-396/07, rješavajući apelaciju Amira Salihbegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amira Salihbegovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1292/05 od 26. oktobra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-708/04 od 12. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amir Salihbegović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, kojeg zastupa Emir Isabegović, advokat iz Tuzle, podnio je, 23. januara 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-1292/05 od 26. oktobra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-708/04 od 12. septembra 2005. godine.

2. Apelant je, 8. novembra 1999. godine, pokrenuo sudski postupak protiv INA BiH DD Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa.

3. Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu, broj P:-25/99 od 28. februara 2001. godine, kojom je poništio kao nezakonite odluke tuženog i to: Odluku o prestanku radnog odnosa apelantu, broj 994/98 od 23. novembra 1992. godine i Odluku broj 02/99 od 4. januara 1999. godine.

4. Sud je obavezao tuženu da apelantu na ime naknade za neopravdano izgubljenu zaradu, za vrijeme od izricanja mjere prestanka radnog odnosa do donošenja presude, isplati iznos od 12.938,20 KM sa pripadajućom zateznom kamatom, počev od dana donošenja presude pa do isplate, te mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.440,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Na navedenu presudu broj P:-25/99 od 28. februara 2001. godine, žalbu je podnijela tužena.

5. Rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-590/01 od 5. jula 2001. godine, žalba tužene je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud, zato što je pošao od pogrešnog pravnog stava da se radi o prestanku radnog odnosa kao disciplinskoj mjeri zbog teže povrede radne dužnosti, utvrđivao pogrešne činjenice i manjkavosti postupka u donošenju rješenja, umjesto da je utvrdio da li je apelant izostao sa posla pet radnih dana uzastopno i da li je izostanak opravdao.

6. U ponovnom postupku, Presudom Općinskog suda, broj P-1482/01 od 11. februara 2004. godine poništene su kao nezakonite Odluke tužene, broj 994/98 od 23.novembra 1992. godine i broj 02/99 od 4. januara 1999. godine, kojima je apelantu izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa. Tuženoj je naloženo da apelanta vrati na poslove i radne zadatke prodavača na benzinskoj pumpi, te da apelantu na ime naknade za neopravdanu izgubljenu zaradu za vrijeme od izricanja mjere prestanka radnog odnosa isplati iznos od 30.074,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 9. januara 2004. godine pa do konačne isplate. Uz to, sud je dosudio i naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4,221.70 KM, a sve u roku od 15 dana od dana prijema pismenog otpravka presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

7. Na presudu Općinskog suda, broj P-1482/01 od 11. februara 2004. godine, žalbu je podnijela tužena.

8. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-708/04 od 12. septembra 2005. godine uvažena je žalba tužene, prvostepena presuda preinačena i odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. Tokom rasprave pred Kantonalnim sudom utvrđeno je da je radni odnos apelanta prestao zbog neopravdanog izostanka s posla pet uzastopnih radnih dana počev od 13. novembra 1998. godine, s obzirom da se javio na posao tek 1. decembra 1998. godine. Sud je zaključio da se apelant javio na posao nakon što je dobio rješenje o prestanku radnog odnosa, a za cijeli taj period nije dostavio doznake kojim bi od nadležne medicinske ustanove opravdao svoj izostanak s posla. Na utvrđene činjenice sud je, u konkretnom slučaju, primjenio član 75. stav 2. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ», broj 60/89) kojim je propisano da radniku prestaje radni odnos bez njegove saglasnosti, ako je neopravdano izostao s posla pet radnih dana uzastopno. Apelant je protiv presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu.

9. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-1292/05 od 26. oktobra 2006. godine revizija apelanta je odbijena. Vrhovni sud je zaključio da je nemogućnost radnika da zbog bolesti koja ga čini privremeno nesposobnim za rad prisustvuje radu i obavlja svoje poslove i radne zadatke opravdan razlog za nedolazak na posao, pod uslovom da o toj nesposobnosti postoji ocjena nadležnog organa zdravstvene zaštite. Nadalje, izostanak sa posla pet radnih dana uzastopno apelant nije opravdao, niti dostavio potvrdu o privremenoj spriječenosti koju u smislu odredbe člana 55. Zakona o zdravstvenom osiguranju («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 30/97) utvrđuje izabrani doktor medicine primarne zdravstvene zaštite u zdravstvenoj ustanovi odnosno privatnoj praksi. Obzirom na utvrđenu činjenicu da u zdravstvenom kartonu apelanta nije upisana privremena spriječenost za rad, nije ni mogao opravdati odsustvo sa posla privremenom spriječenosću za rad zbog bolesti, pa je Vrhovni sud zaključio da je pravilan stav drugostepenog suda da je odsustvo apelanta sa posla pet uzastopnih dana neopravdano.

10. Apelant se žali da su osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i odredbe Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi prvenstveno u nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je naveo da je prema rasporedu radnih smjena kod tuženog, nesporno je da je apelant bio dužan da obavlja poslove i radne zadatke u periodu od 13. novembra 1998. godine pa do 21. novembra 1998. godine. Međutim, kako je navedeno u apelaciji, sporno je utvrđenje suda da se apelant nijednom nije javio niti odlazio na posao sa namjerom da nadležne obavijesti o nemogućnosti njegovog dolaska na radno mjesto. Kako je naveo apelant, nadležni ljekar medicine rada je najprije izdao doznake o spriječenosti za rad i otvorio bolovanje apelantu, a kasnije ga povukao. Nadalje, za izricanje disciplinske mjere prestanka radnog odnosa nadležna je disciplinska komisija, a ne direktor firme. Apelant je naveo da je u toku postupka sud poklonio pažnju samo svjedocima odbrane, zanemarujući ili minimizirajući težinu dokaza na strani apelanta. Drugostepeni sud je počinio i povrede odredbi parničnog postupka, iz razloga što na glavnu raspravu koja je održana pred vijećem drugostepenog suda, nije pozvao i saslušao sve svjedoke, već samo radnike tužene. I Vrhovni sud nije pružio mogućnost odbrane apelantu jer nije pozvao svjedoke da se izjasne o okolnostima ovog pravnog slučaja. Sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da zbog alkoholisanosti apelant nije mogao odmah da se obrati nadležnom ljekaru i da je to učinio čim su se stekli uslovi za to. Konačno, apelant predlaže da se njegova apelacija usvoji na način da se otklone povrede njegovih ustavnih prava i ukinu osporene presude.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U vezi sa pravom na pravično suđenje apelant se žali da su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno pravo. Osim toga apelant se žali na procesnu nepravičnost jer Kantonalni sud nije pozvao na raspravu svjedoke koje je on predlagao, čime je navodnopovrjedio član 217. stav 2 Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP FBiH). Apelant ne spori činjenicu da je od 13. novembra 1998. godine do 21. novembra 1998. godine bio odsutan sa posla, ali da je naknadno taj izostanak opravdao i da nije mogao, zbog alkoholiziranosti, blagovremeno da opravda svoj izostanak sa posla u trajanju od pet dana. U utvrđivanju suštinske činjenice ovog spora -apelantovog izostanka sa posla pet radnih dana – sud, kako je naveo apelant, nije saslušao svjedoke koje je apelant kao tužilac predlagao i time počinio bitnu povredu parničnog postupka.

14. Međutim, u toku postupka sudovi su nesporno utvrdili da je radni odnos apelanta prestao zbog neopravdanog izostanka s posla pet uzastopnih radnih dana počev od 13. novembra 1998. godine. Sudovi su, takođe, zaključili da se apelant javio na posao nakon što je dobio rješenje o prestanku radnog odnosa, a za cijeli taj period nije dostavio doznake kojim bi od nadležne medicinske ustanove opravdao svoj izostanak s posla. Na utvrđene činjenice sudovi su primjenili odredbe člana 75. stav 2. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, kojim je propisano da radniku prestaje radni odnos bez njegove saglasnosti, ako je neopravdano izostao s posla pet radnih dana uzastopno. Sudovi su zaključili da izostanak sa posla od pet radnih dana uzastopno apelant nije opravdao, niti dostavio potvrdu o privremenoj spriječenosti koju u smislu odredbe člana 55. Zakona o zdravstvenom osiguranju utvrđuje izabrani doktor medicine primarne zdravstvene zaštite u zdravstvenoj ustanovi odnosno privatnoj praksi. Obzirom na utvrđenu činjenicu da u zdravstvenom kartonu apelanta nije upisana privremena spriječenost za rad, nije ni mogao opravdati odsustvo sa posla privremenom spriječenosću za rad zbog bolesti, pa je sud zaključio da je odsustvo apelanta sa posla pet uzastopnih dana neopravdano.

15. Takođe, Vrhovni sud se, rješavajući po reviziji, nije upuštao u ocjenu dokaza, ali je našao, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, da je drugostepeni sud pravilno postupio, te da je Kantonalni sud dao valjane i jasne razloge za svoje odlučenje. Takođe, Vrhovni sud je našao da, u skladu sa odredbom člana 229. ZPP FBiH, drugostepni sud nije bio obavezan zakazati raspravu, jer je činjenica o zaključenju bolovanja apelantu bila utvđena pred prvostepenim sudom. S obzirom na to, a imajući u vidu prigovor apelanta da je Kantonalni sud pri donošenju svoje odluke o žalbi tuženog morao zakazati raspravu, Ustavni sud podsjeća da je taj sud odluku kojom je preinačio prvostepenu presudu donio na temelju izričitog zakonskog ovlaštenja iz člana 229. tačka 3. ZPP FBiH drugačijom ocjenom dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom. Nadalje, prigovori u reviziji da je drugostepeni sud propustio da na održanoj raspravi po žalbi apelanta ponovo provede dokaz saslušanjem vještaka medicinske struke su prigovori na činjenična utvrđenja drugostepenog suda iz kojih razloga se revizija, prema članu 240. stav 2. ZPP FBiH, ne može izjaviti.

16. Kako je ranije navedeno, apelant se žalio da je drugostepeni sud počinio povredu parničnog postupka i povredio ravnopravnost stranaka, iz razloga što na glavnu raspravu koja je održana pred njegovim vijećem nije pozvao i saslušao sve svjedoke, već samo radnike kod tužene, kod kojih je, kako navodi apelant, već zasigurno strah od nadređenih i dužina postupka uticala na njihove navode. Apelant smatra da je na taj način je povređena ravnopravnost stranaka u postupku koja je suštinski uticala na pravilnost odluke. Međutim, nakon održane glavne rasprave 2. septembra 2005. godine kojoj su prisustvovali punomoćnici parničnih stranaka, Kantonalni sud je proveo dokaze saslušanjem svjedoka L. J, izvršio uvid u podnesak tuženog o rasporedu radnih smjena apelanta od 21. novembra 1998. godine, takođe izvršio uvid u šihtaricu o rasporedu radnih smjena apelanta za novembar mjesec 1998. godine, kao i dokaze izvedene u prvostepenom postupku ( bliže navedeni na strani tri pasus drugi Presude Općinskog suda, broj P-1482/01 od 11. februara 2004. godine). Apelant svoj navod o neravnopravnosti u postupku nije konkretizovao nego je uopćeno naveo da nisu saslušani svjedoci koje je prodložio apelant. Uvidom u osporenu presudu Kantonalnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je prvostepeni sud, kao i Kantonalni sud, proveo brojne dokaze, polazeći od člana 8. ZPP FBiH. Ustavni sud ukazuje na stav da odbijanje suda da provodi dokaz saslušanjem svjedoka koje je predložio apelant, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži saslušanje svjedoka, utvrđene na drugi način, je diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/98/1335 i dr., Zuhdija Rizvić i dr. protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 5. marta 2002. godine, tačka 253.). Imajući u vidu činjenicu da je prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak koji je uključio uvid u dokumentaciju, saslušanje svjedoka, kao i i vještačenja, Kantonalni sud je koristio svoju diskreciju da odluči koje dokaze neće provesti i kako će kvalifikovati dokaze koje je izveo prvostepeni sud. Tako, naprimjer, Kantonalni sud nije prihvatio zaključak prvostepenog suda da se apelant zbog opijenosti nije mogao javiti na posao, cjeneći da taj zaključak nije pravilan i na zakonu zasnovan, a onda potom dajući pregled činjenica koje je sam Kantonalni sud utvrdio, dokaza koje je izveo i ukazujući na zakonsku osnovu iz koje je izveo svoju ocjenu dokaza. Koje će dokaze izvesti, a koje neće, i kako će kvalifikovati provedene dokaze, zavisi od procjene suda, pa nesprovođenje dokaznog postupka koji podrazumjeva saslušanje nekog od svjedoka koje je predložio apelant nije narušavanje principa ravnopravnosti stranaka, ako su drugi dokazi koje je sud proveo dovoljni da se utvrdi istina. To što se dokazi i činjenice koje je utvrdio Kantonalni sud razlikuju od onih nalaza do kojih je došao Općinski sud, i što Kantonalni sud nije saslušao svjedoke čije saslušanje je predlagao apelant nije nužno povreda principa pravičnog suđenja niti ravnopravnosti stranaka u postupku, ako se Kantonalni sud pozvao na druge dokaze do kojih je došao u toku postupka koji je sam proveo. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu.

17. Dakle, Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da su činjenice nepravilno i nepotpuno utvrđene niti da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen. Redovni sudovi su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelanta. U konkretnom slučaju, Ustavni sud u osporenim presudama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno - pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa su stoga ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.

18. U pogledu navoda apelanta da su povređena njegova prava iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi apelanta paušalne prirode, jer apelant ne navodi u čemu se sastoje te povrede, niti same činjenice predmeta ukazuju da se u konkrenom slučaju radi o povredi nekog od prava garantiranih ovim međunarodnim aktom.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-396/07 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio