Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-452/07 (A. M.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Pojam doma
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Upravni postupak
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-452/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-452/07, rješavajući apelaciju Amire Mujanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amire Mujanović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj U-842/05 od

14. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amira Mujanović (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 29. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-842/05 od 14. novembra 2006. godine.

2. Preduzeće DJL «HUT» Visoko je apelantici, kao svom uposleniku, odlukom od 15. jula 1998. godine dodijelilo stan u Visokom, u ulici X broj 12 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Apelantica je, 6. septembra 2000. godine, zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana sa Službom za stambeno-komunalne poslove općine Visoko. Nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, prije nego što je dodijeljen apelantici, bio je Enes Redžić kojem je preduzeće, navedenom odlukom od 15. jula 1998. godine, dodijelilo veći stan u Visokom, u ulici Dahirovac broj 2.

3. Rješenjem Općinske službe za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove općine Visoko (u daljnjem tekstu: Služba) broj 03/2-23-5-335/99 od 17. augusta 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-23-295/03 od 14. novembra 2005. godine, oglašen je ništavim ugovor o korištenju predmetnog stana koji je zaključen 6. septembra 2000. godine između Službe za stambeno-komunalne poslove općine Visoko i apelantice. Prvostepenim upravnim rješenjem je dalje utvrđeno da apelantica ima status privremenog korisnika i da je obavezna predmetni stan osloboditi i predati ga nadležnoj općinskoj službi, te da nema pravo na alternativni smještaj.

4. U obrazloženju rješenja Službe je navedeno da je tokom postupka utvrđeno da je u ovoj upravnoj stvari postupak pokrenut dostavljanjem odluke Komisije za kontrolu zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana za općinu Visoko od 29. novembra 2002. godine, pa je Služba kao prvostepeni upravni organ dužna pridržavati se Uputstva o postupku kontrole zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana («Službene novine FBiH» broj 19/02), što znači uvažiti činjenično stanje koje je pomenuta komisija utvrdila. Tačkom 11 pod «B» navedenog uputstva propisano je da, nakon što Komisija utvrdi da je izvršen otkup stana na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog i/ili obnovljenog suprotno odredbama zakona, Komisija će bez odlaganja izvijestiti nadležnog pravobarnioca koji će pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za poništenje ugovora o otkupu, nakon što stambeni organ provede postupak, odnosno rješenjem zaključeni i/ili obnovljeni ugovor o korištenju stana stavi van snage ili ga oglasi ništavim. U obrazloženju rješenja Služba je također navela da se u konkretnom predmetu treba primijeniti član 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), prema kojem su ništavi ugovori o korištenju stana, kao i drugi akti o dodjeli stana na korištenje koji su zaključeni, odnosno doneseni nakon 7. februara 1998. godine.

5. Apelantica je protiv rješenja Ministarstva broj broj 12-23-295/03 od 14. novembra 2005. godine tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom. Odlučujući u postupku upravnog spora Kantonalni sud je donio presudu broj U-842/05 od 14. novembra 2006. godine kojom je tužbu apelantice odbio kao neosnovanu.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je neosnovan navod apelantice da je u konkretnom upravnom predmetu vlasnik i davalac stana na korištenje, DJL «HUT» Visoko, mogao raspolagati predmetnim stanom i dodijeliti ga apelantici u skladu s članom 8. Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni upravni organ u ponovljenom postupku pravilno utvrdio da je u odnosu na predmetni stan zahtjev za povrat stana Enesa Redžića, prijeratnog nosioca stanarskog prava, blagovremen i da je prvostepeni organ pravilno donio rješenje kojim se predmetni stan vraća nosiocu stanarskog prava Enesu Redžiću, kojem je naloženo da hitno iseli iz stana u ul. Dahirovac broj 2 u Visokom, koji mu je bio dodijeljen. Kantonalni sud je dalje obrazložio da prema članu 13. stav 1. Zakona o prestanku primjene davalac stana na korištenje može raspolagati predmetnim stanom tek nakon proteka roka iz člana 18.d. navedenog zakona, do kada su stanovi pod upravom organa nadležnog za stambene poslove i koriste se u svrhu privremene dodjele. U obrazloženju je dalje navedeno da kako se shodno odredbi člana 18.d. ovaj zakonski stav primjenjuje na sve stanove, bez obzira da li su proglašavani napuštenim ili ne, proizlazi da davalac stana na korištenje DJL «HUT» Visoko nema pravo raspolaganja stanom u ulici Dahirovac broj 2 u Visokom, obzirom na činjenicu da općinski organ nadležan za stambene poslove nije donio rješenje kojim pomenute stanove vraća vlasniku na raspolaganje.

7. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zažtitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da su upravni organi i Kantonalni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Posebno je istakla da u predmetnom stanu, kao svom domu, živi kontinuirano od 1998. godine, da ga je otkupila, da je Enes Redžić kao prethodni nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu samo formalno podnio zahtjev za povrat stana, nakon što je preduzeće kao vlasnik stana bilo podnijelo zahtjev općini Visoko za ispražnjenje stana prema članu 30. Zakona o stambenim odnosima.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelantice koji se odnose na pogrešno utvrđivanje činjeničnog stanja i primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema navodima iz apelacije, sporno pitanje da li su upravni organi i Kantonalni sud pravilno odlučili kada su utvrdili da je ništav ugovor o korištenju predmetnog stana kojeg je apelantica zaključila 6. septembra 2000. godine sa Službom za stambeno-komunalne poslove općine Visoko. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i redovni sud u provedenom postupku utvrdili da je ništav apelantičin ugovor o korištenju predmetnog stana jer je, u smislu člana 16. Zakona o prestanku primjene, zaključen nakon 7. februara 1998. godine. Pored toga, utvrđeno je da preduzeće kao vlasnik spornih stanova nije moglo raspolagati njima, jer nije protekao rok iz člana 18.d. Zakona o prestanku primjene, do kada njima raspolaže upravni stambeni organ u svrhu privremene dodjele. U kontekstu navedenog, budući da su upravni organi i redovni sud dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je već isticala u toku postupka upravnog spora pred Kantonalnim sudom, koji su razmotreni prilikom donošenja osporene presude, uz obrazloženje zašto apelantičini prigovori nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari.

12. Obzirom da je Kantonalni sud razmotrio navode iz tužbe kojom je apelantica pokrenula upravni spor i istu cijenio u vezi sa ostalim provedenim dokazima, te dao zadovoljavajuće razloge zašto ista nije mogla uticati na donošenje drugačije odluke, nalazeći da su ispunjeni uslovi iz čl. 13, 16. i 18d. Zakona o prestanku primjene, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje da je u apelantičinom slučaju materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.

13. Iz navedenih razloga, a vezano za navode apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanatice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelantica je navela da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se sporni stan može smatrati apelanticinim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

15. U cilju donošenja zaključka u vezi sa pitanjem da li se sporni stan može smatrati apelanticinim domom, Ustavni sud je pošao od usvojene prakse prema kojoj «dom“ je faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 663/04 od 13. oktobra 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 86/05, tačka 23.). U smislu navedenog, kao i činjenice da apelantica u predmetnom stanu faktički živi od 1998. godine do danas, može se zaključiti da predmetni stan predstavlja njen dom. Dalje, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom došlo do miješanja u ovo njeno pravo jer je oglašen ništavim njen ugovor o korištenju stana od 6. septembra 2000. godine i naloženo joj da iseli iz stana bez prava na alternativni smještaj. Ustavni sud smatra da je miješanje u apalenticino pravo na poštivanje njenog doma bilo zakonito, jer je osporena odluka zasnovana na relavantnim odredbama materijalnog zakona, koje su jasne i nedvosmislene i čija primjena nije bila proizvoljna. Naime, s obzirom da je apelantica zaključila ugovor o korištenju stana nakon roka propisanog članom 16. Zakona o prestanku primjene i s obzirom da preduzeće apelantice nije moglo raspolagati stanovima u smislu čl. 13. i 18d. Zakona o prestanku primjene, proizlazi da nisu bili ispunjeni uslovi da apelantičin ugovor o korištenju stana bude potvrđen od strane Komisije za kontrolu zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenjustanova za općinu Visoko. Također, Ustavni sud smatra, da osporena odluka predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu u cilju poštivanja vladavine prava, i da nije narušen ni princip proporcionalnosti. Ustavni sud, s obzirom na navedno, smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zbog čega je u ovom dijelu apleacija očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Apelantica se žali da je osporenom odlukom povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovinei člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanticaima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine te su i ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-452/07 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio