Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-489/07 (Iko-Ivan Jurilj)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-489/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-489/07, rješavajući apelaciju Ike-

Ivana Jurilja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ike-Ivana Jurilja podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-09/06 od 30. novembra 2006. godine, presude Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-14/06 od 12. juna 2006. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj P-312/05 od 30. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Iko-Ivan Jurilj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, podnio je 31. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Rev-09/06 od 30. novembra 2006. godine, presude Suda BiH broj Gž-14/06 od 12. juna 2006. godine i presude Suda BiH broj P-

312/05 od 30. januara 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 21. aprila 2008. godine.

2. Presudom Suda BiH broj P-312/05 od 30. januara 2006. godine, koja je potvrđena presudom Suda BiH broj Gž-14/06 od 12. juna 2006. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv tužene Bosne i Hercegovine - Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta i utvrđeno da je apelant, 19. decembra 1994. godine, zasnovao radni odnos na određeno vrijeme kod Carinske uprave Hrvatske zajednice Herceg-

Bosna koji je trajao do 23. decembra 1996. godine. Tužena je obavezana isplatiti apelantu na ime naknade štete zbog izgubljene zarade za period od 20. januara 1995. godine do 23. decembra 1996. godine iznos od 9.080,40 KM sa zateznom kamatom, dok je s viškom zahtjeva apelant odbijen. Također, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

3. U obrazloženju prvostepene presude Suda BiH je navedeno da je utvrđeno da je radni odnos apelanta započeo 19. decembra 1994. godine i da je mogao trajati najdalje do prestanka neposredne ratne opasnosti, shodno članu 8. Uredbe o primjeni Zakona o državnoj upravi na području Hrvatske zajednice Herceg-Bosna za vrijeme rata ili neposredne ratne opasnosti („Narodni list Hrvatske zajednice Herceg-Bosne“, broj 5/93, u daljnjem tekstu: Uredba), kada bi po sili zakona prestao. Stoga je sud zaključio da je neosnovan dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tužene. Iz istih razloga je, kako je dalje smatrao sud, bez osnova i zahtjev apelanta da se utvrdi da ga je tuženi dužan rasporediti na radno mjesto viši carinik VŠS, carinik SSS, ili bilo koje drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi ili radnoj sposobnosti i izdati mu rješenje o zasnivanju radnog odnosa. Sud je dalje obrazložio da pri tome traba imati na umu činjenicu da je kod prednika tužene - Carinske uprave Hrvatske zajednice Herceg-Bosna

- do formiranja Uprave za indirektno oporezivanje bilo više transformacija po kojima su prethodni zaposlenici samo privremeno preuzimani. Činjenica da je utvrđeno da je radni odnos apelanta zasnovan 19. decembra 1994. godine i da je trebao trajati do 23. decembra 1996. godine u kontinuitetu, ne predstavlja valjan osnov za usvajanje i onih dijelova tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnose na raspored kod tuženog, izdavanje rješenja i dalje obavljanje poslova. Sud je smatrao da je nakon 23. decembra 1996. godine apelant mogao raditi samo na osnovu nekog novog radnog odnosa, a ne radnog odnosa započetog 19. decembra 1994. godine. Iz navedenih razloga sud nije prihvatio tvrdnje apelanta da bi njegov radni odnos koji je započeo 19. decembra 1994. godine trajao sve do sada i ubuduće da nije, kako je apelant tvrdio, nezakonito prekinut 20. januara 1995. godine.

4. U obrazloženju prvostepene presude je također navedeno da činjenica da apelant nakon 20. januara 1995. godine nije radio ne znači da nema pravo na bilo kakvu naknadu, jer je apelant nezakonitim radnjama odgovornih lica tužene onemogućen u ostavrenju prava na rad i ostvarenje naknade za taj rad. Usmena odluka odgovornog lica tužene da apelant nakon 20. januara 1995. godine više ne dolazi da radi, ne može se smatrati valjanom i na zakonu zasnovanom, jer tužena u zakonom utvrđenom postupku nije utvrdila postojanje bilo kojeg razloga iz člana 315. Zakona o državnoj upravi za prestanak radnog odnosa apelanta. Ove stavove u cijelosti je prihvatilo i potvrdilo i žalbeno vijeće Suda BiH.

5. Presudom revizijskog vijeća Suda BiH broj Rev-09/06 od 30. novembra 2006. godine, revizija apelanta izjavljena protiv presude Suda BiH broj Gž-14/06 od 12. juna 2006. godine odbijena je kao neosnovana. U obrazloženju ove presude Sud BiH je naveo da apelant revizijom drugostepenu presudu pobija u dijelu u kojem je odbijen višak tužbenog zahtjeva (odnosno zahtjev da se utvrdi da mu radni odnos nije prestao i da je tužena dužna rasporediti ga na odgovarajuće radno mjesto), kao i odluku o parničnim troškovima. Apelant je smatrao da je odluka u dijelu u kojem je odlučeno o višku tužbenog zahtjeva zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava budući da je on, što su potvrdili i svjedoci, kod tužene zasnovao radni odnos na neodređeno, a ne na određeno vrijeme. Odluku o parničnim troškovima pobijao je zato što je smatrao da je zasnovana na pogrešnoj primjeni zakona.

6. Sud BiH je, nadalje, utvrdio da je odredbom člana 8. Uredbe propisano da radnik zasniva radni odnos u tijelu uprave na određeno vrijeme tj. dok traje ratno stanje ili neposredna ratna opasnost. Prvostepeno i drugostepeno vijeće Suda BiH su tokom postupka pravilno protumačili Uredbu kad su utvrdili da je apelant kod prednika tužene (Carinske uprave Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Mostar), 19. decembra 1994. godine, u vrijeme važenja Uredbe, zanovao radni odnos na određeno vrijeme. Taj radni odnos je, u skladu s Uredbom, mogao trajati do prestanka neposredne ratne opasnosti, kada je morao prestati po sili zakona. Budući da je Odluka o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine („Službene Novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 25/96, u daljnjem tekstu: Odluka) stupila na snagu 23. decembra 1996. godine, Sud BiH je zaključio da su nižestepena vijeća tog suda pravilno utvrdila da je apelantov radni odnos na određeno vrijeme prestao istog datuma kada je Odluka stupila na snagu.

7. Sud BiH je smatrao da su odluke nižestepenih vijeća tog suda zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava, pa su prigovori apelanta u tom dijelu odbijeni. Budući da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, revizijski navodi apelanta u tom dijelu su odbijeni. U pogledu revizionih prigovora apelanta na odluku o parničnim toškovima, Sud BiH je utvrdilo da je odluka drugostepenog vijeća tog suda pravilna budući da je apelant u parnici uspio djelimično, a odlukom o parničnim troškovima cijenjen je uspjeh u parnici.

8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant također navodi da je diskriminiran u odnosu na druge uposlenike tužene, koji su zajedno s njim počeli da rade kritičnog datuma (19. decembra 1994. godine), jer su oni nastavili da rade kod tužene, zbog čega mu je povrijeđeno“temeljno pravo na rad“. Povredu navedenih prava apelant vidi u činjenici da je, kako navodi, Sud BiH proizvoljno tumačio činjenično stanje prilikom tumačenja člana 8. Uredbe, te pogrešno primjenio Zakon o državnoj upravi prilikom tumačenja odredaba „koje reguliraju pitanje jednakih prava radnika koji su primljeni na neodređeno vrijeme“, a na apelantovu štetu. Apelant također smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu u pogledu utvrđivanja troškova parničnih troškova, jer je sud primijenio član 323. tačka 2. Zakona o parničnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZPP BiH), a trebao je primijeniti, kako smatra apelant član 325. ZPP BiH, prema kojem stranka je dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi protivnoj stranci troškove, koje je prouzročila svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj desio.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na pogrešno utvrđivanje činjeničnog stanja i primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema navodima iz apelacije, sporno pitanje da li je Sud BiH pravilno odlučio kada je utvrdio da je apelantov radni odnos trajao određeno vrijeme od 19. decembra 1994. godine do 23. decembra 1996. godine, odbivši kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da njegov radni odnos kod tužene nije prestao. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u provedenom postupku utvrdio da je apelant dolaskom na rad 19. decembra 1994. godine zasnovao radni odnos na određeno vrijeme kod Carinske uprave Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, u vrijeme važenja Uredbe, te da je članom 8. Uredbe bilo propisano da radnik zasniva radni odnos u tijelu uprave na određeno vrijeme tj. dok traje ratno stanje ili neposredna ratna opasnost. Sud BiH je, u odnosu na apelantove tvrdnje da su drugi uposlenici nastavili da rade jer su preuzeti od pravnog sljednika Carinske uprave Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, također utvrdio da su navedeni uposlenici mogli nastaviti rad samo po osnovu novog radnog odnosa, što nije apelantov slučaj. U vezi troškova parničnog postupka Sud BiH je odlučio na osnovu odredbi člana 323. stav 2. ZPP BiH, obrazloživši da je odluka pravilna jer je apelant u parnici uspio samo djelimično, a sud je cijenio postignuti uspjeh apelanta u predmetnoj parnici. U kontekstu navedenog, budući da je Sud BiH u provedenom parničnom postupku na tri sudske instance donio presude koje su dovoljno jasno i iscrpno obrazložene, da je u svim odlukama obrazložena primjena relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka, a ni apelant nije u apelaciji ukazao na bilo kakvu procesnu nepravičnost u smislu prava na pravično suđenje. U suštini, apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u toku žalbenog i revizionog postupka pred Sudom BiH, koji navodi su razmotreni prilikom donošenja osporenih presuda, uz obrazloženje zašto apelantovi prigovori nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari.

13. Iz navedenih razloga, a vezano za navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelanti se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog pogrešno utvrđenih troškova parničnog postupka. U suštini, i navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Međutim, Ustavni sudje razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavnisud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezisa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine te su i ovi navodi apelantaočigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant se žali da je osporenim odlukama diskriminiran u vezi sa pravom na rad, jer su određeni uposlenici koji su počeli raditi zajedno s njim nastavili da rade i nakon 23. decembra 1996. godine. U vezi sa ovim navodima apelanta, Ustavni sud zapaža, da apelant ove navode, osim paušalnih navoda, nije obrazložio, niti je u tom pravcu dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Naime, Sud BiH je u osporenoj odluci obrazložio da su drugi radnici koji su nastavili raditi kod tužene nakon kritičnog datuma zasnovali novi radni odnos kod tužene, a da apelant nakon što mu je radni odnos prestao po sili zakona, nije zasnovao novi radni odnos. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju u vezi s pravom na rad, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-489/07 (Iko-Ivan Jurilj) | Sudska praksa | Aktio